Vezani članci
TEMA TJEDNA: KRIZA KAO SASTAVNI DIO POSLOVANJA (II)
INTERVJU: MARKO PRIMORAC
Pad hrvatskog BDP-a od 15,1 posto u drugom tromjesečju ove godine, koliko god bio dramatičan i prvi takav u povijesti samostalne i nezavisne RH, zapravo i nije veliko iznenađenje jer pokazuje kakav je poguban učinak na ekonomiju imala kriza izazvana COVID-19 pandemijom. Mnogi znanstvenici i ekonomski stručnjaci su nakon izbijanja pandemije navodili kako prvenstveno treba sačuvati ljudske živote te privremeno zaboraviti na ekonomiju koja će se, govorili su početkom proljeća, oporaviti već sljedeće godine, kad zaustavimo zarazu. Danas se, pak, čuje da će se posljedice krize, koja još traje, vjerojatno sanirati najmanje četiri-pet godina. Ujedno, to je znak da nas čekaju teška vremena borbe još uvijek, prije svega, za zdravlje, a onda i ekonomski te svekoliki oporavak.
I ministar financija Zdravko Marić, uzimajući u obzir okolnosti, oporavak BDP-a očekuje tek 2022. godine, no ipak je optimist: "Stvari su u našim rukama. U ovu krizu ušli smo pripremljeniji, bez deficita, i reagirali smo adekvatnije, razumna očekivanja su da oporavak krene puno brže nego poslije posljednje krize 2008., no treba na tome raditi. Sve je kako smo predvidjeli i predviđali, pad investicija je malo veći, a pad izvoza i roba nešto manji", kazao je Marić dodavši: "U gospodarskom pogledu ovo je bitka za radna mjesta, ovakvu bitku možemo dobiti zajedno. Vlada postavlja ritam, ali i gospodarstvenici i financijski sustav moraju djelovati zajedno. Trebamo učiniti sve da se radna mjesta očuvaju", poručio je ministar te ponovio da se ide u novi krug reforme te naglasio da Vlada želi, kao i na početku prošlog mandata, prkositi izazovima, pa tako i ovoj krizi, da rastu dohodci, zaposlenost, općenito gospodarska aktivnost.
Zasad, uostalom kao i uvijek u teškim ekonomskim vremenima, i nama u Hrvatskoj valja prihvatiti činjenicu kako je kriza sastavni dio poslovanja. No, za razliku od nekih prijašnjih kriza, ova sadašnja, koronakriza, zahvatila je gotovo sve segmente društva te velik broj kompanija i poduzetnike stavila u tešku situaciju gdje je cjelokupno poslovanje ugroženo - logika na kojoj je ideja/kompanija građena više ne funkcionira! Suočeni s takvom situacijom, prirodno se fokusiramo na preživljavanje i otklanjanje negativnih učinaka, no trebamo li tražiti novi/drukčiji pristup i graditi novu logiku poslovanja, pitanje je koje se postavlja sve češće. Stoga je zbog tog izazovnog perioda u suradnji s Vijećem Instituta za inovacije iz Zagreba napravljena velika analiza i izvještaj "Kriza kao dio poslovanja", koji se fokusira na utjecaj krize na poslovanje kompanija - globalno i regionalno. Inače, Institut za inovacije još otprije radi s kompanijama na otklanjanju negativnih učinaka krize te stvaranju preduvjeta za izgradnju organizacije, ponude i tržišta koji će biti usklađeni s novom logikom poslovanja. Izvještaj se fokusira na definiciji krize kao promjene paradigme/logike poslovanja, krizi kao konstanti koja je uvijek prisutna, uzrocima krize koji su zapravo isti/slični principi, odgovorima na krizu i izazove koji se javljaju kod pojedinaca/poduzeća te završetak krize i stvaranje nove konkurentne prednosti.
