Osječanin Zrinko Šumanovac bio je mladić kada je zbog nezavidne situacije u kojoj se našao morao donositi životne odluke koje su i mnogo starijima i iskusnijima izazovne. S nepunih 19 godina Zrinko je 1991. služio redovitu JNA na podmornici, stacioniran u vojnoj luci Lora u Splitu, kada je postalo jasno da će JNA stati na stranu onih koji ne prihvaćaju Hrvatsku kao samostalnu državu.

"Iako su nam starješine u vojsci stalno govorili kako stvari nisu takve kakvima se prikazuju na HTV-u, znao sam što se događa jer sam pratio situaciju, koja je bila sve samo ne normalna. Htio sam otići iz JNA, vratiti se u Osijek. Sve se dodatno zakompliciralo nakon pogibije makedonskog vojnika tijekom prosvjeda u Splitu, znao sam da vojne službe prate svaki naš korak. Kada sam čuo da JNA planira podmornicu prebaciti u Tivat, u Crnu Goru, znao sam da moram otići što prije. Nisam imao nikakav plan. Nakon ručka jednostavno sam se presvukao u civilku, uzeo svoju torbu i uputio prema glavnom izlazu iz vojarne. Tamo je bio naoružani vojni policajac, mladić moje generacije. Rekao sam mu: Ja idem, a ti, ako ćeš pucati, pucaj. Nije mi bilo svejedno, ali stražar se nije ni snašao, a već sam bio na splitskim ulicama", priča Zrinko prisjećajući se nakon 30 godina toga događaja kao da je jučer bio. Nije, međutim, odmah otišao u Osijek jer su mu roditelji javili kako vojna policija i KOS pojačano rade i love mladiće po kućama kako bi ih vratili u JNA i sudili im. Dva je tjedna ostao kod rodbine u Hercegovini, nakon čega je došao otac i dovezao ga kući. Tih nekoliko tjedana odredilo mu je budućnost. Neko se vrijeme još skrivao, a onda se odlučio priključiti Zboru narodne garde. Potom se priključio i osječkoj Specijalnoj jedinici policije Orlovi, s kojom je u sljedećih pet godina prošao ratišta diljem Hrvatske. Redale su se akcije, od uspješne obrane Osijeka do Maslenice, Bljeska i Oluje. Dvije godine proveo je i u vojnoj policiji.


"Oluja je bila vrhunac svega što sam zajedno sa svojim suborcima prošao svih tih ratnih godina. Dan prije početka akcije došli smo u Starigrad i vrlo brzo smo se uputili na Tulove grede, odakle smo već u rano jutro krenuli prema zadanim ciljevima. Brzo smo napredovali, prošli prijevoj Mali Alan, zatim uz pomoć zrakoplovstva oslobodili repetitor Ćelavac, koji je bio glavni centar za komunikaciju ‘krajinske vojske‘, i tu smo naišli na vrlo jak otpor. Slijedi Gračac, koji nam je bio primaran cilj, a nakon oslobađanja Donjeg Lapca izišli smo na Kulen Vakuf, gdje smo se spojili s 5. korpusom Armije BiH. Sve smo to obavili u nešto više od dva dana", prisjeća se Zrinko. Dodaje da im je u to vrijeme general Markač prvi čestitao na odlično obavljenom poslu, ali i upozorio da u čišćenju terena striktno paze na civile - djecu, žene i starce. "Oslobađajuće presude za naše generale u Haagu meni su bile potvrda da smo sve dobro napravili i da sve to nije bilo uzalud", tvrdi Zrinko, pomalo razočaran što današnje generacije mladih "ne doživljavaju baš previše one istinske hrvatske branitelje".


Za sebe kaže da nije od onih branitelja koji neprestano vole prepričavati ratne priče, naprotiv, nastoji to sve potisnuti. Ponosan je na ono što je prošao u ratu, no žali za dijelom mladenačkog života koji je preskočio. Prvo je želio postati TV mehaničar, upisao je studij elektrotehnike, ali rat je učinio da taj dio života nikada ne proživi onako kako su to činili drugi.
"U mirovini sam, ali gledam da i danas dam svoj doprinos zajednici. Volontiram u osječkoj stanici HGSS-a i u Zajednici sportskih ribolovnih društava Osijek kao ribočuvar. Kada spašavamo živote i materijalna dobra, osjećam se odgovornim i korisnim. Dobro je da je tako", zaključuje Zrinko. T.Prusina