Najvažnija je pouka da smo suočeni s globalnom krizom vodstva. Na primjer Trump, Vučić i Bolsonaro neodgovornim su ponašanjem i odlukama doveli svoje zemlje u težu situaciju od moguće, dok su vlade Njemačke, Južne Koreje, Japana, Novog Zelanda, Islanda, Slovenije i donedavno Hrvatske uspjele bitno umanjiti negativne efekte pandemije - kaže prof. dr. sc. Velimir Srića, sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, te dodaje:

- Prije tri mjeseca rekao sam da problemi neće brzo nestati jer COVID-19 vadi na površinu sve što ne valja i treba mijenjati. Virus koji jednako pogađa princa Charlesa, Toma Hanksa i umirovljenika iz susjedstva podsjeća nas da smo jednaki, neovisno o rasi, naciji, bogatstvu, kulturi, vjeri ili položaju u društvu, uči nas da su sebičnost i materijalizam vrijedni prijezira, da smo zanemarili solidarnost, obitelj, prijateljstvo i suosjećanje. Pokazuje nam da je planet bolestan, populistička demokracija zajedno s liberalnim tržištem na izdisaju i da smo doveli u pitanje smisao života i ljudskih sloboda. Virus poručuje da je pred nama kraj, ali ga možemo vidjeti i kao novi početak. Zato sam apelirao da se COVID kriza nazove vremenom korekcije. Pandemija je šansa da ispravimo sve krive Drine. Jer ne radi se samo o zdravstvenom, nego o društvenom, političkom, ekonomskom, ekološkom i psihološkom opstanku svih nas.

Demokracija nastoji funkcionirati i u sjeni korone. Održani su izbori u Francuskoj, Srbiji i Hrvatskoj, u SAD-u Trump pokušava osvojiti drugi mandat, a Rusi su na referendumu osigurali Putinu još 15 godina vlasti... Što pandemija znači za normalno odvijanje demokratskih procesa?

- Ova nam kriza pomaže propitati ograničenja postojećeg globalnog i svih lokalnih političkih sustava, pa i perspektive same demokracije. Na primjer, u akutnoj krizi možemo potražiti i naći bolju ravnotežu između osobnih sloboda i ograničenja koja nameće opći interes. Zato ne čudi da su i SAD i Srbija doživjeli masovne proteste baš u doba korone. Jedni su bili posvećeni zaštiti prava manjina, drugi usmjereni protiv previše nasilne države, ali bit je bila ista. Radi se o buđenju svijesti da je i demokracija u krizi, da su osobne slobode ugrožene i da ne živimo u tako idealnom okruženju kakvo nam "prodaju" političari. Vidjeli smo da su najgore rezultate u borbi s virusom imale države u kojima slabo funkcionira javno zdravstvo. Mogli smo uspoređivati kako probleme u kriznim situacijama rješavaju populističke demokracije u odnosu prema autoritarnim režimima. Mogli smo, također, izvući pouku da su dramatično potrebne brže i temeljitije reforme političkog, obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog i ekonomskog sustava. Vidjeli smo, međutim, da u krizi ljudi biraju sigurnost pred promjenama. To se jednako dogodilo u Rusiji i Srbiji, kao i u Poljskoj i Hrvatskoj. Za ishod u SAD-u još se moramo brinuti. Da parafraziram američku poslovicu, vrag kojeg dobro poznaju biračima je draži od mogućeg anđela kojeg ne poznaju.

Kod nas je nova normala nastavak starog trenda da ljudi gube vjeru u izbore i demokraciju. Izlazak od samo 48 % manje je rezultat korone, a više rastuće skepse i beznađa. Reći ću ironično da je kod nas, jače nego ikad dosad, pobijedila politička opcija "Neću nikoga". Zamislimo da su nju zaokružili svi koji nisu izišli na izbore, ta bi većina po D‘Hontovoj metodi u Saboru imala 95 mjesta, HDZ bi imao 31, Restart 23, Domovinski pokret dva, a ostali se ne bi ni kvalificirali. Pandemija je pokazala da demokracija gubi na važnosti i da jača autoritarni način razmišljanja. Zato je sve lakše dovoditi u pitanje ljudska prava, bila ona vezana uz ograničenu slobodu kretanja ili nametanje elektroničkog nadzora. Malim svjetlom u tami vidim rastući otpor protiv Facebookova toleriranja govora mržnje i snažan zaokret javnog mnijenja prema pravima obojenih i drugih manjina.

Osim zdravstvenog problema, pandemija izaziva i globalnu recesiju. Istraživanje Međunarodnog trgovinskog centra (ITC) pokazuje da je svjetska ekonomija zbog koronavirusa u gubitku od najmanje 126 milijardi dolara. Kako to nadoknaditi i kojim mjerama?

