U današnjoj kulturi vlada nezaustavljiva želja za reklamom, a još ako je medijski potpomognuta, tada kultura ne samo da pokreće kreativnu industriju, nego i spašava. Što bismo danas bez multimedije, na koji bismo način promovirali, istraživali, razvijali nove ideje? Naš je fakultet svojim studijima Kultura i turizam te Jezična i interkulturna medijacija izgrađen na modelima održive multikulturalnosti, stoga vjerujem da neću zvučati preuzetno kada kažem da smo se na Fakultetu doista ekipirali sa studentima u načinu rada online te da smo kao takvi i prepoznatljivi, kaže Sunčana Tuksar, viša predavačica na Fakultetu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije (FITIKS), na Odsjeku za Kulturu i turizam Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Kako promišlja FITIKS u doba koronakrize kojom smo svi zahvaćeni, a s obzirom na ciljeve ove akademske zajednice?

- Nastojali smo istovremeno nastavljati akademsku tradiciju, objedinjavati buduće ekspertize, ali i prožimati situaciju u koju smo svi uronjeni. Općenito, sveučilišta danas sve više moraju pratiti logiku tržišta, odnosno u suvremenom menadžmentu sveučilišta se doživljavaju kao resursi multikulturalnosti, osobito unutar gradova i kreativnih industrija, a to je u jednu ruku globalni način poslovanja.

Kultura i turizam kao razvojna kompetencija podrazumijeva tržišnu prepoznatljivost u lokalnoj zajednici i otvaranje globalnim interakcijama. Kako bismo svi pronašli svoje mjesto lokalno, ali obuhvaćeni ovim globalnim kontekstom koronavirusa, kulturne strategije i politike, potrebno je prilagoditi se, pa i preusmjeriti, a tome smo svi svjedočili. Pri tom multimedija i komunikacija igraju vrlo važnu ulogu, jer gdje je komunikacija tu je počesto promocija. Kao i ranije, ovdje se radi na sinergiji između Sveučilišta i grada Pule, ali kao što je našim čitateljima poznato, i mnogim slavonskim gradovima iz kojih dolaze naši brojni studenti. Koncept zajedničkog tržišta obuhvaća politiku kojom se štiti kulturna baština, kulturno obrazovanje podrazumijeva razvoj, a razvoj znači rasprostranjenost kulturnih formi i sadržaja. Potrošnja, promocija, razmjena, sada smo spomenuli različite forme - danas je to važan oblik komunikacije, naše sveukupno djelovanje, poslovanje i razumijevanje različitih pristupa.

Mišljenja sam da će više no ikada kompetencije nužno ovisiti o razumijevanju vlastite kulture i kulture drugih u svim, pa i izvanrednim okolnostima. Do tih se kompetencija može stići poticanje promjena (izgleda da nam one ionako stižu same!) te suradničkim pristupom, a naš fakultet tu nastoji biti maksimalno fleksibilan s obzirom na globalnu situaciju. Online nastavu svojih kolegija i medijski umreženu interakciju sa studentima doživjela sam kao prirodan nastavak stvari u doduše neprirodnim okolnostima, a svoje sam studente doživjela kao kreativnu superjezgru - kreativne profesionalce koji u trenutačnoj situaciji metodom "vlastite kože" najbolje povezuju teorijska znanja s praktičnom primjenom.

Kad inače govorimo vezi kulture, identiteta i komunikacije, kakvo je tu stanje, primjerice u Istri? Koliko je te veze, da tako kažem, narušila aktualna pandemija, izolacija i sada privikavanje na tzv. novu normalu, a neki kažu i "ples s koronom"?

- Dinamičnost urbane antropologije u nekoj budućnosti bit će obilježena koronavirusom kao kulturološkim šokom, ono što je u azijskoj kulturi prepoznato mnogo ranije, dakle nošenje maski u mnogoljudnim društvima, čemu smo se nekada možda smijali sada vrijedi za gotovo cijeli svijet. Prihvaćanje takve kulturološke situacije nužno je za konzerviranje i buduće dograđivanje kulture. U Istri postoji jaka svijest o novoj interkulturalnoj hibridnosti koja nastoji tradiciju uklopiti u novonastalu realnost. Sve to je ponovni dokaz da je kultura nedovršena varijabla, a gradovi, pa tako i Pula, u stalnim dinamičnim procesima. Stoga pomalo zazirem od možda romantičnog, ali ipak izblijedjelog tagiranja Pule kao "zadnje stanice", ili "mediteranskog Sibira". Oba su koncepta možda točna, ali ne samo staromodna već i etiketiraju. Ovdje ne bježim od svoje insajderske pozicije kada kažem da ne pristajem na Pulu kao "dovršenu priču", jer je, uostalom kao i cijela Istra, dokazala da je prepoznala važan međuprostor koji inspirira na šire promišljanje.

Nedavno sam pročitala da ove godine istarski turizam spašava to što je "automobilska destinacija" do koje se u svim uvjetima lakše dolazi, premda, Glas Istre još u lipnju je objavio da cijene "neće ići dolje", a mnogi će "radije zatvoriti nego spustiti cijene". Mišljenja oko toga su podijeljena, tek kraj ove upitne sezone podvući će zaključak: izolacija ističe u prvi plan kuće za odmor, a njih u Istri ne nedostaje. Možda će i naši turisti doći na svoje, kampovi su možda poželjniji od apartmana, distancu je teže držati u određenim vrstama smještaja i tako dalje.

