Književnica Rhys Bowen napisala je nježnu obiteljsku priču, roman "Dječak iz Toskane" (Mozaik knjiga, 2020.), o tome kako kći poslije smrti oca pokušava otkriti i one dijelove njegove prošlosti koji su joj za njegova života ostali nepoznati. Naime, poslije smrti oca Huga Langleya njegova dvadesetpetogodišnja kći Joanna nakratko se vraća na selo kako bi organizirala njegov pogreb...

Budući da je njezin otac Hugo Langley bio propali plemić, koji poslije smrti svoga oca, neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata, nije bio u stanju platiti porez na nasljedstvo, milijun ondašnjih funti (sic!), morao je napustiti svoj dom Langley Hall i preseliti se u lugarsku kućicu koja je pripadala tom plemićkom zdanju. I umjesto da živi kao visoki britanski plemić, njezin je otac ostatak života proveo kao profesor likovnog odgoja u školi za djevojke. Naime, upravo je njegov dom, Langley Hall, pretvoren u akademsku ustanovu za djevojke iz više klase. Istu tu školu pohađala je i njegova kći, koja je vrlo rano shvatila svu okrutnost socijalnih razlika unutar britanskog društva:

"Gonila me ogromna žudnja i plan za moj budući život. Ići ću na fakultet, postati odvjetnica, bit ću briljantna i uspješna, zaraditi gomilu novaca i otkupiti natrag naš Langley Hall. Zamišljala sam kako ću uhvatiti tatu za ruku i povesti ga cestom uzbrdo sve do starog zdanja.

- Ovo je sad ponovno naše - reći ću mu.

- Vraćaš se onamo gdje i pripadaš… opet si plemić u svome gnijezdu.

A gospođici Honeywell ću reći:

- Toliko mi je žao, ali morat ćete se iseliti do kraja polugodišta.

- A onda ću se nasmiješiti.

Sad se pak moram nasmiješiti svojemu naivnom optimizmu. Moj je otac mrtav. Ja sam posljednja od naše loze (…). Odmah je počela s onim što Englezi uvijek rade. Kad postoji opasnost da će se odigrati nešto neugodno ili ono što emocionalno ugrožava, započnu priču o vremenu. Uvijek sigurna tema.

- Planiraš li uopće putovati ovoga ljeta? - upitala je odmah.

- Zasada nemam planova - odgovorila sam, odlučna ne otkriti svoje bijedno financijsko stanje" (str. 19 - 21).

Poslije smrti njezina oca ona nije više imala nikakvih prava na tu kućicu. I organizirajući pogreb ona usput radi inventuru ostavštine svoga oca, jedan pisaći stol, nekoliko obiteljskih slika iz slavne prošlosti obitelji Langley, nekoliko pisama… Jedno od tih pisama bitno će promijeniti njezin život. Naime, pronašla je jedno neotvoreno pismo adresirano na izvjesnu Sofiju Bartoli, u Italiji, u Toskani, u seocetu San Salvatore. Sadržaj tog pisma je takav da ona jednostavno mora otići u Toskanu, u San Salvatore, i potražiti jednog "dječaka", kojeg je njezin otac sakrio na mjesto koje je poznato samo Sofiji.

Kao što sam naveo, Rhys Bowen (1941., pravim imenom Janet Quin-Harkin) napisala je jednu uistinu nježnu priču, koja se sastoji od dva narativna toka. Jedan narativni tok prati sudbinu britanskog pilota Huga Langleya, kojeg su njemački avioni u jednoj operaciji uspjeli oboriti krajem 1944. godine. No, on iako ranjen uspio je spasiti se tako što je prije pada aviona uspio aktivirati padobran i relativno sigurno spustio se u neposrednoj blizini San Salvatorea (riječ je o izmišljenom mjestu) u Toskani. Tu ga pronalazi Sofija, koja će se sve vrijeme, usprkos svim opasnostima, u selu su se još uvijek nalazile jake njemačke vojne jedinice, brinuti o njemu tako što će mu redovito donositi hranu, piću, previjati ranu… Među njima se rađa i određena simpatija, ljubav, iako su, u to vrijeme, i Hugo i Sofija u braku, i on i ona imaju djecu, Sofija malog Renza. I njezin je muž talijanski vojnik, koji se već neko duže vrijeme vodi kao nestali. Te dijelove romana, opise odnosa između Huga i Sofije, smatram i najboljim dijelovima romana. Onaj drugi narativni tok, koji se odnosi na Joannu i koji se događa u proljeće i ljeto 1973. godine za nijansu je neuvjerljiviji. Naime, jedna od onih starih obiteljskih slika koje je pronašla poslije očeve smrti predstavlja izuzetnu vrijednost, koja će, kada se proda na aukciji, definitivno, razriješiti sve njezine financijske poteškoće. U ovaj kontekst "manje uvjerljivosti" sjajno će se uklopiti i jedna druga slika, kao svojevrsni deus ex machina ove predivne priče!

Naravno da je temeljni motiv koji pokreće Joannu otkrivanje dobro čuvane ratne očeve tajne, pronalaženje tog "dječaka" kojeg njezin otac spominje u tom famoznom pismu, koje se vratilo neotvoreno. Naravno, Joanna nije baš sjajna istražiteljica, ali ona svojim šarmom, svojom iznimnom ljupkošću, djevojačkom ranjivošću ipak na kraju uspijeva razriješiti ne samo tu očevu tajnu, koja i nije tako strašna kako se to, na prvi pogled, činila, već joj polazi za rukom jasnije definirati i svoj vlastiti život. U Toskani ne samo što pronalazi ljubav svoga života, već i mjesto na kojemu namjerava nastaviti svoj daljnji život.

Nema nikakve sumnje da i ovaj roman pokazuje koliko je Italija važan topos unutar britanske književnosti: "Ali zašto u Engleskoj? Tamo toliko često pada kiša. Možeš svoj restoran otvoriti i ovdje, kao što si sanjao. Možda ovu kuću možeš pretvoriti u svoj restoran iz snova. Zamisli sad goste kako sjede na ovoj terasi, uživaju u pogledu i čekaju da započne gozba i užitak koji si im priredio. (…) Sunce je zapadalo iza brda i jedno po jedno svjetlo počelo je treperiti i svjetlucati u svijetu koji se prostirao ispod nas" (str. 352 - 353).

Zbog svega toga, i još puno koječega, ovaj roman svakako preporučujem pročitati. Užitak čitanja odgovara ispijanju najboljih talijanskih vina!