TvObzor
BUZZCOCKS

Očevi pop-punka koji su utrli put nezavisnoj sceni
Objavljeno 11. rujna, 2020.

Premda je prvi val engleskih punk-rockera namjeravao u potpunosti izbrisati usvojene glazbene konvencije, neke od njih pokazale su se dovoljno otpornima da opstanu. Maštovito zbrajajući melodijske fraze The Beatlesa i The Kinksa te sirovi gitarski zvuk Ramonesa s ritmom punka, Buzzcocks su krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća potpisali niz “trominutnih eksplozija” - kako su glazbeni kritičari nazivali njihove singlove - te jasno pokazali u kojoj mjeri njihova ostavština pripada britanskom pop-kontinuitetu.

Buzzcocks su 1976. godine u Manchesteru osnovali gitarist Pete Shelley i pjevač Howard Devoto, prijatelji s fakulteta opijeni The Velvet Undergroundom i The Stoogesima, kojima su se ubrzo priključili basist Steve Diggle i bubnjar John Maher. Daleko od Londona, središta britanskog punk-zvuka i stila, bili su slabije zahvaćeni modnim trendovima te su neometano razvijali svoju osobnost. Umjesto da izražavaju političke i socioekonomske frustracije, u svojim su se pjesmama okrenuli tradicionalnim temama: ljubavi, seksu i alijenaciji. No ipak, Maherovo visokonaponsko bubnjanje i oštre gitare ukazivale su na srodnost s bendovima kao što su Sex Pistols (s kojima su bili na zajedničkoj turneji), The Damned i The Clash.

Do kraja godine Buzzcocks su stekli reputaciju u Manchesteru i Londonu kao jedan od najboljih sastava na punk i novovalnoj sceni te su osnovali vlastitu etiketu - zbog seksualnog naboja mnogih njihovih pjesama prikladno nazvanu New Hormones - na kojoj su u siječnju iduće godine objavili debitantski EP “Spiral Scrach”. Nitko tada nije mogao znati da su tim potezom pokrenuli pravu revoluciju unutar glazbene industrije. Naime, ispostavilo se da su odlukom da sami snime, izdaju i distribuiraju svoju glazbu postali vjerojatno prvi indie bend te tako utrli put nastanku od dotad nezaobilaznih korporativnih izdavača i distributera potpuno nezavisne glazbene scene koja je početkom 80-ih počela bujati s druge strane Atlantika. Taj je EP s četiri pjesme jedini trajni dokument izvorne postave, jer ih je mjesec dana nakon objavljivanja napustio Devoto (ubrzo će formirati Magazine). Ulogu pjevača preuzeo je Shelley (Diggle je bas zamijenio gitarom te im se pridružio basist Steve Garvey), što se pokazalo punim pogotkom, jer za razliku od većine tadašnjih vokala u punku koji su zvučali grubo i prljavo, njegov se visoki, čisti glas savršeno uklopio u sjajne punk-pjesme koje je većinom sam i napisao.

Budući da je “Spiral Scrach” prodan u gotovo nezamislivih 16 tisuća primjeraka, Buzzcocks su potpisali za United Artists Records i snimili jedan od svojih najupečatljivijih singlova, urnebesan preostali rad Shelleya i Devotoa, naslovljen “Orgasm Addict”. Iako je bila previše prljava za radio, ta je posveta masturbaciji preko neslužbenih kanala izazvala pravu pomutnju i započela niz sjajnih ploča na 45 okretaja, među kojima su “What Do I Get?”, legendarna “Ever Fallen in Love (With Someone You Shouldn’t’ve)”, i “Everybody’s Happy Nowadays”. Do kraja prve i najznačajnije faze djelovanja (raspali su se 1981.), Buzzcocks su objavili tri vrlo dobra studijska albuma - “Another Music in a Different Kitchen” i “Love Bites” iz 1978., te “A Different Kind of Tension” (1979.), na kojemu se ipak osjeća zamor grupe, no u njihovoj se diskografiji posebno ističe kolekcija singlova “Singles Going Steady”, koja glasi za jednu od najboljih kompilacija svih vremena.

Ostavština Buzzcocksa nadahnula je nove generacije punk-rockera, napose američku hardcore tradiciju koja pokriva raspon od Hüsker Düa do Superchunka i Nirvane. Više nego bilo kojem drugom bendu uspjeh im duguju punk-bandovi poput Bad Religion, The Offspring, ili Green Day, a odjeci njihovih nezaboravnih “trominutnih eksplozija” prisutni su u izričajima mnogih nadolazećih indie sastava, više od 40 godina nakon nastanka indie rocka, kojemu su svojom inventivnošću i poduzetnošću upravo Buzzcocks utrli put.

Piše: Danijel MIKLIĆ