Neobična atmosfera nadvija se nad novim albumom kanadske pjevačice Chloé Pelletier-Gagnon. Obuzima slušatelja bez obzira na to što dotični na francuskom zna tek pokoju riječ, no ni taj nedostatak s moje strane ne umanjuje činjenicu kako se već danima prepuštam njezinim idejama da iznova i iznova obuhvaćaju moje srce, um, a danas, evo, i sjećanja s pjesmama toliko neprohodnim, uvrnutim i na momente čudesnim, kakvih se ne bi posramile ni Björk s “Vespertine”, Joanna Newsome s “Ys” ili pak njezino veličanstvo Kate Bush s nikad dovoljno nahvaljenog remek-djela imenom “Aerial”.

Neke su joj pjesme čisti pop, poput recimo singla “Umami”, koja svojom neobaveznošću raskida veze s ostatkom albuma, no također je sjajan prijelaz na klavirom i gudačima naoružanu “J’aurai les cheveux longs” koju bi napisao Billy Joel prije nego što je sreo “djevojku iz gornjeg grada”. “Pjesma je to o čekanju i poziv na izmirenje”, kaže Klô, da bi već sljedećoj “À l’ombre des cyprès” odlučila snimiti ljetni hit koji sigurno nećete imati prilike slušati na radiju, jer prije svega nije neobavezno zabavna kao Zaz, a više od jedne Francuskinje jednostavno nemate razloga slušati. Meni osobno najljepša, dobro, možda ne najljepša jer teško je skinuti “La fonte” s vrha, ali trenutno najdraža jest “Soleil” koju krase uznositi gudači na početku, a koji bi mogli svirati na odjavnoj špici nekog starog filma sa Simone Signoret i Jeanom Gabinom, u kojemu su njih dvoje borci za nezavisnost Quebeca, iako sada dok se prepuštam njezinu glasu da me leluja nisam siguran u povijesni kontekst koje rečenice. A onda klarinet u “Für Élise” i svijet odjednom, unatoč svemu, postaje prekrasno mjesto vrijedno našeg truda. “Notre-Dame-des-Sept-Douleurs” je divan i povremeno teško prohodan album, no Klô Pelgag je očigledno majstorica zanata, koja sve svoje nedostatke pretvara u prednost i tako nastaje čarolija koju slušam posljednjih nekoliko dana.