STALNOST PROMJENA
Ukratko, kako se u izvješću, među ostalim, navodi, prilikom pojave i razvoja krize najčešće je fokus medija i javnosti na očitim negativnim posljedicama, što izaziva strah zbog neizvjesnosti među građanima. Takav prirodni pristup krizi izaziva paralizu pojedinca, a često i sustava. Zato, potrebno je stalno naglašavati ne samo posljedice već temeljne čimbenike i mehanizme na kojima počiva nastanak i razvoj krize. U svojoj osnovi kriza predstavlja promjenu načina života i poslovanja, tj. "logike" unutar koje smo naučili živjeti i raditi. Koliko ćemo osjetiti krizu ovisi o tome koliko pretpostavki se promijeni i koliko snažno se svaka od njih promijeni u odnosu prema onome što smo smatrali "normalnim". Brojne i snažne promjene rezultiraju značajnom promjenom društvenog, političkog i ekonomskog života. Dok sustav uspješno funkcionira, nitko nema poticaj posvetiti se temeljitom izučavanju kako sustav funkcionira, a kamoli ograničenjima te logike. Fokusiramo se na uobičajeno i zanemarujemo krize s kojima se "drugi" suočavaju. Svi vjerujemo kako će se naša budućnost odvijati prema istim pravilima i principima koja su vrijedila u prošlosti te odbijamo donositi odluke koje bi donosile promjene. Dodatno, kada i percipiramo informacije koje bi mogle otkriti ograničenja postojeće logike, naša sklonost potvrđivanju utječe da naš mozak relativizira sve što nije u skladu s dotadašnjim spoznajama i vjerovanjima, a tražimo informacije koje samo potvrđuju ono što vjerujemo.
Međutim, unatoč ignoriranju promjena u logici poslovanja, kriza se na razini kompanije pojavljuje ako se kompanija ne uspije promijeniti u skladu s novim principima industrije; kad nastavlja funkcionirati prema logici koja više ne vrijedi za tu industriju. Ako cijela industrija ignorira promjenu logike poslovanja, nastaje kriza na razini industrije. Javljaju se novi konkurenti koji potpuno mijenjaju logiku poslovanja. Društvo ovakvu krizu ne percipira kao "krizu", već često kao napredak. Kriza na razini industrije smanjuje vrijednost tromih kompanija, dok vrijednost često nadoknađuju nove kompanije koje funkcioniraju prema novoj logici industrije. Kriza se može manifestirati i na razini tržišta, kada se pojedini akteri (npr. potrošači) ne uspiju prilagoditi u skladu s novim realnostima društva (npr. nastavljaju ulagati štednju u nekretnine, iako nekretnine gube na vrijednosti). Društvo takvu krizu percipira kao problem i krivnju pojedinca zbog pogrešnih odluka (npr. ulaganja u dionice), samo je dio naglasaka iz izvješća "Kriza kao dio poslovanja".
NOVI KONTEKST
U konačnici, kriza može nastati i na razini cjelokupnog društva, na način da se osnovna pravila i principi funkcioniranja promjene. Često se pokušava riješiti povratkom na staro. Međutim, zbog trajnijih promjena to nije optimalno (npr. potrošači kupuju preko interneta u kontekstu krize izazvane pandemijom), već je potrebno redefinirati logiku funkcioniranja društva. Ako gledamo krizu kao promjenu logike, odnosno načina funkcioniranja društva ili poslovanja, onda je moguće krizu identificirati u svakom trenutku. Naime, geografski, uvijek je u nekom dijelu svijeta kriza prisutna (npr. rat, glad, epidemije i slično). Politički, uvijek postoje nastojanja za promjenu trenutnog političkog/društvenog sustava ili političkih opcija. Gospodarstvo redovito prolazi kroz svoje cikluse te je recesija redovna pojava (npr. naftna kriza s kraja 70-ih, raspad istočnog bloka s kraja 80-ih, dot.com kriza s kraja 90-ih, financijska kriza 2009., COVID-19 kriza). Kada gledamo pojedine industrije, u svakom trenutku neka je industrija pred izazovima, prolazi kroz njih ili se oporavlja. Iz te perspektive može se zaključiti da je kriza konstanta - stalno suočavajući nekoga s izmjenom onoga što se do tada smatralo "normalnim".
