Iako nikad nije stekao pozornost šire publike, talent i doprinos Curtisa Mayfielda kao tekstopisca, skladatelja, pjevača, instrumentalista i producenta dosegnuo je rijetko koji glazbeni umjetnik. Sam je skladao većinu svojih skladbi u vrijeme kada to nije bilo uobičajeno za soul izvođača, a također je i prvi glazbenik koji je, u doba kada je među crnim izvođačima dominirao romantični pop-soul, svojim društveno-političkim komentarima inspirirao mnoge na prelazak k zrelijem, autorski orijentiranom materijalu.Curtis Lee Mayfield rođen je 3. lipnja 1942. u Chicagu, gdje je još kao sedmogodišnjak počeo pjevati u gospel zboru. Nakon što se s roditeljima preselio u sjeverni dio grada, upoznao je Jerryja Butlera s kojim je 1958. osnovao grupu The Impressions, tijekom idućeg desetljeća jedno od vodećih imena čikaške soul-scene. Njihova je glazba bila mješavina gospela, R&B-ja, doo-wopa, soula i popa, a za razliku od mnogih tada aktualnih sastava koji su uglavnom izvodili ljubavne pjesme, The Impressions su - ponajprije zahvaljujući Mayfieldu - bili društveno osviješteni i politički angažirani. U pjesmama kao što su “Keep on Pushing”, “People Get Ready” ili “We’re a Winner” svojim izražajnim i emocionalnim falsetom progovarao je o problemima rasne nesnošljivosti i socijalne nejednakosti, pozivajući na mir, razumijevanje i poštovanje moralnih vrijednosti. Usprkos činjenici da je krajem šezdesetih karijera grupe bila u uzlaznoj putanji, Mayfield ih je odlučio napustiti i započeti samostalnu karijeru.

Prvijenac naslovljen “Curtis” objavio je 1970. godine. Na albumu na kojemu se nalaze i “(Don’t Worry) If There’s a Hell Below, We’re All Going to Go”, “We the People Who Are Darker Than Blue” te njegov najprepoznatljiviji hit “Move on Up”, Mayfield se poigravao s funkom, jazzom i psihodeličnim zvucima. Riječ je o istinskom remek-djelu, a daleko od toga nisu ni albumi koji su uslijedili tijekom idućih nekoliko godina. Jedan od najmaštovitijih soul albuma desetljeća, iako u komercijalnom smislu manje uspješan od debija, zasigurno je bio “Roots” iz 1971. s pjesmama poput “Now You’re Gone”, “Underground” i sjajne uvodne “Get Down”. Između ta dva studijska albuma Mayfield je objavio odlični koncertni “Curtis/Live!” (većina kritike svrstava ga među najbolje “žive” albume uopće) na kojemu su se, uz materijal s prvijenca, našle i pjesme iz razdoblja s The Impressions odsvirane u novim nadahnutim aranžmanima.

Soundtrack koji je 1972. kreirao za blaxploitation film “Super Fly” potvrdio je Mayfieldovo skladateljsko umijeće. Ostvarenje je to krcato izvrsnim skladbama (“Pusherman”, “Freddie’s Dead”, “Superfly”...) bez ijednog slabog trenutka, na kojemu je Mayfield na impresivan način spojio radnju iz filma (priča o njujorškom dileru kokaina zvanom Priest) s bijedom narkomanskog svijeta, kojemu je bio svjedok dok je odrastao u siromašnim dijelovima Chicaga. Mayfield je na “Super Fly” također patentirao i funky-fraziranja na gitari uz korištenje wah-wah efekta koja su nakon toga postala gotovo obvezujući standard žanra. Album je doživio ogroman uspjeh, a danas je mnogo poznatiji od samog filma.

Unatoč nekim razmjerno uspješnim kasnijim albumima poput “There’s No Place Like America Today” (1975.) ili posljednjeg “New World Order” (1996.), Mayfield više nikad nije dosegnuo standarde svojih djela s početka 70-ih. Pojavom disco groznice, kao i mnogi velikani soula postupno je gubio publiku, pa je u 80-ima čak ostao i bez ugovora s diskografskom kućom. Koncerti koncem desetljeća obećavali su povratak, no 1990., kada je tijekom nastupa u New Yorku na njega pao dio teške opreme za osvjetljavanje pozornice, ostao je paraliziran od vrata nadolje. Iako više nije mogao svirati gitaru, nije se predavao. Nastavio je pisati pjesme i pjevati - album “New World Order”, na kojemu je dao do znanja da još ima energije, otpjevao je u ležećem položaju, snimajući stih po stih.

Curtis Mayfield preminuo je 26. prosinca 1999. od posljedica dijabetesa. Podatak da je dvaput inauguriran u Rock and Roll kuću slavnih - kao član grupe The Impressions i kao samostalni izvođač - manje je važan od činjenice da njegova glazba, koja je, među brojnim crnim izvođačima, nadahula Marvina Gayea, Slya Stonea, Jimija Hendrixa i Boba Marleyja - živi i dalje, osvajajući srca novih generacija.