Novosti
HEROJI OLUJE: SLAVONCI O POVIJESNOJ AKCIJI

Nakon teških akcija i bitaka bio je poseban osjećaj ući u Knin i popeti se na tvrđavu
Objavljeno 3. kolovoza, 2020.
Ilija Nikolić i Mirko Horvatin iznimno su ponosni na svoj doprinos u oslobađanju zemlje

Hrvatska će 5. kolovoza proslaviti 25. obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja. U njoj su sudjelovali i brojni Slavonci i Baranjci, a Glas Slavonije donosi njihove priče i sjećanja na povijesne trenutke i bitke.

Ilija Nikolić (50), umirovljeni časnik Hrvatske vojske s činom poručnika, bio je pripadnik 136. slatinske i 123. požeške brigade, a od 1994. godine 81. gardijske bojne Virovitica "Kumovi".

Poginuli i ranjeni
Osim što je sudjelovao u obrambenim akcijama na području cijele Slavonije, kao sudionik akcija Bljesak, Ljeto 95, Oluja, Maestral, bio je na prvoj crti gotovo svih bojišta u Hrvatskoj. Odlikovan je Redom hrvatskog trolista i časničkim činom zastavnika. Trenutačno je predsjednik Udruge HVIDR-a Slatina i predsjednik Odbora za hrvatske branitelje grada Slatine.

Prebirući po sjećanjima, Ilija kreće od 1. svibnja 1995., kad je njegova 81. gardijska bojna, zajedno s ostalim hrvatskim postrojbama sudjelovala u oslobodilačkoj operaciji Bljesak, u kojoj su za tri dana oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije. Nikolić je u to vrijeme bio zapovjednik desetine. Poslije Bljeska postrojba odlazi na istočno bojište, gdje drži liniju obrane na Bosutu, na potezu Nijemci - Komletinci, a 19. srpnja cijela bojna dobiva uzbunu i kreće na dvodnevni put do Rijeke, pa trajektom do Splita, odlazi zatim do Makarske i prelazi na područje Livna u BiH.

"Moja postrojba bila je smještena u mjestu Podhum, sjeverno od Buškog jezera, zajedno s inženjerijskom postrojbom naše bojne, a ostale satnije bile su raspoređene po drugim mjestima u okolici Livna. Tu smo proveli nekoliko dana i 25. srpnja krenuli smo u operaciju Ljeto 95. Mislim da je 81. gardijska bojna bila na najtežem dijelu područja, gdje smo uspjeli osvojiti planinu Šator, za koju su se nekoliko godina borile 1. i 2. gardijska brigada i ostale postrojbe. Već sljedećega dana uspjeli smo probiti neprijateljsku liniju i ušli smo duboko u njihove redove, a u toj operaciji sudjelovale su 4. i 7. gardijska brigada, koje su se kretale prema Grahovu, dok smo mi išli prema Glamoču. Tu je ranjen zapovjednik moga voda Damir Hokal, pa ja preuzimam vod. Zapovjednik satnije bio je Vlado Majdak, a pogiba njegov zamjenik Jozo Perak. U toj akciji bilo je dosta ranjenih, pa je i nekoliko zapovjednika desetina izbačeno iz stroja. Zamijenio sam ih drugim braniteljima i nastavili smo akciju. Kad smo došli nadomak Glamoča, cijelu noć smo gledali kako neprijateljske snage napuštaju mjesto, nismo otvarali vatru, jer smo ih pustili da se izvuku. Sljedećeg dana policija BiH i njihove gardijske postrojbe ušle su u Glamoč, a mi smo se povukli u Podhum. Budući da smo obavili zadatak, očekivali smo da ćemo biti povučeni iz akcije i vraćeni kući", sjeća se Ilija Nikolić. Međutim, 2. kolovoza navečer zapovjednik satnije Vlado Majdak pozvao je četvoricu zapovjednika vodova na sastanak i priopćio im da sljedećeg dana preuzimaju položaje 4. i 7. gardijske brigade iznad Grahova, jer se sprema akcija. "Tada još nismo bili svjesni što se zapravo događa, smatrali smo da ćemo ići prema Drvaru, jer je Bihać bio u okruženju, kako bismo deblokirali taj grad, što nam je i bila prvobitna zadaća. Za dolaska u Grahovo i preuzimanja položaja, pogođen je naš autobus s inženjerijskim vodom i pet ili šest branitelja je poginulo, a brojni su ranjeni. Među njima bio je i Stjepan Trevizan iz Slatine, danas dopredsjednik Udruge HVIDR-a Slatina. Dana 3. kolovoza dobili smo karte, pa smo saznali da se akcija zove Oluja, i da idemo na Knin. Krenuli smo toga dana poslijepodne. Iznad Bosanskog Grahova, prema Strmici u Hrvatskoj, položaje su preuzele 1. i 2. satnija od 4. gardijske, a 3. pješačka satnija od 7. gardijske brigade. Znao sam da akcija kreće 4. kolovoza u 5 sati. A kad smo krenuli, činilo nam se da nebo gori. Mi nismo znali da posjedujemo takvu moć, da smo toliko jaki. General Gotovina, koji je bio zapovjednik cijele akcije, htio je da mu 81. gardijska bojna čuva bok, i mi smo cijeli dan trpjeli neprijateljske napade sa sjevera, iz smjera Drvara, ali nismo odstupili. Bili su to pješački napadi i granatiranja, i da su nas probili, oni bi došli 4. i 7. brigadi iza leđa i te bi se naše postrojbe našle u okruženju. Tada nismo znali tko nas napada, da su tamo general Mladić i srpska vojska. Teren je bio težak, na tom brdu bio je samo kamen, i kad bi granate eksplodirale letjeli su na sve strane i geleri i kamenje. Bili smo na svakakvim terenima, ali na tako teškim i nepristupačnim nismo. Imali smo tranzistor i uhvatili smo neku srpsku radiopostaju koja je izvještavala kako su njihovi avioni raketirali Podravsku Slatinu, Slavonsku Požegu i druge gradove. To nas je zabrinulo, jer smo u tim gradovima ostavili svoje obitelji. Živjeli smo u neizvjesnosti, jer nismo znali je li to istina, ili je to samo njihova propaganda. Izdržali smo napade i sljedećeg dana, 5. kolovoza, dobili smo obavijest da je oslobođen Knin. Tek smo tada postali svjesni koliki je bio naš doprinos Oluji", nastavlja Ilija Nikolić.