Kao ljudi više smo osjetljivi na gubitke nego što smo osjetljivi na istu razinu dobitka. Zbog toga smo u vrijeme krize fokusirani na izbjegavanje gubitaka na način da želimo povratak na staro i uobičajeni način života/poslovanja. Međutim, zaboravljamo da stara pravila više ne vrijede te da ono što je nekada bilo optimalno više ne vrijedi te da će sve teže biti povratiti troškove krize. Dakle, iako se psihološki "povratak na staru logiku" čini kao dobro rješenje, u stvarnosti je teško ostvariti očekivano. U tako orijentiranom sustavu oporavak traje dugo i kriza postaje izgovor. Bolji pristup je razumijevanje novih principa i pravila koji vrijede tijekom i nakon krize te izgradnja nove logike poslovanja. Takvim pristupom grade se novi sustavi i rješenja koji imaju značajni potencijal uspjeha i brzog nadomještanja gubitaka nastalih krizom. (...) Taj i svi netom spomenuti navodi sastavni su dijelovi analize "Kriza kao dio poslovanja", iza koje stoji Vijeće Instituta za inovacije iz Zagreba.
Ako kontekst krize prihvatimo u takvim slojevitim uzročno-posljedičnim odnosima, za izlazak iz problema nužno je prilagoditi se novoj paradigmi u kojoj tvrtke i pojedinci moraju donositi hrabre odluke kojima izazove i ograničenja mogu pretvoriti u prilike. To pak znači da treba maksimalno iskoristiti sadašnje stanje te graditi novi “model”, pravila i principe koji će donositi uspjeh. Jer u jednom trenutku kriza će ipak završiti, pa iznesene stavove i u Hrvatskoj konačno treba shvatiti ozbiljno.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Šest mjera za oporavak
Kao hitni i najaktualniji potezi Vlade za izlazak iz krize navode se: 1. Vlada će pomoći djelatnostima u turizmu, ugostiteljstvu, prometu sufinanciranjem 2000 kuna po radniku za skraćeni radni tjedan; 2. Hamag-Bicro i HBOR nastavit će davati kredite s kamatama od 0,25 posto za održavanje likvidnosti poduzeća; 3. Hrvatska na raspolaganju ima šest milijardi eura nepovratnih sredstava koja se mogu koristiti za različite projekte. Sredstva će se koristiti i za obnovu školskih, zdravstvenih i kulturnih objekata nakon potresa; 4. Od 1. siječnja na snagu stupa nova porezna reforma u kojoj je smanjenje stope poreza na dohodak s 24 na 20 posto i s 36 na 30 posto, kao i porez na dobit s 12 na 10 posto za mala i srednja poduzeća, koja ostvaruju prihode do 7,5 mil. kuna. Plaće bi tako trebale rasti od 100 do 800 kuna; 5. Vlada želi kompromis - da zamrzne povećanje plaća dok se BDP ne počne dizati ili da povećanja budu manja; 6. Ubrzati investicije koje se financiraju iz EU-a te potaknuti i državne tvrtke da imaju više investicija.
VEDRANA PRIBIČEVIĆ
OTVARANJE ZA TURIZAM BIO JE KALKULIRANI RIZIK
Prije svega, ovakva raspodjela novca iz paketa pomoći EU-a, pokazuje da Europska unija pokušava ubiti dvije muhe jednim udarcem, a to je sanirati utjecaj COVID-a na ekonomiju i eksploziju javnog duga koja bi posljedično nastala, a više bi pogodila zemlje koje imaju više razine javnog duga - kaže dr. sc. Vedrana Pribičević, profesorica makroekonomije u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, te dodaje:
- Analiza think tanka Bruegel pokazala je ono što je inicijalno prošlo ispod radara: kriteriji raspodjeljivanja fondova malo su "namješteni", primjerice, uzima se stopa nezaposlenosti u siječnju kao jedan od kriterija, dok COVID-a još nije bilo na vidiku, što automatski ide na ruku zemljama koje su već prije COVID-a imale strukturne probleme (Italija, Španjolska, Grčka, Hrvatska...). Primjerice, Hrvatska je pogođena COVID-om jednako kao i Irska (s gledišta pada BDP-a), ali Hrvatska će dobiti najveću relativnu potporu (najveći udio potpore u nacionalnom dohotku) - 15,4 %. Više će dobiti samo Bugarska, ali njoj je projicirani pad BDP-a od COVID-a manji. Mi ćemo najviše dobiti grantova (što su nepovratna sredstva, iako nisu nenamjenska, nego vrlo, vrlo namjenska). Od garancija će najviše profitirati Italija i Francuska. Dakle, zemlje koje su jače pogođene dobiju više sredstava i zemlje koje već imaju visok udio javnog duga u BDP-u dobiju više sredstava, s tim što je taj drugi efekt puno jači. Što se tiče pomoći Zagrebu, ne zaboravimo da je ta pomoć samo manji dio sredstava koja će biti potrebna za sanaciju od potresa, jer maksimum iz Fonda solidarnosti EU-a do sada je bio 500 milijuna nakon potresa u talijanskoj Aquili, a do sada je ukupno iz fonda isplaćeno pet milijardi eura u totalu od 2002. godine, otkada Fond postoji.
