Brodski kuhar, iza kojega su 32 godine plovidbe, oporavlja se u svojoj kući u Tenji.
Među ozlijeđenima u katastrofalnoj eksploziji skladišta gotovo tri tisuće tona amonijeva nitrata u luci libanonskog glavnog grada Bejruta, koja se dogodila 4. kolovoza, bio je i pomorac Branko Pavošević iz Tenje, jedan od 11-orice hrvatskih članova posade japanskog broda City of Rome.
U strahovitoj eksploziji koja je oslobodila val energije koja je rušila sve pred sobom, smrtno je stradalo nekoliko stotina ljudi, ozlijeđeno ih je 6000, a oko 250 tisuća stanovnika Bejruta ostalo je bez svojih domova. Materijalna šteta procjenjuje se na 15 milijardi dolara, a dok se u Libanonu i dalje zbrajaju žrtve i traže krivci za ovu katastrofu, gospodina Pavoševića, koji je u Hrvatsku doputovao 14. kolovoza, posjetili smo u njegovom domu, gdje se oporavlja od teške ozljede gležnja i lakta, još uvijek izrazito potresen onime što mu se dogodilo.
Umalo poginuo
Samo nekoliko minuta prije eksplozije koja će s lica zemlje zbrisati bejrutsku luku, ovaj 58-godišnji brodski kuhar, iza kojega su 32 godine plovidbe, što nam otkrivaju i brojni suveniri iz cijeloga svijeta na zidovima lijepo uređene obiteljske kuće, živio je svoj uobičajeni radni dan.
"Završila je večera nakon koje obično odnosim smeće u kontejner na kraju broda. Nakon prve ture polako sam se vraćao u kuhinju kada se dogodila prva, manja eksplozija. Pomislio sam da je eksplodiralo nešto na našem ili susjednom brodu, gdje su se toga dana odvijali nekakvi radovi, međutim, dok sam se kretao dalje prema pramcu dogodila se i druga, razorna eksplozija. Osvrnuvši se, vidio sam kako mi prilazi nešto što je nalikovalo na val pritiska i brzo sam skočio prema vratima koja su se nalazila u blizini, no kako je riječ o hidrauličnim vratima, nisam ih mogao do kraja zatvoriti te su ostala otvorena oko 15 centimetara, što je bilo dovoljno da ih pritisak razbije, a mene odbaci na drugu stranu hodnika", opisuje stravičan trenutak koji ga je umalo stajao života. Vrata iza kojih je pronašao spas odbacila su ga na drugi kraj hodnika.
"Okrenuo sam se u zraku nekoliko puta i udario o štok drugih vrata, nakon čega sam pao u nesvijest. Kada sam se probudio bio sam naslonjen na zid, s glavom na podu, a s nogama u zraku. Takav osjećaj nikada do tada nisam doživio, bio sam nemoćan bilo što učiniti, iako sam znao da se nešto strašno dogodilo i da mi je život ugrožen. U tom trenutku nisam znao da mi je ruka slomljena, jedva sam disao te sam pomislio da sam slomio rebra, no ubrzo sam vidio da krvarim, nakon čega sam počeo dozivati dečke koji su, srećom,, u trenutku eksplozije bili unutar broda. I ja sam imao sreće što sam se našao u blizini tog hodnika, da sam kojim slučajem bio na palubi vjerojatno bi me odnijelo u more, i tko zna bi li me u onome kaosu ikada pronašli".
Kolege pomorci stavili su ga na nosila i preko drugog broda iznijeli na cestu u luci u kojoj je vladao potpuni kaos.
"Ležao sam oko sat vremena na cesti, dok dečki nisu prisilno zaustavili neko manje medicinsko vozilo. Jedan od njih krenuo je sa mnom da bi mogao javiti u kojoj sam bolnici, međutim, kako je vojska brzo opkolila luku, nitko osim ozlijeđenih nije mogao izići te sam ostao u neizvjesnosti sam sa sobom. Srećom, dok smo još bili na brodu, bio sam dovoljno priseban da zatražim da mi u torbicu stave mobitel i novčanik", opisuje dalje svoju golgotu.
