Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Ponukan svojim četveromjesečnim boravkom u Andaluziji, pulski umjetnik Mor Roll, pravim imenom Vedran Šilipetar, odlučio je ljubitelje nesvakidašnjih glazbenih kombinacija počastiti novim singlom. Riječ je o pjesmi “Katerina”, čiji je tradicionalni tekst lijepo uklopljen uz flamenco gitare i čiji je videospot - s atraktivnom plesačicom Ewom Samantom Krolikowskom u glavnoj ulozi - sniman na nekoliko jednako tako atraktivnih lokacija u Sevilli. Tim smo povodom Vedranu postavili nekoliko pitanja.

Koja su tvoja prva sjećanja vezana uz glazbu?

- U mojoj se obitelji uvijek slušala dobra glazba. Ono što pamtim iz svoje najranije mladosti golema je gramofonska linija s velikom LP fonotekom. Eagles, Bee Gees, Janis Joplin, Elvis Presley, Josipa Lisac, ABBA, zatim klasika te jazz i rock iz onog razdoblja. Moji roditelji voljeli su slušati glazbu, a ja sam putem nastavio upijati ono što mi se najviše sviđalo.

Kako si se počeo baviti autorskim radom?

- Kao klinac u osnovnoj školi, osim što sam vježbao klavir, povremeno sam volio i skladati pjesme. Osjetio sam potrebu izraziti se i na taj način. U početku su to bile jednostavne skladbe i neke melodijice koje su u mojoj glavi bile kulisa za neke imaginarne momente ili mjesta koja sam posjetio kao klinac. Ozbiljniji izlet u autorstvo krenuo je pred kraj fakulteta kad sam si, zasićen nastupima s bendom u kojem sam uglavnom obrađivao rock-standarde, obećao da ne želim biti isključivo reproduktivac.

S obzirom na to da si upisao srednju glazbenu školu, kako to da si se na kraju ipak odlučio za likovnu umjetnost?

- Negdje na polovini 3. razreda odlučio sam se posvetiti likovnoj umjetnosti. S obzirom na to da sam paralelno pohađao školu primijenjenih umjetnosti i glazbenu školu, a u isto vrijeme sam počeo intenzivno izlaziti i otkrivati dokolicu, bilo mi je jednostavno naporno održavati kontinuitet u obje škole, doslovce sam se raspao. Shvatio sam da neću upisati glazbenu akademiju, pa sam se posvetio ozbiljnijim pripremama za likovnu akademiju koju sam na kraju i završio u Rijeci.

Ima nečeg posebnog u tome kada slučajno na ulici vidiš i čuješ odličnog izvođača. Kako gledaš na tu priču, jer i sam si jedno vrijeme nastupao na ulicama i trgovima?

- Nastupi na ulici uslijedili su kad sam ostao bez benda. Kako volim nastupati uživo i pred ljudima pokazati svoj talent, osjetio sam potrebu okušati se i na ulici. Bilo je to negdje pred ljeto 2015. na nagovor prijatelja koji su imali klavir ispred svoje male knjižare u starom dijelu Pule i htjeli da povremeno zasviram i privučem ljude. U početku sam se nećkao, mislio sam da je to poniženje - problem s egom. Međutim, nikad neću zaboraviti trenutak kada sam ispred klavira stavio šešir. Jedan stari dio mene je umro, a neki novi oživio. Na ulicama velikih europskih gradova uglavnom viđam genijalne glazbenike. Običaj je da se kolege potpomažu i kada vidim nekoga tko dobro svira na cesti, obavezno mu ubacim novac u šešir. Srećom, u sezoni u posljednjih nekoliko godina imam dovoljno posla, tako da na ulicu ne idem jer ne moram, iako je to jedan poseban osjećaj, nema “fejkanja” - koliko vrijediš, toliko te ljudi i nagrade. Svirati na ulici za mene je privilegij i čast. Ako dođe do neke veće svjetske krize, bojim se da će ulica biti jedino rješenje, ne samo za mene nego i za mnoge, uvjetno rečeno, puno uspješnije kolege.

Kako to da si se prošle godine odlučio u vlastitoj nakladi objaviti album obrada “Moonlight songs”? Po kojim si kriterijima birao pjesme koje su se našle na albumu?

- Osjetio sam potrebu na jednom mjestu snimiti pjesme koje sviram po hotelima, restoranima, pubovima te, na kraju krajeva, ulicama. To su pjesme Stevieja Wondera, Johna Lennona, Amy Winehouse, Yanna Tiersena, Erika Satiea, Billa Withersa... Sve su to klasici koji su definirali moj glazbeni ukus.

