Magazin
ŽIVIO JE BRZO I UMRO JOŠ BRŽE

Jimi Hendrix: Ikona kontrakulture
Objavljeno 19. rujna, 2020.
SVIJET SE PRISJEĆA NAJVEĆEG GITARISTA U POVIJESTI ROCKA...

U teškim danima globalne koronakrize i smrti koja hara cijelim svijetom, jučer je obilježena i jedna okrugla obljetnica, 50 godina otkako među živima nema Jimija Hendrixa (27. studenoga 1942., Seattle, Washington, SAD - 18. rujna 1970., Notting Hill, London).


Iako je o Hendrixu napisano brdo tekstova, knjiga i biografija, snimljena hrpa dokumentaraca i reizdana cjelokupna diskografija (u više navrata, uz raritetne bonuse), nije naodmet još jednom, posebno u ovoj prigodi, podsjetiti mlađe, ali i one starije generacije na zasluge najuzbudljivijeg i najkreativnijeg gitarista u povijesti rock-glazbe. Hendrix je povijest, legenda i mit, premda ga ovodobna crnačka populacija u Americi vjerojatno uopće ne sluša, zaboravljajući koliko je traga Hendrix ostavio u popularnoj kulturi, glazbi, umjetnosti i koliko je utjecao na nove izvođače.

Kako god bilo, Hendrixa je za života prihvatila i odgojila bijela publika i katapultirala ga do neviđene slave. Mnogi su njegov stil opisivali kao divlje zvukove iz džungle, plemenski obojen, nekontroliran i agresivno nasilan. No u drugim, mirnijim trenucima Hendrixa, osjeća se njegov unikatan glazbeni izraz koji počiva na bluesu, ritam i bluesu, soulu, jazzu, britanskom rocku i američkom folku. Hendrix se naravno odbijao kategorizirati dopustivši svojim idejama, vizijama, nastupima i pjesmama slobodan protok u ludim i šarenim psihodeličnim godinama kakve su bile šezdesete prošlog stoljeća u SAD-u. Ono što pamtimo u njegovu stvaralaštvu, osim nadrealističkih tekstova (utjecaj Dylana), otegnutog vokala i karizmatičnosti crnačke seksualne fantazije, svakako je tehnika korištenja wah-wah pedale, fuzz-tona, feedbacka, distorzije i ostalih gitarističkih efekata. Publika je imala dojam da više gitarista svira zajedno, no Hendrix je do savršenstva doveo uporabu palca u zadržavanju osnovnog ritam-akorda istovremeno svirajući melodiju. Kao da je imao četiri ruke!
POČELO JE VELIKIM PRASKOM

Prije ulaska u panteon zvijezda, šegrtovao je i zarađivao kruh s izvođačima kakvi su Isley Brothers, Curtis Knight, Little Richard, B.B. King, Jackie Wilson, Wilson Pickett i Don Covay. Sva ta iskustva i instrumentalna perfekcija buknula su u prvim ranim singlicama "Hey Joe", "Purple Haze" i "The Wind Cries Mary", koja su snimljena u Londonu 1966/1967. Naime, na poziv producenta i menadžera Chasa Chandlera (bivši basist sastava The Animals), Hendrix odlazi u London, gdje započinje svoju povijesnu karijeru s basistom Noelom Reddingom i bubnjarom Mitchom Mitchellom. I onda u svibnju 1967. dolazi Big Bang, veliki galaktički prasak na nepripremljenu zemaljsku publiku u obliku prvog LP izdanja "Are You Experienced?", albuma koji je potresao svijet. Gitara od tog trenutka nije više bila isti instrument. Jimi je otvorio nove granice i stvorio unikatne zvučne mogućnosti, tonalne karakteristike i raspoloženja u cilju stvaranja konceptualnog djela (kao i kod albuma "Pet sounds", "Sgt. Pepper‘s...", "Freak Out" i drugih inovativnih izdanja toga vremena). Ako pažljivo slušate, kod Hendrixa vas zapljusne veliki val rock‘n‘rolla, čistog bluesa ("Red House", "Highway Chile"), psihodeličnih čarolija, ritam i bluesa ("Remember"), jazza, modernističkih igrokaza (naslovna skladba), eksperimentalnih fantazija ("Third Stone From The Sun") i ostalih čudesa. Ovaj zapaljivi debi proglašen je jednim od najboljih prvijenaca, pa je ušao i u nacionalnu audioostavštinu konrgesne knjižnice SAD-a.

