Nećemo tako brzo zaboraviti ovogodišnji TIFF, tijekom 10 festivalskih dana u punom smo smislu riječi osjetili zajedništvo i doživjeli sve ono pozitivno što jedna zajednica može i mora imati. Obratili smo pozornost na pozive za boljom prezentacijom i brojnijim sudjelovanjem filmova svih onih koji su do sada bili u manjini i čije smo glasove i misli ove godine čuli glasnije i konkretnije nego ikada prije - izjavio je nakon proglašenja nagrađenih filmova i službenog zatvaranja 45. izdanja Međunarodnog filmskog festivala u Torontu umjetnički direktor Cameron Bailey osvrnuvši se na tešku godinu u kojoj je (i) filmski svijet izmrcvarila pandemija koronavirusa prisilivši i TIFF na svoje prvo digitalno izdanje.

A da to nisu samo isprazne protokolarne riječi i izlizana komunikacija kakve obično čujemo od političkih struktura i moćnika koji oblikuju globalnu svakodnevicu, dokaz su i nagrade 45. TIFF-a. Slučajno ili ne, svi nagrađeni filmovi pršte od političke korektne angažiranosti baveći se "trendovskim" temama koje seciraju društveni, politički, etnički, vjerski, ekološki... ukratko humanističko-egzistencijalistički bitak u svojem najčišćem primordijalnom obliku u ne baš optimističoj sadašnjosti u kojoj se suvremeni svijet koprca u beskrajnim raspravama o utjecaju društvenih mreža koje preoblikuju ljudsku psihu, općoj digitalnoj dehumanizaciji i gubitku osobne sigurnosti u vladavini nezaustavljivog i podivljalog korporacijskog kapitalizma na čijem vrhu sjede globalni igrači carskih moći. I slučajno ili ne, sve nagrađene filmove u najvažnijim festivalskim kategorijama potpisuju žene.

People‘s Choice Award osvojiila je kineska filmašica Chloe Zhao za Nomadland, nomadsku odiseju koja duboko uranja u cestovnu mitologiju pionirske američke romantizirane nevinostii kao druge strane medalje današnje trumpovske tviterske podivljale države zvijeri, nakon Zlatnog lava na nedavno završenoj 77. Mostri nagrađena nastavlja s uspjesima i najavljuje bogatu žetvu nagrada na svjetskim festivalima i nominacije za Oscare. Već tradicionalno filmski festival u Torontu sigurna je oskarovska kladionica, posljednjih osam godina svi filmovi koji su na TIFF-u osvojili glavne nagrade bili su i nominiran za Akademijin zlatni kipić u kategoriji najboljeg filma. Za očekivati je da će se nominacijama okititi i One Night In Miami, redateljski prvijenac američke glumice Regine King kojoj je pripala druga nagrada prema glasovima publike, u kojemu redateljica komornim dramskim tonovima kreira imaginarnu večer u kojoj se susreću četiri afroameričke mitske figure: legendarni Cassius Clay (kasnije poznat kao Muhammad Ali), slavni igrač američkog nogometa i glumac Jim Brown, soul zvijezda i borac za civilna prava Sam Cooke i moćni političar i zagovornik prava crnačke manjine u Americi početkom 1960-tih Malcolm X.

Treće mjesto osvojila je kanadska redateljica i scenaristica Mohawk korijena Tracey Deer za film Beans, spoj intimne priče o odrastanju i društveno angažirane drame o političkoj borbi za svetu zemlju predaka i etničko nasljeđe inspirirano osobnim životnim iskustvima redateljica i stvarnim sukobom iz 1990. godine u Quebecu između vlasti i indijanske zajednice Mohawk.

Iako je 45. TIFF ponudio tek 50 naslova, prošle godine prikazana su točno 333 filma, i bez uobičajenih holivudskih poslastica i prestižnih premijera američkih autora, moglo se vidjeti niz zanimljivih naslova za svačiji ukus. Među ostalima to su i Limbo (odlična britanska humorna drama Sirijca Bena Sharrocka o beznađu migranata smještenih u dehumaniziranoj vukojebini škotskog priobalja); inspirativan dokumentarac I Am Greta (pogled u intimni svijet daleko od medijske halabuke i masovne popularnosti švedske tinejdžerice, miljenice svjetskih masa i aktivistice u borbi protiv globalnoj zagrijavanja i klimatskih promjena Grete Tunberg); Druk/Another Round (izvrsna tragikomična drama Thomasa Vinterberga o izazovima života i krizi srednjih godina o četvorici prijatelja koji provode eksperiment o “lakoći življenja” s 0,05 promila alkohola u krvi s Madsom Mikkelsenom u jednoj od najboljih uloga u karijeri); Violation (izvrstan uznemirujući psihološki horor britansko-kanadskog dueta Madeleine Sims-Fewer-Dusty Mancinelli, slow burning chiller eksplicitno realističnih prizora o osveti za silovanje koji bi se svidio Michaelu Hanekeu, u epizodnoj ulozi pohvaljuje se zagrebačka glumica Cintija Ašperger koja živi i radi u Kanada); Ete 85/Summer of 85 (kampovski razigrana, tinejdžerska homoseksualna ljetna romansa s elementima noir trilera, ambijentirana u koloritne 1980-te u normandijskom turističkom gradiću povratak je u formu Francoisa Ozona); Asa Ga Kuru/True Mothers (emotivna drama japanske filmašice Naomi Kawase i miljenice svjetskih festivala elegantno je, i za autoričine standarde i neuobičajeno energično režirana, priča o dobrostojećem bračnom paru koji godinama nakon posvajanja kontaktira majka dječaka koja želi uspostaviti odnos sa svojim djetetom), a odličan dojam ostavila je i japanska drama Miwa Nishikawa/Under The Open Sky, dirljiva i tragična priča o srednjovječnom bivšem yakuza članu koji se po izlasku iz dugogodišnjeg zatvora susreće s poteškoćama na putu iskupljenja i resocijalizacije.