Predstavi nam svoj najnoviji singl “Katerina”.

- Pjesma je nastala početkom 2020. u Sevilli, gdje sam odlazio gledati flamenco i družio se s flamenco glazbenicima s kojima sam napravio još nekoliko pjesama. Jako mi se sviđa ideja spajanja dviju tradicija, andaluzijskog flamenca i istarske narodne glazbe. Jako se dobro sljubljuju jer postoje lingvističke sličnosti koje, kada se pametno poslože, jako dobro funkcioniraju zajedno. Projekt će se zvati “AndaluzIstria” i tek će se čuti kako zvuči kada se spoji naizgled nespojivo. “Katerina” je tradicionalna istarska pjesma aranžirana u stilu flamenco ritma zvanog tangos. Mislim da sam napravio moćnu, atipičnu, ali zanimljivu pjesmu koja, vjerujem, nije za svačije uši.

Kako je došlo do suradnje s redateljem spota Carlosom Cańeteom? Kako je bilo na snimanju i jesi li potpuno zadovoljan kako je ispao spot?

- Jako sam zadovoljan kako je ispao. Prije svega, bez zanosne plesačice Ewe spot bi bio dosadan. Sve smo snimali u Sevilli, na dan kada je proglašena epidemija i kada su uveli zabranu kretanja. Iskoristili smo zadnji tren i snimali po opustjelim dijelovima inače vrlo živopisnog i hektičnog grada koji bez ljudi izgleda kao scena iz horora. Carlito je dečko koji se bavi videoprodukcijom, sprijateljili smo se i sve je odradio volonterski. Sevilla je najbolja kulisa za kadrove. Pogledajte samo tu prirodu, arhitekturu, boje... Sve drugo osim jednostavnosti bilo bi pretenciozno.

Kako to da si otišao u Andaliziju? Što ti se najviše svidjelo i kako bi Andaluziju usporedio s Istrom?

- Otišao sam tražeći nadahnuće i usput razmisliti o budućim poslovnim, ali i privatim koracima. Općenito volim Španjolsku, ali Andaluzija je posebno mjesto. Andaluzijci imaju svoj tip flamenca, svoj način života, dijalekt i općenito funkcioniraju poput nas Istrijana: “Pusti me da radim kad hoću i koliko hoću, ne nameći mi svoje i bit ćemo prijatelji.” Svatko tko dođe u dobroj namjeri tamo je dobrodošao, pogotovo ako je glazbenik. Pjeva se, pleše se svagdje po cijele dane, živi se po tavernama, piju se super vina, jede se jamon - njihova verzija pršuta, noćni život je fenomenalan. Nigdje drugdje nisam vidio da klinac ide cestom, onako usput svira gitaru i neobavezno si pjevuši. Svi pjevaju i gotovo svi sviraju gitaru, i to jako dobro - nevjerojatni su!

Koje je tvoje mišljenje o trenutačnom stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni?

- Scena se dobro razvija. Ima pregršt dobrih novih izvođača sa svježim idejama. Problem je što u mainstream medijima nema onog najboljeg, uglavnom caruje trash. Teško se nametnuti nečim što odskače od drugoga, uglavnom ono što najbolje prođe spada u isti koš jedne te iste pjesme koju slušamo već 30 godina. Dokaz tome je službena lista HDU-a s najvrćenijim domaćim izvođačima. Popis je kao da smo zapeli negdje u ranim 90-ima.

Koliko se u posljednje vrijeme stigneš baviti likovnom umjetnošću?

- Bavim se u trenucima kada odmaram od glazbe. I obrnuto. Otvorio sam umjetničku galeriju u centru Pule, gdje namjeravam surađivati s ostalim umjetnicima. Bit će to multimedijalni prostor u kojem želim pokrenutu radionice za mlade. Vjerujem da će me pozitivno potaknuti na novi val stvaralaštva i u mediju vizualnih umjetnosti.

Kada možemo očekivati tvoj novi autorski album?

- To ne ovisi samo o meni, a konačnu odluku će donijeti moja izdavačka kuća Dancing Bear. Teško je razmišljati o albumu ako nemaš hit. Sasvim opravdano, diskografske kuće se uvijek nadaju komercijalnijem segmentu u pristupu stvaralaštvu, a ja imam problem s komercijalizacijom svojeg lika i djela. Još uvijek tragam za pjesmom koja će biti dovoljno komercijalna, a opet duboka i s glazbenog aspekta kvalitetna, i tek se sada osjećam dovoljno iskusnim da to i ostvarim. Ako sve bude po planu, album bi mogao izići iduće godine i nadam se da će biti eklektičan.