Od onda je sve krenulo meteorskom brzinom. Amerika pada na koljena nakon ljeta 1967. i festivala u Montereyu. Na preporuku Paula McCartneya i najavu Briana Jonesa te uz gomilu mladih talenata i uzbudljive konkurencije (Who, Janis Joplin, Jefferson Airplane, Electric Flag, Steve Miller Band, Canned Heat, Byrds, Otis Redding, Eric Burdon, Country Joe & The Fish, Butterfield Blues Band, Buffalo Springfield, Moby Grape i dr.), Jimi Hendrix zapanjuje publiku, a iz supernove zvukova razaznajemo pjesme kao što su "Killing Floor" (izazov za svakog gitarista, napisao Howlin‘ Wolf), "Like A Rolling Stone" (Dylan), "Rock Me Baby" (B.B. King), "Wild Thing", "Hey Joe" i ostale bisere. Kao da to nije bilo dovoljno, pri kraju nastupa Hendrix pali svoju gitaru u vizualnom i zvučnom klimaksu!
ZRELO AUTORSKO DOBA

U 1968. godini grupa Experience izdaje dva zlatna albuma - "Axis: Bold As Love" i "Electric Ladyland". Prvospomenuti album ističe Jimijeve skladataljske sposobnosti kao npr. u "Little Wing" i "If Six Was Nine" koja se koristi kao glazbena podloga u filmu Easy Rider. Drugi navedeni album je snimljen u New Yorku s gostujućim zvijezdama: Steve Winwood, Jack Casady i Al Kooper. Album predstavlja kompleksno djelo crnačkog umjetnika kakav je Jimi Hendrix, prepunog eksperimentalnog zanosa, melodične glatkoće i instrumentalne briljantnosti, s pjesmama kao što su "Burning Of The Midnight Lamp" (uspješan single), "Voodoo Child", "Crosstown Traffic" i "All Along The Watchtower".


U kolovozu 1969., kao posljednji izvođač na Woodstocku, Hendrix preoblikuje američku himnu "The Star-Spangled Banner" u antiratni prosvjed (američki rat u Vijetnamu). Na staru godinu 1969. potpuno crnačka grupa Band Of Gypsys održava koncert u dvorani Fillmore East (New York) i snima istoimeni uživo album s čudom od pjesme "Machine Gun".


U prvoj polovini 1970. Hendrix snima materijal za album "Cry Of Love", koji će izići posmrtno, nastupa na epohalnim koncertima na otvorenom Atlanta i Isle of Wight. Dva dana nakon posljednjeg gostujućeg koncerta s Eric Burdon & War u Londonu Jimi Hendrix umire 18. rujna 1970. godine!

OSTAVŠTINA ZA BUDUĆNOST

Jimi Hendrix priznao je utjecaj raznih izvođača i autora na svoje stvaralaštvo - Elmore James, Albert King, Eddie Cochran, Jimmy Reed, Muddy Waters, Curtis Mayfield, Guitar Slim, Cream i Frank Zappa. No, jednako tako, njegov je utjecaj bio i do danas ostao golem, priznat i poznat. Trebali bismo napisati čitavu knjigu za nabrajanje gitarista koji priznaju Hendrixovu genijalnost kao nit vodilju u svome radu, pa izdvojimo samo neka imena - Prince, George Clinton, John Frusciante (Red Hot Chili Peppers), Eddie Hazel (Funkadelic), Greg Koch, Stevie Ray Vaughan, Kirk Hammett, Joe Satriani, Adrian Belew, Terry Kath i bezbroj drugih. I jazzeri su skidali kapu Hendrixu, prije svega Miles Davis, kantautor Bob Dylan, Eric Clapton itd.


U samo četiri godine Hendrix je stvorio malen, ali neopisivo značajan i originalan opus, kreativnost mu je tekla u mlazovima, naginjao je prema jazzu i avangardi, a popularnost mu nije opadala ni za života kao ni poslije smrti.