- Ta brojka bar deset puta podcjenjuje gospodarske efekte pandemije. I prije njezina izbijanja globalna ekonomija bila je opterećena naznakama recesije. Već dugo se svijetom širi val javnih protesta, od SAD-a, Venezuele i Brazila do žutih prsluka u Parizu, od Srbije i Bugarske do Rusije i Izraela. Bjesne potresi na svjetskim burzama, drastično pada zaposlenost i gospodarstva grcaju u karanteni. Procjene godišnjeg pada BDP-a COVID-om zahvaćenih zemalja vrte se između 7 i 12 % godišnje. Propada industrija zračnog prijevoza, pad prodaje automobila u nekim je zemljama prešao 90 %, industrija luksuza i kultura su na izdisaju, globalni turizam i ugostiteljstvo grcaju u dubokim nevoljama. Nailazi recesija koja bi mogla biti gora od one posljednje, započete 2008. godine. Većina analitičara krivce vidi u pandemiji, ali i u globalnom financijskom sustavu. Globalna novčana infrastruktura već dugo je kockarnica, bolesni spoj WallStreeta i Las Vegasa. Kao da od bankomata zatražiš isplatu 500 kuna, a on ti ponudi: Dvostruko ili ništa! Umjesto da kreditima servisira proizvodnju, sustav izmišlja raznorazne "derivate". Usmjeren na kratkoročnu dobit, proglasio je špekuliranje vrlinom, a pohlepu i stvaranje vrijednosti ni iz čega pretvorio u normu ponašanja. Momentalno u SAD gospodarstvo drastično pada, a burzovni indeksi rastu jer je u sustav upumpan novac koji stvara nerazumnu potražnju za dionicama. To je mehanizam koji bogate čini još bogatijima, a većinu ostalih baca u dužničko ropstvo. Stanje je posljedica uvjerenja što je poželjno, dobro i korisno, ispravno i prihvatljivo, jer ljudi se ponašaju u skladu s onim u što vjeruju. Poduzeća se ne brinu o ekologiji dok ih klimatske promjene ne udare u glavu. Kompanija otpušta radnike i prebacuje proizvodnju tamo gdje je rad jeftiniji, a mogla je izabrati strategiju bolje izobrazbe djelatnika i jačanja njihove lojalnosti, što bi povećalo kvalitetu i smanjilo troškove. Ponašanje ovisi o uvjerenju vlasnika i menadžera. Političko vodstvo zemlje može jačati utjecaj tako da nagrađuje poslušnike, ili da radi demokratske reforme. Opet, ponašanje ovisi o uvjerenju političara. Želimo li promijeniti svijet i ponašanje gospodarstvenika, političara i birača, moramo prvo promijeniti uvjerenja, stavove i vrijednosti. Najkraće rečeno, svaku krizu generiraju ili zaustavljaju ideje. One nas pokreću jače od motora.

Koji su i kakvi najveći izazovi gospodarske politike s kojima se RH suočava sad i do kraja godine? Jesu li do sada poduzete mjere Vlade dobra rješenja i što još treba napraviti da bismo ekonomski opstali?

- Najveći kratkoročni izazov je kakva-takva turistička sezona jer smo izostankom prave gospodarske strategije u proteklim desetljećima Hrvatsku učinili drastičnim ovisnikom o toj djelatnosti koja stvara 18 - 20 % našeg BDP-a. Da smo jačali industriju znanja, reindustrijalizirali nekad značajne dijelove hrvatskog gospodarstva poput strojogradnje, brodogradnje, prerađivačke industrije i energetike, da smo modernizirali poljoprivredu, pametno iskoristili 47 % teritorija pokrivenog šumama, da nismo rasprodali banke strancima, "zločinački" privatizirali naftnu i farmaceutsku industriju i postali šoping-centar za prodaju uvoznih proizvoda … danas bismo imali konkurentno gospodarstvo spremno na izazove pandemije. Sve te strateške pogreške sad nam se obijaju u glavu. No kukanje ne pomaže. Treba gledati u budućnost. Ono što je Vlada dosad mogla, to je uglavnom i učinila, zadužuje se da premosti pad ekonomskih aktivnosti, pokušava razumno balansirati između epidemioloških i gospodarskih prioriteta, lobira za što bolju raspodjelu EU kolača za saniranje posljedica pandemije i spašava što se spasiti može…

Dugoročno, međutim, Hrvatskoj više nego ikad trebaju duboke reforme i sad je pravo vrijeme da se one naprave. Valja racionalizirati teritorijalni ustroj i pojeftiniti državu, treba digitalizirati sve što se može i učiniti gospodarstvo i društvo transparentnim, treba dramatično zasjeći u neopravdane privilegije raznih vrsta, suštinski poboljšati obrazovanje, srediti mirovinski sustav, razriješiti sukob javnog i privatnog u zdravstvu, treba izliječiti pravosuđe - rak-ranu koja stvara više nepravde nego pravde, a prije svega treba osigurati da sposobni na svim mjestima zauvijek zamijene "podobne". Kao što sam već rekao, kriza je šansa samo ako postane "vrijeme korekcije", doba brze i odlučne realizacije svih potrebnih reformi. (D.J.)