Već sam se u više navrata, u nekim drugim svojim tekstovima, jasno odredio tako što sam napisao da su sjećanja naša etička obveza. Naime, kada bi se izgubila ta etička dimenzija naših pamćenja/sjećanja, onda bi u našim životima prevladala posvemašnja kultura zaborava.
A društva koja nemaju jasnu percepciju o svojoj prošlosti, društva u kojima su ti uvidi u prošlost nedovoljno jasni, u kojima prevladavaju isključivo mutne, nedovoljno definirane slike o nekim prošlim političkim i inim odnosima, akterima… nikako ne mogu biti sretna i zadovoljna društva. Budući da u takvim društvima ne postoji elementarni konsenzus ni o jednim prošlim zbivanjima, onda su posvema razumljivi razlozi stalnih (političkih, ideoloških…) napetosti u takvim društvima. Naime, ni takva društva nisu dokraja oslobođena pamćenja/sjećanja, ali sva su ta pamćenja/sjećanja strogo kontrolirana. Dopušteno je pamtiti/sjećati se jednih događaja, a neka druga prepuštena su posvemašnjem zaboravu.
Tako poslije završetka Drugog svjetskog rata nije bilo dopušteno pamtiti/sjećati se kolektivnih tragedija poput onih koje su se dogodile stanovnicima Zrina, Španovice… Doduše, moramo biti iskreni i reći da je povijest puna takvih "nesretnih epizoda", u kojima se nepravedni postupci pobjednika toleriraju. No problemi počinju onoga trenutka kada sebi pobjednici dopuste luksuz pa nekim drugim, jednako tragičnim, događajima svjesno daju posvema pogrešnu atribuciju, pa ratna zbivanja 27. srpnja 1941. godine u Srbu proglase ni manje ni više nego antifašističkim, narodnim ustankom! Ali i taj čin pobjednika moguće je donekle razumjeti, no ono što ostaje nejasno je ponašanje onih koji poslije svih spoznaja, poslije svojih pobjeda, ni na koji način, ne žele promijeniti atribuciju tom činu! U toj pogrešnoj atribuciji oni ne vide nikakav problem. No, u isto vrijeme, ne čine ništa kako bi se neke stare nepravde, kao one što su učinjene stanovnicima Zrina, Španovice… konačno ispravile, pa makar i na simboličnoj razini. Ponašaju se sukladno filozofiji "als ob", kao da se u međuvremenu ništa dramatično nije dogodilo. Neki put se pitamo je li to samo u pitanju ova (post)postmodernistička paradigma unutar koje caruje posvemašnja površnost, svemirsko neznanje, nepodnošljiva lakoća donošenja odluka ili u ovome neracionalnom inzistiranju na zaboravu nekih "neugodnih epizoda" ipak postoji neka skrivena motivacija, koju obični smrtnici ne uspijevaju dokučiti!
DAN RATNOG UŽASA
I upravo zbog toga mislim da je jako važno, s vremena na vrijeme, građane Osijeka podsjetiti na sva ona zbivanja 13. rujna 1991. godine, dana koji će u gradskim kronikama/arhivima ostati zapisan kao "crni petak", točnije kao najtragičniji dan u cjelokupnoj povijesti grada. Toga i sljedećeg dana, 14. rujna, Jugoslavenska narodna armija (JNA) trideset je sati u kontinuitetu granatirala grad u kojem se toga trenutka i sama nalazila.
I prije tog 13. rujna građani Osijeka imali su priliku vidjeti i ono drugo, zločinačko lice te armije, koja je navodno bila jedna od najmoćnijih europskih vojnih sila. Već u proljeće te godine znali su provocirati građane Osijeka svojim suludim i ničim opravdanim "noćnim vožnjama" borbenih vozila po osječkim ulicama, a 27. lipnja cijeli je svijet obišla ona glasovita slika kako tenk te armije na jednom od najprometnijih gradskih raskrižja gazi crvenog fiću, a 7. srpnja ta ista narodna armija ispalila je i prvu granatu na grad Osijek. I da ne bude nikakve zabune, pritom nisu gađali nikakav vojni objekt u gradu, nego jedan od najnaseljenijih gradskih kvartova.
Te sporadične aktivnosti prema civilnim objektima, školama, vrtićima, sakralnim objektima (samo je osječka katedrala tijekom jednogodišnje agresije pogođena više od sto puta), muzejima, galerijama, Osječkom narodnom kazalištu, koje će projektili (napalm-bombe) te armije i njezinih domaćih pomagača definitivno zapaliti 16. studenoga iste godine…, nastavile su se i tijekom kolovoza i početkom rujna. Ali prava kulminacija nasilja i zločina JNA dogodila se 13. rujna. I taj datum građani Osijeka morali bi (za)pamtiti!
MODERNI BARBARI
Nekadašnji gradonačelnik Beograda, Bogdan Bogdanović napisao je knjigu "Grad i smrt". U toj provokativnoj i nadasve zanimljivoj knjizi taj divan čovjek, inače arhitekt po struci, pokušava proniknuti u motive "modernih barbara", tih "narodnih vojnika/junaka", koji su inače sve naputke za svoje rušilačke aktivnosti dobivali iz Beograda, kojem je on u nekim sretnijim vremenima bio gradonačelnik, kod kojih je, prema njegovu mišljenju, potpuno prevladao neobjašnjivi rušilački gnjev, a koji se, u konačnici, očitovao u sustavnom "ubijanju grad(ov)a, svojevrsnom "urbicidu".