Od albuma spomenimo još "Get That Feeling" (s Curtisom Knightom), "Monterey" (s Otisom Reddingom), "Woodstock", "Rainbow Bridge" (filmska glazba) i "The Jimi Hendrix Concerts". U optjecaju postoje mnogi dokumentarci i biografije, a najzanimljiviji je igrani film o Hendrixovim ranim danima u Londonu "Jimi - All Is By My Side".
Hendrix je dobio svoju zvijezdu na Stazi slavnih u Hollywoodu (Walk Of Fame), grupa Experience je uvrštena u Dvoranu slavnih rock‘n‘rolla (Hall Of Fame), albumi su mu proglašeni među najboljima u povijesti popularne glazbe, izdaju se poštanske marke s njegovim likom, parkovi u Seattleu su počašćeni njegovim imenom, mnogi se slikaju s njegovom omiljenom gitarom Fender Stratocaster. Hendrix je stvorio gomilu imitatora, a zaslužan je i za razvoj hip-hop glazbe, grungea, post-punka, heavy metala, funka, hard-rocka i svega drugog što vam padne na pamet, a tiče se popularne glazbe i općenito masovne popularne kulture. Hvalospjevi će sigurno dolaziti i u budućnosti...


Piše: Igor PAPA
CHARLES R. CROSS: Soba ogledala

O AUTORU: Charles R. Cross za knjigu “Soba ogledala” upustio se u četverogodišnje iscrpno istraživanje povijesti Jimija Hendrixa i obitelji Hendrix te je u tom razdoblju obavio više od 325 intervjua s različitim osobama koje su bile povezane s Jimijem, uključujući njegova oca Ala, brata Leona, člana Experiencea Noela Reddinga, Jimijeve brojne bivše djevojke i ljubavi, muzičare Erica Burdona, Petea Townshenda, Marianne Faithfull, Richieja Havensa i brojne druge. Iz toga je nastala vrlo zanimljiva priča koja teče kronološki, a sve su to intervjui od 2001. pa naovamo, osim nekih s Alom Hendrixom koji sežu u početak devedesetih. Tako iscrpan i temeljit rad postigao je fascinantnom biografijom koja vrvi detaljima i zanimljivostima iz života jednog od najboljih gitarista svih vremena, gitarista kojemu su se divili, a to su i sami priznali, svi tadašnji (a i današnji) poznati rock i blues gitaristi, svi su ostali zapanjeni njegovom revolucionarnom tehnikom i načinom sviranja.

KRATKI IZVADCI:

(...) Negdje u proljeće Jimi je došao u blizinu još jedne lokalne zvijezde u usponu: Brucea Leeja. “Bilo je to u kuglani Imperial Lanes dolje na aveniji Rainier”, sjeća se kolega iz škole, Denny Rosencrantz. U to je vrijeme Lee bio poznat po svojim demonstracijama karate-vještina i po sklonosti započinjanju tučnjava na parkiralištu kuglane. Jimi je otišao u kuglanu gledati neke frendove koji su kuglali - jer on sam nije imao novca za to - ali ako se izuzme kratko rukovanje, vjerojatno nije imao bližih kontakta s čovjekom koji će uskoro postati legendom u svijetu borilačkih vještina. (...)

(...) Jeffrey (Hendrixov account manager) ušao je u glazbeni biznis vodeći Club A Go Go u Newcastlu. “Pokazao je izuzetnu vještinu u muljanju”, sjeća se Burdon. Kad je klub izgorio u sumnjivim okolnostima, novac od osiguranja iskoristio je za potpisivanje Animalsa kao svojih prvih klijenata, a tako je i upoznao Chasa. Newcastle je imao jedinstvenu kulturu radničke klase i izraziti naglasak - Chas je pričao kao pravi “Geordie” iz Newcastlea, a Jeffrey je - izvorno Londončanin koji je govorio cockney - znao nekoliko stranih jezika, uključujući i ruski. Premda su se u šezdesetima klasne razlike u Londonu polako brisale, što je bilo veliki dio socijalne revolucije, Chasovi su korijeni ipak bili u radničkoj klasi. Unatoč Jeffreyevu kulturnom zaleđu, nije bio protiv rušenja konvencionalnoga: da smete poreznike, knjige je vodio na ruskom, nadajući se da će time zbuniti poreznu inspekciju. (...) (DJ)
CHRIS WELCH: Hendrix - biografija

