Piše: Nikola KUČAR

Svaki put kada se u kinima pojavi novi film Christophera Nolana, kritičari diljem svijeta izgube razum. Krenu rasipati pridjeve, priloge, ali i sve one stilske figure koje su očigledno čuvali u vlastitim ladicama, a koje nisu imali prilike koristiti još od njegovog prethodnog naslova. I potpuno ih razumijem, jer i ja pripadam u tu kategoriju - oduševljenih fanova lika i djela britanskog sineasta - pa njegove filmove, počevši od “Nesanice” iz 2002. godine, odlazim gledati isključivo u kino. Nažalost, većina modernih blockbustera filmovi su za djecu. Veliku ili malu. No i o takvim se filmovima moraju pisati panegirici, unatoč masivnoj količini gluposti i bedastoća koje redatelji i producenti uspiju nagurati u tih dva i pol sata. Najbolji primjeri toga filmovi su iz Marvelova svemira, no s obzirom na to koliko su novca priskrbili holivudskoj tvornici snova, ne vidim u tome uistinu nikakav problem. A onda njegovo veličanstvo, gospodin Nolan, inače komandant Reda Britanskog Carstva, počasti kinematografiju svojim novim uratkom. I tako svakih nekoliko godina.

Njegovi filmovi mogu se gledati na dva načina. Prvi, možda i najbolji, jest onaj u kojemu uživate u vizualno dojmljivom akcijskom spektaklu koji se odvija pred vašim očima, navijate za glavne likove i čekate rasplet. Drugi, e pa o drugome načinu se i pišu sve one kritike, eseji i doktorati koje imamo prilike čitati. Svoje filmove, pišu mudri ljudi, Nolan bazira na epistemologiji i metafizičkim temama, istražujući ljudski moral, neprestano preispituje vrijeme i njegovu savitljivost, kao i ljudsko sjećanje i identitet. Ako ih gledate na taj način, teško je navijati za glavnog lika, jer su i negativci ljudi od krvi i mesa, za čije ideje i nagone vrlo često pronađete opravdanja. I film nikada ne završi sa zadnjom scenom, nego vas proganja danima, tjera na promišljanja i burne rasprave sa (ne)istomišljenicima. Stoga, kada u budućnosti naši unuci budu posjećivali Mars, ili išli u diskoteku na svemirske postaje, a filmovi budu interaktivne igre, na filmskim festivalima, koji će očigledno biti isključivo online, siguran sam kako će biti retrospektive filmova velikih redatelja današnjice, poput Christophera Nolana, vladara box-officea. I tada će buduće generacije s nostalgijom gledati tri dijela Batmana, propitkivati se je li zvrk stao, ili se nastavio vrtjeti u “Početku”, pokušavati poput nas odgonetnuti koja je točno fora “Mementa”, pronaći besmisao u “Interstellaru”, šokirati se užasima rata u “Dunkirku”, raspravljati o paradosku djeda u “Tenetu”, ili jednostavno uživati u “Prestižu”, tome, skoro pa ignoriranom remek-djelu.

A sve je počelo 1998. godine filmom “Praćenje”. Sjedeći pred policijskim istražiteljem, mladi Londončanin Bill počinje prepričavati okolnosti zločina za koji je osumnjičen. On je nezaposleni scenarist koji je, pokušavajući pronaći nadahnuće za nova djela, jednog dana odlučio određene nepoznate ljude pratiti gradskim ulicama. Birao je samo one koji su mu se činili zanimljivima, a među njima je bio i markantni Cobb, koji je ubrzo primijetio svog pratitelja. Nakon što mu je Cobb prišao i iznenađujuće susretljivo se predstavio, Bill je doznao da je riječ o čovjeku koji je gotovo do savršenstva razvio načine provaljivanja u tuđe stanove. Dvije godine kasnije stigla je mozgalica zvana “Memento”, u kojemu je glavnu ulogu odigrao Guy Pearce koji je glumio Leonarda, čovjek bez dugotrajnog sjećanja. Zahvaljujući složenom sustavu podsjetnika rasutih po polaroid fotografijama, papirićima, pa čak i tetovažama na tijelu, zna da je primivši udarac u glavu u borbi sa silovateljem i ubojicom voljene žene zauvijek gurnut u sadašnjost. Sve što čini, a očito je da traži ubojicu u želji da mu se osveti, dvojbeno je i vjerojatno pogrešno, jer ne otvara li osveta, kojom pokušava staviti točku na ono što je izgubio, novi krug zločina?

