Dugotrajnost pandemije utjecala je na sve aspekte ne samo gospodarskoga, nego i društvenoga života. Odnosno, od pojave početnog straha i neizvjesnosti, postupno su se izgradili drugačiji obrasci ponašanja. Dolazi do promjene u navikama i obrascima ponašanja samih ljudi, što implicira i promjenu u strukturi potrošnje ne samo ljudi, nego i društva u cjelini. Imamo situaciju u stupnju promjene prioriteta, a dugoročnost održavanja prioriteta u ovisnosti je od očekivanja ljudi - kaže izv. prof. dr. sc. Aljoša Vitasović, voditelj katedre za turizam na Fakultetu ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" iz Pule te dodaje:

- Razvoj i odvijanje turizma, dakle, ovisi o mobilnosti ljudi i njihovoj spremnosti za uključenjem u turističke tokove. Obje pretpostavke ostvaruju se ako se osoba osjeća sigurnom, dakle, to je osnova i baza za poduzimanje turističkog putovanja. Iako sve zemlje osjećaju, i osjećat će posljedice pandemije, najveći teret imaju sve destinacije koje su relativno udaljene od svojih emitivnih tržišta i zahtijevaju kombinaciju transporta (npr. korištenje zračnog prometa). Dakle, ne treba posebno izdvajati neku destinaciju, ali sve destinacije (pogotovo daleke destinacije na istoku i Aziji), a koje su vezane uz emitivna tržišta trpe gubitak. Kada pogledamo Europu, nemamo dolazaka s ostalih kontinenata, ako pogledamo Hrvatsku imamo dolazak iz zemalja okruženja. A tu se vraćamo na pitanje poznatosti i sigurnosti, dakle, dolaze gosti koju izravno ili neizravno poznaju Hrvatsku i osjećaju se sigurnima, ali dolaze u vlastitim aranžmanima, što im daje mogućnost brzog odlaska u slučaju nesigurnosti. Još trivijalniji primjer je usporedba Istre i Dubrovnika s okolicom. Razlikuju se u strukturi gostiju, obliku turizma, dužini boravka, ali i motivu te prometnoj povezanosti. Upravo ta razlika najzornije prikazuje utjecaj i razliku u turističkom prometu. Dubrovnik kao primjer nepostojanja cestovne infrastrukture, koji se oslanjao na zračni prijevoz i dolazak kruzera, trpi vidljive posljedice.

Kad se govori o državnom proračunu, ali i o BDP-u, uvijek se ističe važnost uspješnosti turističke sezone. Ove godine iz tog sektora priljev novca biti će zamjetno manji. Vaš komentar?

- Nažalost, moram komentirati da je turizam u nekoj zemlji uspio kada ne govorimo o njemu, kad i ne znamo koliki je udjel turizma u BDP-u. Hrvatska? Moram citirati prof. dr. sc. Marinka Škaru koji primjećuje da je Hrvatska od 1990. naovamo izgrađivala zatvorenu ekonomiju Robinsona Crusoea. Ostvarujući sirovu proizvodnju bez dodane vrijednosti, pružajući sirove usluge, a gdje je turizam ogledni primjer te da se stvari neće promijeniti same. Što to zapravo znači? Znači da vezujemo plasman dobara i usluga većinom u odvijanje turizma i ako on zaškripi imamo agregirani problem na razini zemlje. Međutim, struka već duži niz godina upozorava na neefikasnost sektora i nestvaranje dodane vrijednosti i koristi za državu. Turistički promet na razini cijele godine trebao bi ostati u takvim nekim odnosima, i ako situacija bude dobra, čak se i povećati. Ono što je značajno jest uvid u potrošnju turista, u razinu multiplikativnog efekta turizma, gdje s mnogo manjim brojem turista možemo ostvariti značajno bolje rezultate, što sad ne činimo. Dakako, ne treba smetnuti s uma i nezanemariv broj osoba koje prethodnih godina nisu bile evidentirane i prijavljene u sustavu, pa onda i današnje brojke postavljaju upit ako imamo pad dolazaka, taj pad ne prati proporcionalno pad u potrošnji. Prošlogodišnja sezona, nažalost, ne bi smjela biti osnova za usporedbu, trebali bismo biti svjesni da bismo već u ovoj sezoni imali probleme koje smo sad gurnuli pod tepih i okrivili pandemiju.

Tko je ovom pandemijom najviše pogođen u turističkom sektoru - hotelijeri, ugostitelji, uslužni sektor, sezonski radnici, prateće službe...?

- Upravo svi ovi koje ste naveli jesu izravno pogođeni. Pogođeno je cijelo društvo i gospodarstvenici koji u drugim sektorima posluju 12 mjeseci u godini, a njih se nekako zaboravlja. Upravo gospodarski subjekti s cjelogodišnjim poslovanjem omogućavaju održiv gospodarski razvoj jedne zemlje. Turizam je u Hrvatskoj vezao uz sebe plasman i prodaju velikog broja dobara, međutim ti proizvođači nemaju disperziju rizika, jer se cijela zemlja i javni diskurs poziva na turizam. Stoga, ako nema dovoljne količine turističke potrošnje, imamo i višak proizvoda koje ne možemo prodati, a domaće stanovništvo nema financijskih sredstava za njihovu kupnju. Ponavljam, turizam bi trebao biti nadgradnja svih gospodarskih djelatnosti jedne zemlje, i tada bi upravo bili lišeni rizika i nesigurnosti koje donosi odvijanje turizma kao monokulture.