Iz gomile više ili manje zanimljivih knjiga o Jimmiju Hendrixu izdanje koje potpisuje Chris Welch, naslovljeno “Hendrix”, svakako je jedno od najboljih i najuglednijih, iako je napisano i objavljeno davno, početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, preciznije 1972. godine. To je izdanje objavljeno i u bivšoj Jugoslaviji 1981., u prijevodu i adaptaciji Dražena Vrdoljaka, a u nakladi “Dečjih novina” iz Gornjeg Milanovca. Ta biografija u izvornom izdanja uključuje mnoštvo uzbudljivih fotografija koje obuhvaćaju Hendrixovu vrlo kratku, ali nezaboravnu karijeru, kao i lucidne Welchove tekstove iz tog vremena, kad se Hendrix ukazao kao gitarski bog i guru tadašnje kontrakulture i hipijevštine šezdesetih. (D.J.)
CHRIS WELCH: Paljenje gitare bilo je nevjerojatno

- Otišao sam vidjeti The Who kako sviraju u Blaises klubu, na drugoj strani grada, u vlasništvu boksača Billyja Walkera zvanog Upper Cuts. Nikad u životu nisam vidio bend kako svira tako brzo, mislim da su svirali što je brže moguće kako bi što prije završili koncert! Nakon svirke The Who, pitao sam što je slijedeće. Rekli su: “Hajde, idemo gledati Jimija Hendrixa kako se igra!”

Jimi je ušao na pozornicu i otsvirao 3 ili 4 pjesme - “Wild Thing”, “Third Stone From The Sun” i “Like A Rolling Stone”. Gledali su ga i slušali Jeff Beck, Pete Townsend, mislim da je i Jagger bio tamo. Jimi je gitaru držao zubima, to nikada nismo vidjeli!

- Izvan londonskog stana puno sam intervjuirao Jimija u hotelima. Jednom smo to radili u Cumberlandu. Upravo je izašao “Pepper’s Lonely Heart Club” i album je bio sve o čemu je Jimmi želio razgovarati. Uvijek je bio vrlo darežljiv u pohvalama prema drugim ljudima, zapravo nije želio razgovarati o sebi. Uđem i on kaže: “Slušaj ovo, to je fantastično”, zapravo sam prvi put čuo “Sgt. Pepper’s...” s Jimijem koji mi ga je svirao.

- Bio sam tamo te noći kad je prvi put zapalio gitaru. Bilo je to u Finsbury Parku Astoria, koji je kasnije postao Rainbow, gdje su Beatlesi svirali. Otišao sam tamo pogledati što se sviralo tko je nastupao. Bili su tamo Englebert Humperdinck, Walker Brothers i Jimi Hendrix Experience. Svratio sam pogledati iza pozornice, i Cat Stevens je također bio tamo, svi su imali po 15 minuta za nastup, što je stvarno bilo ludo. U svakom slučaju Jimi je ušao i počeo svirati i postojala je ideja da na kraju seta napravi nešto spektakularno. Jimi je polio benzinom žice i upaljačem zapalio na tom mjestu gitaru. Bilo je nevjerojatno! Na kraju sam sve to proslavio jedući jaja i čips s Englebertom... (Izvadci iz sjećanja Chrisa Welcha u povodu otvaranja muzeja posvećenog Jimi Henderixu u Londonu u ožujku 2016./pushpony.com › culture › hendrix) (D.J.)
U samo četiri godine Hendrix je stvorio malen, ali neopisivo značajan i originalan opus, kreativnost mu je tekla u mlazovima, naginjao je prema jazzu i avangardi, a popularnost mu nije opadala ni za života kao ni poslije smrti....
U svibnju 1967. dolazi Big Bang, veliki galaktički prasak na nepripremljenu zemaljsku publiku u obliku prvog LP izdanja “Are You Experienced?”, albuma koji je potresao svijet...
Hendrixa je za života prihvatila i odgojila bijela publika i katapultirala ga do neviđene slave. Mnogi su njegov stil opisivali kao divlje zvukove iz džungle, nekontroliran i agresivno nasilan...
Možda ste propustili...

IZRAVNO I VIRTUALNO: KNJIŽEVNO DRUŽENJE GODINE

Kratke priče za dugo sjećanje

TEMA TJEDNA: DRUGI KORONAVAL: ALARMANTNO STANJE (II)

Ljubica Uvodić-Vranić: Sad znamo da nismo dobro razumjeli opasnost

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana