Vjerojatno nije bilo nikoga tko se nije dobro zabavio gledajući užasnuti izraz lica

Aleksandra Vučića kada je u društvu Donalda Trumpa saznao što je zapravo potpisao i hladan znoj koji ga je oblio. No, istodobno je bilo i jako tužno vidjeti kakvo su poniženje on i njegova zemlja doživjeli, kada je saznao što mu je američki predsjednik podvalio u sporazumu.

Umjesto da sredi odnose s Kosovarima, Vučić se prema sporazumu potpisanom sa Sjedinjenim Državama obvezao na preseljenje srbijanskog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem, što nema baš nikakve veze sa sadržajem pregovora u Washingtonu. Kakav je Donald Trump kao čovjek te kakva je trenutna politika Sjedinjenih Država i njezin obraz svjedoči i uglavak kojim se Srbija obvezuje na bojkot širenja mreže 5G. Ovdje je riječ o kineskoj tehnologiji tvrtke Huawei koja je otprije na crnoj listi američkih vlasti.

Panika na licu Aleksandra Vučića u trenutku kada je Trump obznanio važnost sporazuma Srbije i Kosova za postizanje “veličanstvenog mira na Bliskom istoku” najbolje govori o snazi političke perfidije i poniženju koje je pretrpio samouvjereni srbijanski predsjednik tijekom posjeta Washingtonu. Vrhunac prezira koji su Amerikanci pokazali prema ruskom i kineskom savezniku na Balkanu bio je uglavak sporazuma kojim se Kosovo obvezuje na uzajamno diplomatsko priznanje s Izraelom. Prema Trumpovim riječima Kosovo bi trebalo biti prva zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom koja bi svoje veleposlanstvo smjestila u Jeruzalemu. Nakon svega što je ondje potpisano i rečeno, posve je jasno da je Srbija samoj sebi zabila nož u leđa. Od zemlje koja želi ući u članstvo Europske unije ne očekuje se da se bavi takvim osjetljivim temama kao što je priznavanje izraelskog suvereniteta nad Istočnim Jeruzalemom. Ovaj udvornički korak Srbije mogao bi poprilično pokvariti odnose i s Turskom koja ima velike ambicije na Bliskom istoku, kao i s arapskim zemljama. Svađa s “bratom” Xijem Jinpingom mogla bi imati tragične posljedice za strateško partnerstvo i vojno savezništvo s Pekingom, koji je nedavno najavio isporuku protuzrakoplovnog raketnog sustava FK-3 Beogradu, i to na užas Moskve. Što misle Rusi o balkanskom kameleonu Vučiću najbolje govori prostački komentar kremaljske diplomatkinje Marije Zaharove na njegov račun. Vučićev posjet Washingtonu pokazao se potpunim debaklom i političkim porazom. Gore od toga mogla je biti samo činjenica da je srbijanski predsjednik bio prisiljen potpisati diplomatsko priznanje Republike Kosovo, no to će umjesto Aleksandra Vučića učiniti Izrael.

Uoči odlaska u Washington Vučić pucao je od optimizma. Prilično samouvjereno i ne bez uobičajenog kulturalnog rasizma s kojim se srpski nacionalisti obraćaju Albancima Vučić je sa 15. Bledskog strateškog foruma poručio: “Srbija nije kao vi, kod nas se diže spomenik Stefanu Nemanji, a ne Madeleine Albright!” Htio je reći - mi Srbi imamo povijest, za razliku od vas Albanaca. Naravno, da je riječ o političkoj laži serviranoj u obliku uvrede, ali to je Vučić. Hrabreći se uoči odlučujućih pregovora s Kosovom, kako su ih najavljivali mediji, nadobudni srbijanski predsjednik je izjavio kako je Srbija “deset puta spremnija” od albanske strane za sastanak u Washingtonu te da on zna poimence sva sela. Hladni tuš (dobro da nije “zlatni” jer je Donald Trump i na to spreman, ovisno o inspiraciji) u Washingtonu nije nitko očekivao.

Postavljanjem gorostasnog spomenika visokog 28 metara, rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova, u središtu Beograda Srbi su dokazali da su “narod s kulturom i tradicijom”, rekao je dogradonačelnik Goran Vesić. Ta grdosija visoka kao sedmerokatnica izazvala je brojne kritike, uglavnom zbog megalomanije i kiča, a filmski redatelj Emir Nemanja Kusturica iskoristio je ovaj trenutak da uputi grube uvrede na račun svog starijeg kolege Gorana Markovića poručujući mu: “Nije dobro, Gorane Srbine, kada bezbožnik spominje dušu”.

Inače, kada je riječ o osnivaču srpske srednjovjekovne dinastije Stefanu Nemanji, u Srbiji ne postoji suglasje oko ocjene njegove važnosti. Mogu se čuti glasovi kako je spomenuti bio tek jedan od veliki župana koji su vladali srpskim teritorijem. Manje je poznato da je Stefan Nemanja bio katolik, baš kao i njegovi sinovi Stefan Prvovjenčani, prvi srbijanski kralj koji je krunu dobio od rimskog pape, i Rastko, koji se zaredio i pod imenom sv. Sava ušao u povijest kao onaj tko je Srbe trajno istrgnuo iz okrilja zapadnog kršćanstva. Kao pravi katolik svoga vremena Stefan Nemanja je pripadnike bogumilske hereze spaljivao na lomači i odsijecao im jezike. Zanimljivo da je inicijativu za ovaj spomenik dao upravo Aleksandar Vučić.

Uz njegovo ime veže se nekoliko nevjerojatnih detalja koji zavređuju biti spomenuti. Kada je u jeku rasprava o tome zavrijeđuje li blaženi Alojzije Stepinac biti proglašen svetim Vučić izjavio nešto što smo i očekivali kako su njegovu obitelj, koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata živjela u Čipuljićima kod Bugojna, pobili ustaše. No, javio se u jednim našim novinama postulator kauze za proglašenje Stepinca svetim mons. Juraj Batelja koji je obznanio sablažnjive činjenice o tome kako Vučić ne govori istinu. Naime, kako bi izbjegli progon u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Vučićevi su konvertirali na katolicizam u rujnu 1941. Nakon svršetka rata oni ponovno postaju pravoslavni. Najveće iznenađenje dogodilo se tijekom najnovijeg Domovinskog rata kada je dio Vučićeve rodbine iz Čipuljića izbjegao u Dubrovnik gdje su svi odreda dobili hrvatske putovnice pokazujući svoje brižljivo čuvane katoličke dokumente. Za djecu svojih rođaka on će reći kako je logično da pohađaju katoličku školu jer im je ona prihvatljivija od one s bošnjačkim programom. O dijaboličnom katoličanstvu Aleksandra Vučića, kao o najstrože čuvanoj obiteljskoj tajni, svjedoči i činjenica da je svog mlađeg sina nazvao Vukan. Poznato je da je Vukan, najstariji sin katoličkog vladara Stefana Nemanje, na prijelazu iz 12. u 14. stoljeće bio kralj Duklje (danas Crna Gora) i veliki župan Raške (Srbije). Duklja je u to vrijeme bila katolička zemlja kao što je bio i njezin vladar Vukan.

Iako će sebe rado predstavljati kao najvećeg Srbina, Aleksandar Vučić je vrlo kompleksna osoba čiji nam se krajnji motivi kao običnog čovjeka i političara često čine nedokučivima.