Braća na ratištima
Nikolićeva treća pješačka satnija spustila se prema selu Strmici i izišla na državnu granicu gdje su bili predstavnici UNPROFOR-a nedaleko od table "Republika Srpska Krajina". Ušli su u Strmicu i tamo zatekli veliki broj civila srpske nacionalnosti. "Vidio sam kako jedna baka kuha nekakvu travu. Sažalio sam se, pa sam angažirao dečke da nešto pripremimo za jelo. Sljedećeg dana došla je redovna policija iz Istre, preuzela policijsku postaju, a mi smo upućeni u Livno, zatim u Biograd, pa na južno bojište. Nisam dolazio kući od 19. srpnja do druge polovine rujna. Zapovjednik Gotovina imao je puno povjerenje u nas, zato nas je i držao tako dugo. Da su neprijateljske snage probile naše položaje, dvije brigade našle bi se u okruženju i pitanje je kako bi se stvari dalje razvijale. U to vrijeme imao sam 25 godina, ali i sada me jeza prolazi kad se sjetim tih događaja. Kad su 4. kolovoza ujutro krenuli tenkovi, kad su počela raketiranja i granatiranja, ni nama nije bilo svejedno, a možemo samo misliti kako je bilo njima", kazuje Nikolić. U postrojbama Hrvatske vojske bilo je mnogo Slavonaca, a među njima i stotinjak branitelja sa slatinskog područja.

Istinski heroji Domovinskog rata uglavnom su samozatajni i u svom srcu ponosni na sve što su napravili za slobodu Hrvatske. Jedan od takvih je Mirko Horvatin (60), umirovljeni ratni zapovjednik specijalne policije, čovjek koji je prošao sva hrvatska bojišta, od Vukovara, Osijeka i okolice, bio sudionik akcija Pakrac, Trokut, Poskok, Maslenica, Medački džep..., pa sve do Oluje. I njegova su petorica braće, Nebojša, Josip, Branko, Tihomir i Velimir, također prošli mnoga ratišta. Mirko Horvatin bio je pripadnik prve policijske postrojbe osiguranja koja je stavila hrvatski grb na kapu, osiguravajući prvo podizanje hrvatskog barjaka na zgradu Sabora na Markovom trgu. Završio je policijsku akademiju u Zagrebu, kao i trojica braće nakon njega. U specijalnoj policiji proveo je punih 30 godina. Prisjeća se kako je u veljači 1992. pozvan da u Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj ponovno ustroji jedinicu specijalne policije. "Otišao sam tamo i osnovao jedinicu pod nazivom Baron, kasnije poznatu kao Barun, s kojom sam ostao sve do Oluje. Prvi zadatak Baruna bila je akcija Trokut, u Slavoniji, što mi je bilo drago, jer sam se ponovno vratio kući, a potom smo dobili zadatak da sa SJP Ajkula iz Rijeke iziđemo na prostor Velebita, jer je to bio važan strateški položaj koji treba držati pod kontrolom. Tako sam sudjelovao i u akcijama Poskok 1, 2, i 3, čime je formirana linija obrane Velebita od Gospića do Tulovih greda, zatim je tu bila akcija Maslenica, pa Medački džep... U veljači 1995. dobio sam zadatak da budem zapovjednik skupnih snaga specijalne policije na južnom bojištu, gdje sam bio do neposredno prije Oluje. Godine 1995. sa svojom postrojbom Barun krenuo sam u Oluju, gdje smo već 31. srpnja došli na područje Starigrada, a moja postrojba dobila je zadaću na glavnom pravcu gdje smo sudjelovali u izravnim okršajima. Sa specijalnom policijom sišao sam u Sveti Rok, Lovinac, pa preko Gračaca u Knin. To je bio poseban osjećaj, prvo ući u Sveti Rok i Lovinac, mjesta koje sam kao zapovjednik gledao četiri godine s Velebita, a zatim u Knin i popeti se na kninsku tvrđavu", kaže Horvatin.