U sadašnjim okolnostima, kako može i treba djelovati hotelski menadžment, destinacijski menadžment, ili krizni menadžment u turizmu? S takvom vrstom krize prvi put se suočavaju u takvom obujmu...?

- Upravo svi ovi menadžmenti koje ste naveli snalaze se trenutačno najbolje što mogu unutar svojih mogućnosti i ovlasti. Dakle, institucionalni okvir uvijek postavlja država koja definira strateški razvoj i stvara uvjete za razvoj privatnih inicijativa. Ono što smo propustili, a sad je potrebno izgraditi, jesu efikasna javna turistička politika koja će omogućiti lakše i ekspeditivnije djelovanje. Nulti korak je učinjen, prepoznato je stanje i krenulo se u izradu strategije koja je mnogo kratkoročnija, ali nedostaje suglasje na nacionalnoj razini kakav turizam i njegova kvantifikacija Hrvatskoj treba te i ono bitno, kolike su koristi, a koliki troškovi. Jer kad pogledamo, u javnom prostoru govorimo samo o koristima, nema riječi o trošku, ili o oportunitetnom trošku. Trenutačno se svi prilagođavaju u hodu, ali treba stvoriti preduvjete za iduće turističke sezone. Istina je da je ovo situacija da se maske nose prvi put nakon španjolske gripe, i to je tada bila situacija "novo normalno". Dakle, ovo je situacija da se s njom suočavamo prvi put u odnosu na kolektivno pamćenje ljudi, a dobri planovi i disperzija u funkcioniranju gospodarstva kroz razvoj i inovacije definitivno bi u budućnosti umanjile rizik.

Unatoč i dalje velikom broju oboljelih na dnevnoj bazi, turizam, posebno jadranski, odlično se drži. Kako to objasniti, da je RH prepoznata kao koliko-toliko sigurna destinacija za dolazak i boravak turista...?

- Hrvatska je danas zemlja koja je prepoznata kao mjesto za provođenja odmora. Razlog tome je upravo u zadovoljenju svih preduvjeta s početka teksta. Prepoznati smo kao sigurna destinacija, dolaze nam gosti iz okruženja (pretežito automobilom), koji Hrvatsku već poznaju i imaju mogućnost brzog odlaska. Hrvatska je u mnogo povoljnijem položaju jer nismo prenapučeni, stanovništvo je koncentrirano u nekoliko središta. Za razliku od okruženja i naših emitivnih tržišta nemamo ni veliku migraciju domicilnog stanovništva. Zadnji proboji vezani uz migracije jesu upravo vezani uz migraciju radne snage koja je ili došla pozitivna, ili je bila u kontaktu u svojoj zemlji s pozitivnom osobom, ali nam se nije dogodio lokalni prijenos. Hrvatska je zadovoljila sva tri segmenta i ima dobru epidemiološku sliku, što stvara percipiranu sliku sigurne zemlje i dobro upravlja krizom bez stvaranja panike. To je ono što može uraditi institucionalni okvir, ostalo je na svakom pojedincu da bude odgovoran. Generalno gledano, za sada u odnosu na očekivanja dobro stojimo što se tiče imagea zemlje i prepoznatosti Hrvatske kao sigurne zemlje za odmor.

Koronakriza iznudila je promjene u ponašanju, poslovanju, životu... ušli smo u tzv. novu normalnost. Kakvi su zaključci mogući, konkretno kad se radi o tuirizmu?

- Imamo situaciju da bi nas pandemija trebala natjerati da unaprijedimo poslovanje i odmaknemo se od stihije i ad hock djelovanja. Dosadašnji rast turističkog prometa rezultat je globalnih tijekova u kojima smo mi ipak uzimali nedostatan dio kolača. U životu ništa nije besplatno, sve ima i svoju troškovnu stranu. Nažalost, u pandemiju nismo ponajbolje ušli, dočekali smo je s dugogodišnjim problemima, ali imali smo sreću da je zatvaranje došlo u proljeće. Dakle, nerazmjer vrste smještajnih kapaciteta, ovisnost o plasmanu roba i usluga u turizam, sezonski karakter poslovanja i poistovjećenje stanovništva isključivo s radnom snagom u turizmu predstavlja izuzetan teret. Turizam se mijenja, već sad dolazi do promjene u strukturi rasterećenja vrste smještajnih objekata, povećavaju se troškovi poslovanja, što se pokušava nadomjestiti s dodanim sadržajima, ali ne baš uspješno. Ova kriza definirat će da za ostvarenje dobiti u poslovanju treba mnogo više uložiti, da ustaljena očekivanja od turističke sezone postaju prošlost, i da samo kontinuirano poslovanje donosi uspjeh. Osvrnemo li se na statistike i napise, vidimo da imamo porast dolazaka iz zemalja bivšeg istočnog bloka za koje smo mi prije bili Zapad. Danas oni odlaze na ljetovanja, a građanin Hrvatske si i to teško može priuštiti. Dakle, trebali smo naučiti da ustaljeni obrazac gospodarskog ponašanja nije dobar u dugom roku, da ako ga ne mijenjamo u biti nazadujemo, i to nas iz godine u godinu sve više košta, pa nam nedostaje novca za zdravstvo, škole, znanost…

To je generalno, ali gdje je turizam. Turizam je tu da poveća kvalitetu života kroz ekonomske i društvene činitelje. Odnosno da imamo jedan turizam po mjeri čovjeka, da u odnosu na institucionalni okvir formiramo sektor koji će ne samo nadograđivati, nego i stvarati dodanu vrijednost za svakog stanovnika Hrvatske. (D.J.)