SPOJENE POSUDE
Međutim, sada nije vrijeme da se na ovaj program gleda kroz prizmu dobiveno - uloženo, i to zbog više razloga. Nemoguće je procijeniti koliko će svaka zemlja morati uložiti u fondove kad će se dug nastao stvaranjem tih fondova otplaćivati u razdoblju 2028. - 2058. Da bi se cijela stvar isplatila, EU mora u tom periodu rasti brže od kamatne stope po kojoj se zadužio (jer je to jedini način da se dug servisira, da se ostvaruje ekonomski rast veći od kamatne stope na dug). Neke procjene za rast svake zemlje u tako dugom periodu nemamo. Kao drugo, ovo nije igra nulte sume, jer su zemlje EU-a dovoljno ekonomski integrirane da davanje pomoći jednoj automatski pomaže i drugoj. Povećanje agregatne potražnje u Hrvatskoj povećava njemački izvoz u Hrvatsku, plastično rečeno. Tako će rast u zemljama koje su dobile manje iznose pomoći biti indirektan. I, u konačnici, kamatne sustope doslovno na nuli. To znači da gotovo nema diskontiranja budućih benefita od paketa pomoći. Budući se primitci inače diskontiraju kamatnom stopom kako bi se sveli na sadašnju vrijednost jer budući dobitci danas vrijede manje zato što ću ih dobiti u budućnosti, a ne danas. Danas su ovdje kamate gotovo 0 %, što znači da je buduća vrijednost jednaka sadašnjoj vrijednosti. Ono gdje će, primjerice, dobro proći zemlje koje su dobile manje grantova a više zajmova. Tu se posebice ističu Italija, Španjolska, Portugal, Slovenija, Cipar i Grčka. Oni će se moći zadužiti puno jeftinije nego prije COVID krize i što se trenutno mogu zadužiti, i za njih će uštede u financiranju biti goleme - npr. za Italiju čak 1,32 % BDP-a u manjim kamatama.
Krizi unatoč, stanje u turizmu ulijeva optimizam, bez obzira na probleme s Austrijom, Slovenijom, u državni proračun slit će se više novca nego što se to očekivalo u početku koronakrize. Zapravo je većina gospodarskih pokazatelja nadmašila očekivanja analitičara... Vaš komentar?- Hrvatska je Vlada usvojila tzv. high-risk, high-gain strategiju, gdje je pustila turiste u zemlju upuštajući se u kalkulirani rizik. Sasvim je jasno da nova karantena vodi smrti hrvatske ekonomije, i da ćemo morati naći neki mod suživota s virusom dok se ne pronađe cjepivo. Ono što se možda ne spominje a bitno je u ovom kontekstu jest ne samo koliko direktno i indirektno BDP-a otpada na turizam - oko 16 % - nego koliko je sive ekonomije, pa i u turizmu. Procjena MMF-a s kraja 2019. godine jest oko 35 %, izraženo kao postotak u BDP-u, jedan od najvećih u EU-u. Vjerujem da je strategija Vlade bila ta da je pustila turiste u Hrvatsku znajući da donose likvidnost te da će taj novac već negdje poslije naplatiti kao porez, kada građani koji su zaradili od turizma, makar i na crno, počnu trošiti i tu ih dočeka PDV, koji je najizdašniji porez u smislu punjenja državnog proračuna. Direktna posljedica takve strategije su gospodarski pokazatelji, koji nisu bili ni izbliza onako crni kao projekcije u drugom kvartalu.
VAŽNOST DIGITALIZACIJE
Rebalans proračuna je neizbježan. Kakav bi on trebao biti, u sadašnjim uvjetima, gdje rezati, uštedjeti..?- Vjerujem da će osim rezanja nepotrebnih troškova biti i privatizacije određenog broja kompanija gdje država, često sasvim neopravdano, ima udjele. To je jedan od načina kako Vlada može povećati prihode a da direktno ne utječe na agregatnu potražnju. Nakon izbora na proljeće ulazimo u dugi period bez izbora, koji ostavlja više manevarskog prostora za takve vrste reformi.
