Održavanje dobrih odnosa s Njemačkom zasigurno je jedan od prioriteta svake razumne državne politike, pa tako i hrvatske. U tome svjetlu je i naš predsjednik boravio u Berlinu gdje je primljen uz sve državne počasti. Glamuroznost ovog događaja vizualno je poremetila stroga gesta domaćina predsjednika Steinmeiera koji je ispred dvorca Bellevue energično prstom pokazao Milanoviću koliko se ima odmaknuti kako mu valjda ne bi prenio koronu.

Živimo u opasna vremena i nitko ne može njemačkom predsjedniku Frank-Walteru Steinmeieru spočitnuti brigu za vlastito zdravlje i dobrobit svojih najbližih bez obzira na činjenicu što su on i Zoran Milanović socijaldemokratski kamaradi. Nema nikakve dvojbe da se njemački predsjednik Steinmeier uoči ovog državničkog susreta dobro o svemu informirao znajući da mu na prag stiže državnik koji opasni koronavirus uspoređuje s karijesom.

Ako sada zanemarimo Steinmeierovu zapovijednu gestu, onaj prijeteći i upozoravajući prst upućen nesmotrenom Milanoviću, za koju teško možemo naći potkrijepu u bilo kojem udžbeniku diplomatskog protokola, predsjednici su obavili obostrano koristan sastanak. Pretresajući sve moguće teme koje mogu biti na meniju dvojice europskih državnika s naglaskom na ono što se zbiva u regiji zapadnog Balkana, njemački predsjednik Steinmeier pokazao je iznimno zanimanje i za unutarnjopolitička zbivanja u Hrvatskoj.

Htijući komplimentirati predsjedniku Milanoviću i zemlji iz koje dolazi, njegov domaćin je pohvalio politiku pomirbe prema Srbima u Hrvatskoj. Kako su prenijele novinske agencije Frank-Walter Steinmeier je u Berlinu izjavio: “Predsjednik Milanović je u svojim prvim mjesecima kao predsjednik države poduzeo važne korake u procesu pomirenja prema Srbima i prema srpskoj manjini u Hrvatskoj i na tome smo mu zahvalni”. Njemački predsjednik je dodao kako je svog hrvatskog gosta podupro na tom “hrabrom putu”.

Da se razumijemo, svi mi volimo čuti pohvale puno više nego pokude na svoj račun. Promatrajući ovo tapšanje po ramenima predsjednika Milanovića možemo reći da smo još i dobro prošli u Berlinu. Zamislimo samo situaciju da je naš predsjednik “izriban” u dvorcu na rijeci Spree zbog nečega što se nije svidjelo službenom Berlinu. Važno je naglasiti kako odnosi među državama i narodima u kontekstu međunarodne politike nisu i ne mogu biti doslovni preslik komunikacije koja priliči odnosu otac - sin, majstor - šegrt ili desetnik - obični vojnik. Dakle, ako je lijepo dobiti pohvalu od svoga učitelja u školi ili šefa na poslu, to je u kontekstu međunarodnih odnosa krajnje problematičan čin. Uz svo poštovanje spram Savezne Republike, ali što se te zemlje tiče način na koji funkcionira unutarnja politika u Hrvatskoj? Je li pristojno zabadati nos u tuđe poslove? Hoće li život prosječne Njemice i Nijemca ili novopridošlog useljenika iz Azije i Afrike biti sretniji, ako je u Hrvatskoj sklopljena ovakva ili onakva poslijeizborna koalicija? Odmah ćemo odgovoriti na prvo pitanje - naravno da ih se ne tiče. Posrijedi je poseban osjećaj nadmenosti i kulturalnog rasizma koji stanuje u Berlinu. Autor ovih redaka ponosni je nositelj njemačkog prezimena, ali apsolutno ne razumije tu dimenziju tamošnjeg mentaliteta. Riječ je o visokom stupnju uvjerenosti u vlastitu superiornost i potrebu da se drugima docira, naređuje i dijeli pohvale. Nakon onoga što smo čuli iz Steinmeierovih usta postaje jasnija ona njegova gesta s naređujućim isturenim kažiprstom na crvenom tepihu dvorca Bellevue. Kao da je u duhu njemačke poslovice htio poručiti: “Befehl is der Herren Bitte”, ili u prijevodu: Naredba je gospodarevo molim!

Zamislite situaciju da se predsjednik Milanović tijekom razgovora u dvorcu Bellevue, u kome je 1940. odsjeo ni manje ni više nego sovjetski inoministar Molotov kako bi dao potporu netom sklopljenom tisućugodišnjem miru s onodobnom Njemačkom, “malo raspitao” o skandalu u koji je umiješan Volkswagen glede ispušnih plinova. Dieselgate je velika trauma i tiče se svakako i Hrvata. Među mogućim nezgodnim pitanjima mogao je biti i nedavni pokušaj upada ultradesničarskih “građana Reicha” u njemački parlament. Ima Njemačka i vlastitih poteškoća s manjinama poput svog odnosa prema Lužičkim Sorabima (Srbima) koji su pred izumiranjem. Knjiga Karl-Markusa Gaußa “Europljani u izumiranju” donosi vrlo potresnu priču o nestanku te slavenske manjine pod pritiskom sustavne njemačke asimilacije. Nije ovdje samo riječ o Milanoviću, svaki gost bi u Berlinu imao što pitati svoje domaćine jer ni Njemačka, uz sve superlative koje zaslužuje, nije idealna zemlja.

Da ne ispadne da nam je Frank-Walter Steinmeier nešto osobno kriv, ovih dana je jednom njemačkom mediju intervju dao bivši diplomat Geert-Hinrich Ahrens, jedan od sutvoraca plana Z4 iz 1994. koji je trebao prepoloviti Hrvatsku dajući legitimitet pobunjenoj tzv. SAO Krajini. On će s ponosom spomenuti da je 70-tih bio prvi tajnik njemačkog veleposlanstva u Beogradu gdje je i naučio srpski jezik. Poput bivšeg američkog diplomata Warrena Zimmermana i Ahrens je u Beogradu stekao duboke predrasude o Hrvatima koje i danas svjedoči. Milošević i Tuđman za njega su dva lica istog pfenniga. No, ono što posebno iritira u onome što govori jest uvjerenje da je Z4 bio pravi odgovor na sukobljena stajališta Beograda i Zagreba kada je riječ o hrvatskom suverenitetu. Dakle, trebalo je Hrvatima uvaliti državu u državi kako bi se postigao kompromis na Balkanu. Naravno, da je to bilo posve perverzno rješenje. Srećom, ono je, bar što se tiče Hrvatske, otklonjeno i to na najbolji mogući način - odlučnom vojnom akcijom. Ne treba zaboraviti da je iza Z4 stajala i volja Berlina.

Mogli bi reći da je to svršena priča, ali Njemačka i danas na njemu inzistira, nudeći tu istu luđačku košulju Ukrajini, opterećenoj gotovo identičnom agresijom. Umjesto Z4, ova “prijateljska intervencija” Berlina nosi naziv Steinmeierova formula, prema njezinu tvorcu. I nije to sve. Inzistiranjem na izravnom transbaltičkom naftovodu Stream 2, Njemačka otvara stratešku mogućnost za Rusiju da, bez opasnosti za svoj plinski izvoz, svom silinom izvrši vojnu invaziju na Ukrajinu i teritorijalno se namiri na njezinu štetu. To je vrlo opasna priča.