Bogdan Bogdanović taj fenomen tumači kao strah od kompleksnog i neiscrpnog bogatog formalnog jezika ranijih epoha i kulturnih naslaga, jer rušitelji grad(ov)a sve te nijanse nisu u mogućnosti razumjeti, jer ne vladaju tom složenom i delikatnom materijom, pa je onda i ne mogu kontrolirati. Nadalje, ovaj autor smatra da se upravo u gradovima historija materijalizirala u prostoru tako što se oblikovala postupnim taloženjem kulturnih ostataka i dozidavanjem, pa su se tako njihovim temeljima dodavali novi kulturni slojevi - osobito na ovim balkanskim prostorima, "gdje se bogatstvo naroda upravo i sastoji u tisućugodišnjem prožimanjima".
PONOS I SLAVA
Konačno, nisam li i ja osobno, kao gradonačelnik Osijeka u to vrijeme, uvijek isticao upravo taj toliko prepoznatljivi gradski, osječki narativ - multikulturalnost, multikonfesionalnost, multijezičnost… Upravo su te univerzalne komponente bolno nedostale rušiteljima, jer njihova historija ni na koji način ne korespondira s bogatom kulturnom i inom historijom grada Osijeka!
Stoga su oni i željeli uništiti (osječku) raznolikost, poništiti svu onu različitost toliko svojstvenu jednom par excellence srednjoeuropskom gradu. U tako raznolikoj, slojevitoj povijesti grada njezini rušitelji nisu željeli sudjelovati jer je nisu prepoznali kao svoju, pa su je stoga odlučili razoriti. Srećom, u toj namjeri nisu uspjeli zahvaljujući, prije svega, svim onim, koji su na ovaj ili onaj način, puškom, svakodnevnim radom u uredima, tvornicama, pekarama… političko-vojnim govorima…, sve vrijeme branili Osijek, svoj grad koji je svih tih ratnih dana predstavljao sinonim za državu. Stoga bi poslije svega uistinu bilo glupo da se o tom danu, svim tim zbivanjima, danas i u budućnosti više ne govori, da se ti događaji jednostavno prepuste zaboravu. U tom slučaju to bi bio naš moralni poraz, naše nepovratno posrnuće!
(FOTOGRAFIJE RATNOG OSIJEKA: Preuzete sa portala www.slideshare.net › urbanaekonomija › osijek-u-domovinskom-ratu)
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Tog 27. lipnja cijeli je svijet obišla slika kako tenk JNA na jednom od najprometnijih gradskih raskrižja gazi crvenog fiću, a 7. srpnja ta ista narodna armija ispalila je i prvu granatu na Osijek...
Poslije završetka Drugog svjetskog rata nije bilo dopušteno pamtiti/sjećati se kolektivnih tragedija poput onih koje su se dogodile stanovnicima Zrina, Španovice…
U raznolikoj, slojevitoj povijesti grada kakav je Osijek njezini rušitelji nisu željeli sudjelovati jer je nisu prepoznali kao svoju, pa su je stoga odlučili razoriti...
Bogdanovićev “Kameni cvijet”
Mišljenja sam da bi čitatelje trebalo podsjetiti na činjenicu da je upravo Bogdan Bogdanović projektirao spomenik žrtvama logora u Jasenovcu. Mislim da se možemo složiti s konstatacijom da je “Kameni cvijet” jedan od najljepših memorijalnih spomenika u bivšoj državi. No, isto tako, treba podsjetiti da je i jedan hrvatski arhitekt - Lavoslav Horvat, sudjelovao u realizaciji toga velebnog spomenika. Zbog nekih nama neobjašnjivih razloga njegovo ime se redovito ispušta, a upravo je taj arhitekt rekao Bogdanoviću: “Prizemljena ruža bit će kao hrpa betona na podu. Stavi tulipan!” On je bio taj koji je Bogdanoviću predložio formu razvedenog tulipana jer je smatrao da tulipan oblikom svoje glavice širi latice u formi koja je za predmetnu namjenu prihvatljivija od ružine. Drugim riječima, prvotna Bogdanovićeva ideja, “prizemljena ruža”, definitivno se uobličila u današnjem obliku, “uzdignutom tulipanu”, zahvaljujući Horvatovoj dominaciji nad izvedbenim projektom. Zanimljiva je činjenica da je i sam B. Bogdanović prilično minorizirao ulogu L. Horvata u realizaciji ovoga spomenika rekavši da se njegova participacija svodila isključivo na izvedbeni projekt! Isto tako, nikako ne bi trebalo zaboraviti i neke druge autore koji su također aktivno sudjelovali u konačnom izgledu spomenika, ali i ambijenta u koji je taj spomenik smješten. Eto, do čega sve može dovesti nekritičko prakticiranje kulture zaborava. Stoga i ovim skromnim tekstom o sjećanju na jedan užasan dan u povijesti Osijeka želim biti na strani onih koji tvrde da su, bez obzira na našu sklonost amneziji, činjenice uvijek činjenice i radi naše zakržljale kolektivne memorije valja ih, s vremena na vrijeme, ponavljati.
Fenomen urbicida
Pojam “urbicida” preuzeli smo od njemačke teoretičarke literature, Renate Lachmann, koja, kao i neki drugi teoretičari, smatra da postoji jasna veza između urbicida i etnicida, jer su i jedan i drugi fenomen opsjednuti homogenošću do koje se najlakše može doći uništavanjem raznolikosti i zatiranjem različitog.
Oblici zaborava
O modusima zaboravljanja (brisanju, prikrivanju, sakrivanju, šutnji, promjeni funkcije, ignoriranju, neutraliziranju, poricanju, gubljenju) vrlo zanimljivo je pisala njemačka teoretičarka kulture Aleida Assmann u knjizi “Oblici zaborava” (izdanje: XX vek, Beograd, 2018.)