Što s BDP-om, hoćemo li unatoč izvješća o padu od 15,1%, ipak do kraja godine biti ispod deset posto?
- Sve ovisi o tome kakav je pad u drugom kvartalu, a, prema nedavnoj objavi DZS-a, BDP je u proteklom kvartalu pao za 15,1 posto na godišnjoj razini. Teško je vjerovati da će gospodarski pad biti manji od 10 % na godišnjoj razini, pogotovo jer je guverner najavio da se povratak na razinu BDP-a iz 2019. može očekivati tek 2022. godine.
Vlada najavljuje opsežan novi paket mjera, snižavanje PDV-a, nova porezna rasterećenja, smanjivanje parafiskalnih nameta... Vaš komentar?
- Pozdravljam i porezna rasterećenja i smanjenje parafiskalnih nameta, no definitivno je najvažnija reforma bila ona o digitalizaciji i time smo administraciju 19. stoljeća sa svojim papirima i pečatima poslali u ropotarnicu povijesti. Samo taj skok je drastično povećao efikasnost javne uprave i napokon slomio otpor kada su zaposlenici vidjeli koji im sve alati stoje na raspolaganju da im olakšaju posao. To je možda najvažnija reforma koju nam je donijela koronakriza.
(D.J.)GORAN SUNAJKO
IMPERATIV JE VLAST NORME
Stalno slušamo "mantru" da su razumijevanje i prilagodba "novoj normali" neprirodan ali jedini ispravan put, da se pritom treba fokusirati na preživljavanje i otklanjanje negativnih učinaka, ali i tražiti novi/drugačiji pristup i graditi novu logiku ne samo poslovanja nego i funkcioniranja društva općenito.
Na ove "filozofske" opaske, osvrnuo se dr. sc.
Goran Sunajko, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u razgovoru za ovotjedni Magazin:
- Da se i ja poigram "filozofiranjem". Ništa što je novo ne može biti normalno (nova normalnost) jer je za to da bi nešto postalo normalno potrebno vrijeme kroz koje nešto prisvajamo kao naviku ili uvriježen (normalan) poredak stvari. "Novo normalno" je tako proturječje. Vrijeme u kojem živimo nema vremena jer ga diktira prevlast ekonomske i tehno-znanstvene dominacije sviješću ljudi. U skladu s tim imperativima od nas se traži i, što je još gore, sami od sebe tražimo, da u takvom nedostatku vremena prihvaćamo sve što će pridonijeti takvoj paradigmi.
Za ovakvo stanje referenci ne manjka, jedna od njih je svakako i Michel Foucault...?
- Spregu vladavine i bolesti možemo čitati u kapitalnim Foucaultovim studijama Rađanje klinike, Nadzor i kazna te Nenormalni, gdje pokazuje kako se vlast kao moć uspostavljala upravo discipliniranjem i normiranjem, najprije u medicinskim ustanovama, a onda i u političkome poretku. Nazvao je to političkim snom o kugi kada je grad zahvaćen kugom, posve prožet hijerarhijom, nadgledanjem, pogledom, zapisivanjem, bilježenjem bolesnika i ostalih žitelja idealan grad u kojem se može vladati. Ne možemo se oteti dojmu da Foucaultov uvid neopisivo podsjeća na današnju situaciju grada zahvaćena COVID-om.
Imperativ je suvremenoga društva vlast Norme i sve što odstupa od normalizacije osuđeno je. Možda je ovaj uvid pretjeran, no svakako vezano uz COVID-19 treba istaknuti još nešto. Pored činjenice da se od tog virusa umire te da ostavlja posljedice (sjetimo se samo talijanskoga scenarija), kao i od mnogih drugih infekcija, moramo uvidjeti da živimo u društvu zdravstvenoga imperativa koji podupiru proizvođači farmaceutskih proizvoda te privatne klinike za liječenje bolesti ili samo "poboljšanja kvalitete života". U prilog ovome ne stoji neka teorija urote već reklama jednog lijeka istaknuta u izlogu ljekarne u Zagrebu: "Nemaš vremena za bolest!". Bolest je sastavni dio života i nerijetko nam sugerira da je organizam oslabio upravo zato jer nemamo vremena. Kad smo kod filozofije, Nietzsche je pisao da bolest (slaboća) upravo jača i budi životne snage kako bi iz nje izrasli čvršći te da je zato bolest nužan početak novoga zdravlja.
