Nakon što se iz Kine proširila gotovo na cijeli svijet, pandemija koronavirusa postala je velik globalni zdravstveni, ekonomski i socijalni izazov, a posljedice s kojima se suočavamo već su sad, nakon šest mjeseci, goleme, i pratit će nas još dugo. O svemu tome za ovotjedni Magazin razgovarali smo s dr. sc. Valerijom Baradom, izvanrednom profesoricom i pročelnicom Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru

- U pravu ste kada kažete da će nas posljedice pandemije pratiti, no ipak ne možemo potpuno predvidjeti kakve će biti, koliko će biti temeljite te koliko će se društvo trajno transformirati zbog pandemije. Zasigurno jedino možemo tvrditi da se radi o iznimnom događaju koji je zahvatio cijeli planet te da već sada živimo i živjet ćemo posljedice tog događaja, iako još ne možemo ni sagledati u kojim sve domenama, na koje načine i koliko dugo. Primjerice, ono što je već izmijenilo našu neposrednu svakodnevicu jest nošenje maski ili ograničenje socijalnih kontakata i kretanja. Vjerujem da su se mnogi vaši čitatelji i čitateljice zapitali smiju li se s nekim rukovati ili zagrliti i poljubiti prijatelje i rodbinu koju su sreli nakon dužeg vremena. Također, sigurno smo svi primijetili raspravu o vjenčanjima, odnosno pratili smo razne epidemiološke upute na koji se način smiju održavati. Čini se gotovo nemogućim da se običaj bliskog osobnog kontakta, veselja, grupnog plesa i pjevanja na vjenčanjima regulira i ograničava, što svakako s vremenom može dovesti i do trajnije promjene tih kulturnih obrazaca. Dakle, već nam je niz osobnih navika izmijenjen, a pomalo se mijenjaju i kulturni običaji na koje smo naviknuli ili ih čak i podrazumijevali.

Osim promjena koje uočavamo u našoj osobnoj svakodnevici, svakako treba spomenuti i one šire, strukturne promjene. Već smo zagazili u ekonomsku krizu, a prema nekim analitičarima Hrvatska je i u recesiji. S obzirom na to da se još od prije koronavirusa najavljuje globalna ekonomska kriza dublja od one 2007./2008. godine, možemo pretpostaviti da će razmjeri ekonomskih posljedica biti sveobuhvatni. Ovih dana mogli smo pratiti ekonomske pregovore na razini EU-u, pa smo čak samo i iz njihova tijeka mogli zaključiti o koliko se velikim razmjerima ekonomskih posljedica radi.

Skrenula bih pažnju na jedan drugi segment strukturnih promjena i posljedica čiju smo važnost neposredno uočili, pa i u osobnoj svakodnevici. Naime, riječ je o zdravstvenom sustavu, odnosno o važnosti dostupnosti kvalitetnog sustava javnog zdravstva. Ustvrdila bih da je kriza s pandemijom koronavirusa pokazala svu opasnost dereguliranih i privatiziranih sustava zdravstva. Pokazuje se da se s koronavirusom bolje nose države koje imaju kvalitetnije, gušće raspoređene i dostupnije javnozdravstvene mreže te koje su u manjoj mjeri privatizirale zdravstveni sustav. Tamo gdje su države u većoj mjeri ili gotovo potpuno privatizirale zdravstveni sustav, zapravo su zakazale jer su zaraza i žrtve veće. Pogledajmo samo primjer SAD-a i Brazila, ili čak Velike Britanije. U tom se smislu Hrvatska, kao i neke druge zemlje prvenstveno istočne Europe, bolje nosi s ovom pandemijom.

Diljem svijeta koronašok poprima dramatične razmjere, no osim pesimizma čuju se i optimistični tonovi. Koje su uz negativne strane pandemije one pozitivne?

- Kao sociologinja i znanstvenica moram istaknuti prisutnost znanosti u javnom diskursu proteklih mjeseci. Tako smo mogli pratiti razne relevantne znanstvenike i znanstvenice u našim medijima, kao i informacije o suradnji svjetskih institucija na pronalasku cjepiva i uspješnijih protokola liječenja oboljelih. Zaista smatram iznimno pozitivnim komuniciranje relevantnih i aktualnih znanstvenih spoznaja u javnosti, zbog čega mi je ojačana nada da će se više mladih odlučiti na istraživačke karijere u svim područjima znanosti.

Bez znanja i mladih znanstvenika i znanstvenica nećemo se moći boriti sa socijalnim, zdravstvenim ili ekonomskim izazovima koji nas kao društvo čekaju. Osim toga, također se nadam da ta prisutnost znanosti uvjerava i širu javnost u važnost znanstvenog pristupa i promišljanja. Naravno, ponekad se može činiti da sama znanost "luta" u zaključcima, no zapravo se radi o uobičajenom znanstvenom procesu. Za valjane nalaze treba vremena, temeljitosti u nizu propitivanja, promišljanja, pokušaja radnih zaključaka i interpretacija kako u biomedicinskim tako i u društvenim znanostima. Stoga me posebno veseli porast u objavama i istraživanjima iako podatci pokazuju da nisu svi znanstvenici u jednakoj prilici pridonijeti proučavaju posljedica pandemije (primjerice, pokazuje se da su znanstvenice manje produktivne od svojih kolega, jer su tijekom karantene opterećenije kućanskim i obiteljskim obvezama).