Petar Žarković/Vladimir Grgurić
POSTAVLJANJE HRVATSKE ZASTAVE NA SABORU
“Moj ratni put počeo je 1990., bio sam tada pred Hrvatskim saborom kada je prva postrojba policije izišla s hrvatskim povijesnim grbom na kapama i kada se spuštala zastava s petokrakom, a dizala naša sveta sa šahovnicom. Nakon toga, 5. kolovoza 1990., ustrojen je prvi tečaj prvog hrvatskog redarstvenika gdje se vidjelo da će doći do ratnih zbivanja, a već su bile postavljene i barikade. Krajem kolovoza te godine postao sam pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko. S ovom jedinicom prošao sam sve akcije od devedesetih, od one poznate nabave oružja, koja je kasnije bila i medijski eksponirana preko generala Špegelja, zatim sam sudjelovao u blokadama vojarni, u prosincu 1990. prvi put smo išli u Pakrac, a u ožujku ‘91. bio sam u oslobađanju policijske postaje u tome gradu. Čak dva puta bio sam na Plitvicama, i nedugo nakon povratka s oslobađanja PP Glina došla je zamolba iz Like, iz mjesta Lovinac, da im se pošalje netko tko bi organizirao obranu toga područja. Moj zapovjednik, general Mladen Markač, pitao me jesam li spreman to preuzeti i, naravno da sam pristao, i na taj prostor ušli smo preko Velebita. U tom mjestu pružali smo otpor tri mjeseca, ali nakon što smo ostali bez streljiva, morali smo sve to napustiti, ali uspjeli smo izvući oko 1500 stanovnika starije dobi na sigurno. Po povratku, 13. listopada, s kolegama sam krenuo u pomoć Vukovaru, gdje smo išli na proboj od Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca, no uz mnoge žrtve svih postrojbi nismo uspjeli”, prisjeća se Horvatin.
SPOMEN-SOBA
Sa svojim nekadašnjim suborcima, udruženim u slatinsku HVDR-u, Ilija Nikolić danas provodi nekoliko značajnih projekata s ciljem očuvanja digniteta Domovinskog rata i prenošenja mladima istine o događajima devedesetih godina. U okviru tih projekata školarci sa slatinskoga područja posjećuju spomen-sobu Domovinskog rata u Zavičajnom muzeju Slatina, a hrvatski branitelji, sudionici slavnih obrambenih djelovanja, govore im svoja ratna sjećanja i ukazuju na veličinu žrtve poginulih branitelja i neprocjenjivo veliko značenje u tom ratu stvorene hrvatske države.
Srce mi je pucalo za svakog poginulog
“U srpnju 1991. godine, kada sam prvi put došao u Lovinac, našao sam jednu malu zastavu koja je sa mnom bila tijekom cijelog Domovinskog rata. Više puta znao sam reći da će za mene rat završiti kada ju raširim na kninskoj tvrđavi, i to se na kraju i dogodilo. Spletom okolnosti kao član Stožera specijalne policije u Gračacu dobio sam zadatak dočekati ministra Jarnjaka, koji je tada nosio ploče za hrvatske policijske postaje oslobođenog područja, a kolega i ja bili smo mu pratnja i osiguranje. Tako sam s njim ušao u Knin i tamo smo dočekali predsjednika Tuđmana, i s tom svojom zastavom došao sam na tvrđavu i raširio je 6. kolovoza te se fotografirao za vječnu uspomenu. Tako je ispalo da smo kolega i ja bili prvi pripadnici specijalne policije koji su nakon okupacije ušli u Knin i popeli se na tu famoznu tvrđavu”, priča general Horvatin te naglašava kako su poslije i njegova braća, četvorica kao policajci, i jedan kao pripadnik HV-a također bili tamo. S posebnom tugom kaže kako mu je srce pucalo na svakom pogrebu poginulog ratnika. “Kada vidiš trudnicu i roditelje nad grobom, to je toliko teško da se ne može opisati”, kaže. “Danas sam u mirovini, sretan jer sam živ i zdrav nakon svega, i uvijek ću s ponosom čuvati sveti Domovinski rat i njegovu istinu”, zaključuje Mirko Horvatin, koji je danas član udruge branitelja svoje Međe, a kao član udruge KVIN i predavač srednjoškolcima diljem Slavonije o događajima i ratnom putu specijalne policije u Domovinskom ratu.
Možda ste propustili...

VELIKA AKCIJA POLICIJE I USKOKA

Milijunska korupcija u Janafu

MINISTAR VANJSKIH I EUROPSKIH POSLOVA

Hrvatima u BIH omogućiti izbor svojih predstavnika