Stoga se na “Nesanicu” (2002.) može gledati kao na svojevrsnu anomaliju u karijeri, jer osim što Nolan nije napisao scenarij, a film je ujedno i remake hvaljenog norveškog filma istog naslova, osvojio je publiku i kritiku napetom pričom, zanimljivom ambijentacijom i atmosferom te galerijom intrigantnih likova. Iskusni policijski detektiv Will Dormer (Al Pacino) dolazi s partnerom, detektivom Eckhartom (Marin Donovan), u gradić na Aljasci kako bi riješio ubojstvo tinejdžerice. U istrazi mu pomaže lokalna policija, osobito mlada detektivka Ellie Burr (Hilary Swank) koja je fascinirana Dormerovom reputacijom. Hvatajući osumnjičenika po magli, Dormer pogodi svog partnera, a onda to odluči zataškati.

Zatim je tu i taj zanemareni film imenom “Prestiž” napravljen prema romanu Christophera Priesta. Dva prijatelja i iluzionista, Rupert Angier (Hugh Jackman) i Alfred Borden (Christian Bale) tek počinju učiti mađioničarske trikove. Ali nakon iznenadne tragedije, postaju gorki doživotni neprijatelji, nakon čega svoj život posvećuju međusobnom nadmašivanju koje se odigrava na londonskoj pozornici smještenoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Trošiti riječi o Batman trilogiji (Batman: Početak, Vitez tame i Vitez tame: Povratak) nepotrebno je. Sve je već odavno rečeno, bez obzira na to radilo se o sjajnim glumačkim rolama negativaca, Heath Ledger kao Joker i Tom Hardy kao Bane, minucioznoj psihološkoj razradi likova, ili dobro napisanim i promišljenim scenarijima, Nolanu je ovo bila jednosmjerna karta prema panteonu Hollywooda i filmovima koji su uslijedili.

“Početak” (2010.) je okupio zvjezdanu glumačku ekipu. Leonardo DiCaprio, Ken Watanabe, Joseph Gordon-Levitt, Marion Cotillard, Ellen Page, Tom Hardy i neizostavni i redatelju očigledno omiljeni Michael Caine. Dom Cobb vješt je lopov, apsolutno najbolji u opasnom umijeću ekstrakcije i krađe vrijednih tajni iz najdublje podsvjesti tijekom sna, kada se um nalazi u najranjivijem stanju. Cobbova rijetka sposobnost učinila ga je prestižnim igračem u ovom podmuklom svijetu korporativne špijunaže. Ovaj inovativan, hrabar i kreativan triler, koji je istovremeno vizualno spektakularan, s godinama je sve bolji.

“Interstellar” (2014.) epska je priča o herojskom međuzvjezdanom putovanju izvan granica znanstvene spoznaje. Oskarovci Matthew McConaughey i Anne Hathaway članovi su istraživačkog tima koji ostvaruje nemoguće putujući kroz novootkrivenu crvotočinu, prelazeći granice putovanja svemirom i kročivši u potpuno novu dimenziju. Film istražuje premisu čovjekovog postojanja koji je rođen na Zemlji, no kojem nije suđeno da na Zemlji i umre. Za kraj tu je “Dunkirk” (2017.) - o novom naslovu “Tenet”, koji trenutačno igra u kinima, više možete pročitati na sljedećoj stranici TV-Obzora - je ratni film kakav nismo imali prilike gledati nikada prije. Naime, akcija krene odmah u prvoj sekundi i traje do samoga kraja, a posebno me je, kao uostalom i ostatak svijeta, oduševila nelinearna radnja, preciznije tri radnje. “Dunkirk” je uistinu dojmljivo iskustvo, potresno i šokantno, kao uostalom i svaki njegov uradak, no zapravo je to film o preživljavanju kojemu glazba Hansa Zimmera dodaje novi sloj panike, njima na ekranu, ali i nama dok sjedimo u tami kina.

Stoga, prije nego iznova zatvore kinodvorane, a mi opet postanemo osuđeni na filmove koje puštaju streaming servisi, svakako otiđite pogledati “Tenet”. Vjerujte, ako ne meni, onda bar Tomu Cruiseu koji je izjavio, nakon što ga je ogledao premijerno u Londonu, da je sjajan osjećaj ponovno biti u kinu, a gdje ćeš bolji naslov od Nolanovog najskupljeg projekta.