U širem društvenom kontekstu, što zapravo znači koronakriza za normalno odvijanje demokratskih procesa? Imali smo niz izbora u sjeni korone, uključujući i izbore u Hrvatskoj... S tim u vezi, što za funkcioniranje demokracije znači uspostava tzv. nove normale, a odnedavno se barata i novim pojmom - ples s koronom? Tu dolazimo i do pitanja ograničavanje slobode, ustavnih prava...

- O vašem se pitanju može misliti na dvije razine. Prva se odnosi na samu mogućnost provedbe izbora i kao što smo vidjeli iz primjera koje navodite, pandemija nije ograničila pravo na izbor. Izbori su održani u nekoliko zemalja, pa tako i u Hrvatskoj. Uz razne epidemiološke mjere, posebice na izborni dan, izbori su provedeni. Nešto više zdravstveno-sigurnosnog nemara moglo se primijetiti tijekom provedbe kampanje, a posebice na postizbornim slavljima. No izbori su provedeni, Vlada i Sabor su formirani i konstituirani, čime je zadovoljen uvjet parlamentarnih demokracija o održavanju izbora u redovitim ciklusima.

Međutim, na drugoj razini promišljanja o vašem pitanju otvora se dilema može li ova kriza biti povod ili izgovor za neke nedemokratske procese i sužavanje demokratskog prostora. Mogu li razne države, pa i Hrvatska, iskoristiti ugrozu pandemijom i strah ljudi kao platformu za sužavanje individualnih i kolektivnih prava i sloboda? Odgovor je da svakako to mogu! Nekih primjera je već bilo, a poznati su i prijašnji presedani. Trenutno je aktualno pitanje smiju li vlade pratiti preko mobilnih aparata kretanja građana koji su zaraženi ili su u samoizolaciji. Unatoč zdravstvenim rizicima, radi se o značajnom narušavanju osobnih sloboda. Neke vlade već to čine, zanemarujući legalnost i legitimnost tih nadzora. U nekoj distopijskoj, orvelovskoj inačici ovakvi se postupci mogu proširiti na druge sfere društvenog života, čime bi se zapravo dokinula tradicija poštovanja ljudskih prava koja je u ovom obliku uspostavljena nakon 2. svjetskog rata.

Nakon sintagme "socijalna distanca", sad imamo i obvezatno nošenje maski u javnom prostoru, "društveno maskiranje", "maskiranu Hrvatsku". Sve to pomalo podsjeća na neku distopiju... Vaš komentar?

- Socijalna distanca nije dobar termin. Naime, radi se o fizičkoj distanci, odnosno zadržavanju fizičke udaljenosti kako bi se smanjio rizik od mogućeg prijenosa virusa tijekom neposredne osobne interakcije. U tom smislu nošenje maski štiti sve koji su u kontaktu u zatvorenom prostoru ili u nekoj grupi i gužvi na otvorenom prostoru. Premda može izgledati distopijski kada se u javnosti krećemo s maskama, radije bih na te prizore gledala kao na dokaze društvene solidarnosti i odgovornosti. Brinemo se o vlastitom, ali i o zdravlju drugih.

Uz to, razvijaju se ili vraćaju neki oblici druženja na koje smo pomalo i zaboravili u dosadašnjem užurbanom načinu života. Odlasci u prirodu, druženja s obitelji i prijateljima, na javnim površinama, na famoznim "zidićima" ili klupama u kvartu… Sve to mogu biti ohrabrujuće i lijepe socijalne i kulturne prakse koje nastaju u naizgled distopijskim uvjetima. No zabrinjavati mogu drugi procesi koji se mogu dogoditi pod okriljem ili izlikom pandemije. Već smo razgovarali o mogućem širenju demokratskog deficita u političkoj sferi, o ekonomskim nedaćama ili o većem pritisku na zdravstvene resurse.

Kao sociologinja i znanstvenica, ali i građanka našega društva, bila bih zabrinuta kada bi trajniji uvjeti pandemije doveli do dodatne individualizacije, osjećaja nesigurnosti i povlačenja iz političkog, zajedničkog i solidarnog djelovanja. Ne bih voljela da svjedočimo dominaciji uvjeta nepovjerenja među članovima i članicama društva ili potpunog zatvaranja u privatnu sferu ili neke oblike ekstremnog građanskog privatizma (pojam posuđujem od Habermasa). Stoga se nadam da će pandemija iznjedriti društvenije i solidarnije prakse kako u privatnoj, individualnoj, sferi tako i u javnoj, strukturnoj, odnosno na razini države i ekonomije.(D.J.)