U medijski premreženom svijetu i online životu, ništa od navedenoga neće zapravo biti ono što određuje budućnost, kako za turizam tako ni za studije. Novi su se koncepti na neki način sami nametnuli, pa se u skladu s njima iniciraju nove strategije. Što se tiče profita, a zbog tradicije koja se nadograđuje, takav pristup može postati ne samo ekonomski, materijalni, nego i društveni dobitak.

U medijima eskaliraju neki novi pojmovi kad se radi o koronakrizi, sve postaje čak i zabavno?

- Naši su studenti pokušali svojim razmišljanjima tijekom online nastave pronaći sistem u općem ludilu te su donosili zabavne, ali ništa manje zanimljive zaključke o novoj kulturi koja i dalje neprekidno evoluira, kao što vidimo, bez naše navigacije. Analize verbalnih i vizualnih tekstova vezanih uz koronavirus, kulturu i turizam, bile su jednako stručne kao i duhovite. Istraživali su memove i gifove koji su u vrijeme izolacije kružili putem interneta i grupirali ih unutar duhovitih i ironičnih pojava uočenih u svakodnevnoj rutini, radnim obvezama, ali i novim rodnim i ideološkim stereotipima. Budući da je riječ o kolegijima na engleskome, osvrnimo se na jezik.

Poznata je krilatica da ni jedan jezik nije "mali", male su samo "ideologije", odnosno "propaganda", ono što se suvremenim jezikom naziva public relations. Engleski jezik globalna je linguafranca, njegova vladavina desetljećima ne posustaje zahvaljujući najjačoj PR kampanji svih vremena - Internetu. Što god mi mislili o anglicizmima, bolest COVID-19 nesumnjivo je uvela putem medija i vladavinu novih pojmova. Primjerice, lockdown period neki su neodređeno prevodili kao "zatvorilo nas", potom new normal doslovno se tumači kao "novo normalno", što često čujemo i u medijima, no predlaže se i fraza "nova stvarnost".

Oko termina "socijalne distance" prestala su se lomiti koplja, jer se odmah interveniralo pojašnjenjem da je riječ o "fizičkoj udaljenosti".

Što se, pak, turizma tiče, oživljava pojam koji datira još iz osamdesetih - mindfulness (mentalna aktivnost pomoću koje osvještavamo trenutak i našeg postojanja u njemu). Mindfulness zadobiva svoju zanimljivu dimenziju uz vrstu odmora zvanog staycation. Stay-at-home vacation, ili "odmor kod kuće", ne podrazumijeva samo ugodu vlastitog dnevnog boravka, nego se virtualno seli u dimenzije udaljenih destinacija, ili pak podliježe pravilima izolacije u iznajmljenim kućama za odmor, daleko od drugih. U oba je slučaja Hrvatska dakako također prepoznata, postoje blogovi koji reklamiraju kako u pet ili deset načina uživati u Hrvatskoj - od kuće! Pojednostavljeno, i pomalo ironično, trebamo prigrliti pozitivne strane priče u kojoj trenutačno živimo da bismo prvo mentalno, a onda i fizički, uživali u odmoru kod kuće, ako baš tako nalažu situacije.
Zaključno - Hrvatska će odsad živjeti pod maskama - u režimu tzv. odgovorne prilagodbe, u suživotu s koronavirusom. Vaš komentar?

- Kraj epohe ujedno je novi početak. Mi ne možemo tvrditi što će biti, ili znati kako ćemo živjeti, čak ni u vrlo bliskoj budućnosti. Ono što je sigurnije reći, govorit ćemo vjerojatno o vremenu "prije" i "poslije" korone, ovo će se vrijeme uzimati kao značajni interval - nešto što dolazi brzo, pomete staro, i donese trajne nove promjene.

Jedan od takvih intervala koje pamtimo bio je Internet. Kao jezičaraka i komunikologinja nužno sagledavam situaciju iz perspektive kulture i medija. Spomenuli smo moć priče. COVID-19 je poput priče o nekom negativnom superjunaku koja (trans)medijski putuje svim medijima. Prisjetimo se Supermana, njegova je priča počela kao strip, preselila se na radio i televiziju 1940-ih, da bi se prvi put prikazala kao film 1970-ih. Priča na taj način nema svoj "kraj". Tako je i koronavirus počeo kao televizijska ili novinska vijest, da bi se pretvorio u blogove, reklame, memove, gifove, da bi dominirao blogovima i društvenim mrežama, prelijevao se u stvarnost.

Sve u svemu, priča je to produženog trajanja čiji je svršetak zasad nedokučiv. Za dvadeset godina na proslavama matura ljudi se neće prepoznavati na fotografijama, jer svi nose maske. O distopijskim scenarijima govorilo se i pisalo. Ne preostaje nam drugo nego da se okrenemo kreativnome promišljanju kulture, turizma, novijeg urbaniteta gradova. Bilo je to prije četrdeset godina (!) kada je grupa Buldožer satirički opjevala "Novo, novo, novo vrijeme...".

Što je bit novog vremena? Važno je iskoristiti ga da ne bude isto stanje. Uz raspravu u medijskom obzoru fluidnih, putujućih i nedovršenih priča, neizvjesnost je nova stvarnost. Možemo načelno reći, koronavirus polako, ali sigurno putuje medijskim platformama poput tankera, stvara nove zvijezde, političke, medicinske, kreira kulturu i komunikaciju, nove Netlix dokumentarce, obrazovanje. Najvažnije od svega jest to da on oblikuje buduće generacije, generacije koje će o svemu znati ili vrlo mnogo, ili doista ništa - a to je taj najopasniji "ples po tankoj niti", ili rubu stvarnosti u kojoj živimo.