Normalnost koju ovdje razumijevamo, sprega je tehno-ekonomsko-medijsko-zdravstvene moći koja posljedicom globalnoga kapitalizma ima golemu financijsku moć i time utjecaj. Online-život, nošenje maski, prodaja lijekova i vijesti odgovara upravo četirima navedenim moćima. Treba li COVID razumjeti u tom smislu ili isključivo kao opasan virus jednako je pitanju treba li bilo koju bolest tretirati na ovaj način, s obzirom na smrtnost i s obzirom na opasnost.
Neki cinično nastrojeni komentatori kažu da je moguće da se svijet više neće željeti vratiti na stari model. Jesmo li doista, svesno ili nesvjesno, spremni za živjeti i raditi u stvarnosti koja nam se do prije pola godine činila kao daleka distopijska iluzija?- Ovisno o zanimanjima i područjima rada. Neka područja rada već odavno žive životima koja su nam se činila distopijskima. Dobar dio ekonomije, znanosti i IT-sektora prilagođen je postojećim uvjetima. Ona područja rada koja imaju smanjen doticaj s ljudima imaju drukčiju potrebu od onih koja se temelje isključivo na socijalnim interakcijama. Ako pitate obrazovni sustav, industriju zabave, svijet sporta, ugostitelje i hotelijere... odgovor će se sam iznuditi.
Vratimo li se Foucaultovim uvidima, bolest je sinonim nereda, straha i smrti te tako postaje uvjet svojoj suprotnosti, odnosno redu, sigurnosti i životu. Bolest time postaje legitimacijsko načelo potrebe za državom koja jamči red, sigurnost i zdravlje, iz čega se rađa trajna potreba za normiranjem i discipliniranjem. Čini mi se da ljudi nikad neće biti spremni odustati od smisla života koji nije u normiranju i discipliniranju. Povijest je pokazala da su bili spremni za to podnijeti ogromne žrtve.
Hegel je jednom prigodom izjavio (napisao), da ako iz prošlosti ništa ne naučimo, da nam se ona ponavlja na dva načina: prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Gledajući u kontekstu ove koronakrize, put od tragedije do farse i ne čini se tako dug...?- Hegel je iz svoje pozicije filozofije povijesti smatrao kako je svijet postavljen na način kretanja duha koji se u raznim etapama i epohama svoga razvoja razvijao u samosvijesti. Do koje je mjere epoha u kojoj živimo samosvjesna ključno je pitanje jer na današnju svijest više no ikad, zapravo prvi puta na ovaj način, utječu mediji koji ne prenose samo informaciju nego kreiraju sliku koja utječe na svijest milijarda ljudi u svijetu. Epidemija je, od kuge, kolere, velikih boginja ili španjolske gripe, u povijesti bilo dovoljno da bi društva mogla izvući zaključke. No svijest posredovana i nadograđena medijskim aranžmanima tada nije postojala. Kolika je stvarna opasnost od današnje epidemije (ili pandemije) ne možemo pouzdano razumjeti jer se u medijima mogu čuti različite interpretacije različitih stručnjaka. I doista, od tragedije kuge koja je pogodila Europu do moguće farse uzrokovane koronakrizom čini se, kraći je put no što smo mogli pretpostaviti. Danas su znanost i tehnologija razvijeni do te mjere da mogu ostvariti "zdravo društvo", ali ga ne mogu izliječiti od bolesti izražene žudnjom za njim.
Uzimajći sve u obzir, kakav onda svijet možemo očekivati nakon COVID-19 krize, da se malo poigramo prognozama...?- Očekivao bih da će oni koji su profitirali na koronakrizi te postavili tehno-znanstvenu strukturu koja omogućuje drukčiji život, i dalje nastojati očuvati svoje interese, ali i da će se društvo vrlo brzo htjeti vratiti u dosadašnji modus života. Možda je i ova kriza ona nužna bolest i opasnost o kojoj je pisao Nietzsche, a koja će nas učiniti ne samo snažnijima, već i putem koje ćemo više početi cijeniti život kakav imamo, a manje žuditi za onim "boljim", koji nemamo.
(D.J.)