Čovječnost neznanaca
U trenutku kada je vozilo u koje su ga smjestili zaustavila vojska, naišlo je vozilo hitne pomoći u koje su ga, nakon nekoliko minuta natezanja s ekipom iz prvog vozila, ipak primili i odveli u bolnicu, gdje je naišao na krvave prizore teško ozlijeđenih ljudi bez ruku i nogu, među kojima je bilo i djece.
"Ostavili su me na podu i otišli dalje. Ležao sam tako oko dva i pol sata, dok mi nije prišao jedan čovjek, dao mi vode i stao dozivati liječnike. Kako tamo svi dobro govore engleski, lako smo se sporazumjeli, dao sam mu mobitel i zamolio ga da gospođi Franki Bojanović iz moje agencije Pasat iz Šibenika javi gdje se nalazim", opisuje trenutke u kojima je do izražaja došla čovječnost.
U pomoć mu je ubrzo priskočio i drugi čovjek, i on ga je “pogurao” do recepcije, gdje je nastao manji nesporazum oko zdravstvenog osiguranja.
"Rekao sam im da nazovu hrvatski konzulat, što su odmah i učinili. Konzul Badih Hobeiche brzo je došao i pobrinuo se da dobijem svu potrebnu pomoć. I više od toga, jer nakon što sam dva dana bio u prostoriji s 20-ak drugih pacijenata, na njegovu su me inicijativu prebacili u sobu koja je djelovala kao da je namijenjena VIP osobama, gdje su nas bila samo dvojica, a imali smo i 24-satnu njegu", zaključuje pun zahvalnosti prema svima koji su mu pomogli.
Ivan Alilović
Zahvaljujem konzulu Habeicheu i menadžericama agencije Pasat, jer su cijelo vrijeme bili uz mene
Preplavljen emocijama, sa slikama svega onoga kroz što je prošao, a koje mu, kako kaže, neprestano prolazi kroz glavu, Branko Pavošević zamolio nas je da napišemo da je neizmjerno zahvalan počasnom konzulu Republike Hrvatske u Libanonu Cheikhu Badihu Hobeicheu, cijelom osoblju bolnice u Bejrutu u kojoj je bio zbrinut te gospođama Kati Kozić i Franki Gojanović, menadžericama agencije za zapošljavanje pomoraca Pasat, koje su mu sve vrijeme bile na raspolaganju, od dolaska u bolnicu do povratka kući u Tenju. A put je bio naporan, trajao je 24 sata, unatoč naporima osoblja u većini zračnih luka kroz koje je prošao, razočarali su ga tamo gdje je, kaže, najmanje očekivao. “Tamo gdje sam se nadao da će sve biti kao po loju, u Njemačkoj, bila je najgora organizacija mog prihvata. U Libanonu su me ugodno iznenadili, kao i Turci u Istanbulu, koji su me dočekali s invalidskim kolicima, dok su Nijemci tražili da sam iziđem iz zrakoplova, a na kraju me nisu dočekala ni kolica, pa sam stajao deset minuta dok me nisu posjeli u nekakav hodnik gdje sam bio sasvim sam, iako sam kao putnik u business klasi imao plaćen boravak u lounge zoni, kako bih imao gdje odmoriti se i jesti. To je, međutim, bilo zatvoreno zbog korone, ali oni nisu osigurali nikakvo alternativno riješenje. Srećom, gospođe Kozić i Gojanović brzo su mi riješile hotel na aerodromu, inače bi me Nijemci ostavili da na klupi osam sati čekam let.”
Ipak, kako i sam kaže, najvažnije je da je stigao. Na brod se više neće vraćati. “Dosta je bilo”, poručio nam je za kraj.
“Hrvatski konzul u Libanonu Badih Hobeiche, brzo je došao i pobrinuo se da dobijem svu potrebnu pomoć”.