Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća Olivier Assayas etablirao se kao jedna od ključnih figura nove generacije francuskih sineasta. Prije svog redateljskog debija pisao je za ugledni časopis Cahiers du cinéma, a veću pozornost kritike skrenuo je na sebe filmom Cold Water (u originalu L‘eau froide) snimljenim 1994. godine nakon kojeg je uslijedila Irma Vep u kojemu je glavnu ulogu tumačila Maggie Cheung, kasnije mu i supruga. A onda je uslijedio film koji vrlo često spominjem kao jedan od meni najdražih naslova uopće. Late August, Early September je prekrasna posveta ljubavi, prijateljstvu i smrt, ali bez velikih iluzija o njima, koja na carverovski način prikazuje nekoliko životnih epizoda mladih ljudi u Parizu na kraju 20. stoljeća. I samo zbog toga naslova već dva desetljeća pratim karijeru ovog francuskog redatelja, koji je u međuvremenu imao nekoliko sjajnih naslova poput Carlosa, Oblaci nad Sils Marijom ili Ljetni sati, ali i nekoliko groznih promašaja poput Izlaz za ubojicu ili Winter‘s Child.Njegov posljednji film Wasp Network, koji je svjetsku premijeru imao na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji, okupio je odličnu međunarodnu glumačku ekipu predvođenu Penelope Cruz, Édgarom Ramírezom (s kojim je snimio Carlosa) i Wagnerom Mourom (Pablo Escobar u Narcosu). Film je temeljen na knjizi Fernando Morais Posljednji vojnici hladnog rata, a radnja se bavi špijunskih igrama između SAD-a i Kube tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća. Najveći problem filma je njegova nedosljednost, jer Assayas kao da ni sam nije znao kakav točno film želi snimiti. Naime, kada imate u rukama "zapaljivi materijal" kao što je ova priča, onda bi gledatelj očekivao triler, a ne obiteljsku art-dramu u kojoj je honorar zaslužio jedino glavni glumački sekstet, uz već spomenuti trojac, tu su i Gael García Bernal, Ana de Armas te Leonardo Sbaraglia. Ostali glumci, iako ih ja tako ne bih nazvao, izgledaju toliko zbunjeno i nepripremljeno kao da su ispali iz najgorih uvreda hrvatske kinematografije 90-ih.