Moram priznati da su mi osjećaji nakon čitanja "Plivača", četvrtog romana Ivice Prtenjače (1969.), prilično pomiješani. Naime, i kritika, i recezenti, i urednici tog romana uvjeravaju nas da je "Plivač" (V.B.Z., 2019.) "snažni i hrabri antiratni roman kakav ne postoji u suvremenoj hrvatskoj književnosti". Čak ima i onih kojima se, pak, čini da bi se taj roman trebalo čitati kao svojevrsni nastavak "Kiklopa" Ranka Marinkovića, jednog od najboljih hrvatskih antiratnih romana.

No meni se takva ocjena ipak čini za nijansu pretjeranom jer, ni uz najbolju volju, ne uspijevam staviti znak jednakosti između ponašanja i djelovanja jednoga Melkiora Tresića, (anti)junaka romana "Kiklop", i djelovanja Andreja Šetke, dvadesetogodišnjaka koji se tek vratio s odsluženja vojnog roka u JNA, a koji, uz pomoć roditelja, Vlade i Jelene, na svaki način pokušava nakon dobivanja poziva za mobilizaciju u hrvatsku vojsku izbjeći odlazak na ratište. Melkior Tresić puno je kompleksniji književni, što će reći, i životni, lik od jednog Andreja Šetke. I to u svakome smislu, kako u intelektualnome tako i u emocionalnome! Melkior je pacifist s razlogom. On ne samo što precizno definira zlo nego ga i nedvosmisleno imenuje. Melkior posjeduje ne samo jasan nego i vrlo ozbiljan sustav vrijednosti, za razliku od potpuno bezličnog Andreja, koji osim legitimne emocije, straha od rata, ne posjeduje ni jedno drugo svojstvo. Svojevrsna socijalistička inačica Musilova "čovjeka bez svojstva"! I kada se roman pročita, ostaje nejasno od kojeg to "zla" bježi Andrej Šetka. Doduše, ne vjerujem, ali moguće je da je autoru upravo takvo što i bila namjera, pokazati kako je jugoslavensko društvo učinilo sve da bi stvorilo pojedinca bez ikakva ozbiljnijeg sustava vrijednosti, pojedinca koji će, tu i tamo, otići u Trst kako bi si kupio kakvu bezvrijednu krpicu, pojedinca koji marno sluša laku glazbu i koji nema nikakav a kamoli kritičniji odnos spram vladajuće ideologije. Nadalje, riječ je o pojedincu koji nema ništa protiv da mu partija određuje što je dobro, a što, pak, ne u njegovu skromnom i skučenom životu! I da ne bude nikakve zabune, partiji je posvema svejedno ako dotični pojedinac do tih njezinih usputnih sugestija i ne drži baš previše.

Naime, radnja ovoga "subverzivnog i provokativnog" romana odvija se u rano ljeto 1991. na nekom neimenovanom otoku (nešto i u Zagrebu), kada je već svima jasno da su u Jugoslaviji definitivno pobijedile one političke strategije koje su i više nego uvjerene da jedino ratom mogu ostvariti sve one svoje nerealne političke ciljeve. Doduše, o tim krvavim strategijama, odnosno o tim monstruoznim ciljevima, u ovom romanu ne saznajemo gotovo ništa. Umjesto jasnoga autorskog stava o svim tim bitnim temama, koje su dominirale jugoslavenskim društvom krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, čitateljima je ponuđeno tek nekoliko uobičajenih i općepoznatih fraza o odnosima unutar jugoslavenske armije, o zaglupljujućim i besmislenim vojničkim danima, koje dodatno otežavaju priglupi podoficiri i ambiciozni oficiri (zanimljivo je da su i u ovome romanu oni najgori u toj armiji, školovani zločinci, generali JNA, ostali pošteđeni bilo kakvog ozbiljnijeg opisa/kritike), o općem nepovjerenju prema vojnicima albanske nacionalnosti, o nekoj dobroj Mici, trafikantici u krugu vojarne, koja je uvijek, na ovaj ili onaj način, bila na usluzi vojnicima JNA, a na nekoliko mjesta u tekstu romana spominje se, na ironičan način, i glava Slobodana Miloševića… I opisi tih uobičajenih slika/stereotipova trebali bi biti neki ozbiljniji autorski stav, njegov vrijednosni i etički sustav. I te krajnje eliptične i nemušte (neki su u toj "nemuštosti" prepoznali neponovljive lirske pasaže ovoga pisca, pjesnika) opise jedne društvene destrukcije trebali bismo doživjeti kao vrhunac autorske "subverzije i provokacije". Jedino ostaje nejasno na što bi se sve ta "subverzija i provokativnost" trebala odnositi. No očito je da autora sve te "sitnice" previše ne zanimaju, jer on ozbiljno misli da "prave" razloge rasapa jedne zajednice treba tražiti negdje drugdje, prije svega u hrvatskom društvu, koje ne samo što je ksenofobično nego je i sklono genocidnosti. (Doduše, trebalo bi reći autoru da je o svemu tome prije njega pisao jedan Vasilije Krestić, pa da onda nema prevelike potrebe i dalje inzistirati na tim opće poznatim detaljima.) Stoga uopće nije čudno što naš junak, u tim burnim vremenima, nailazi na neke čudne natpise, "Srbe na vrbe", i to na otoku gdje vrba i nema, pa će se tako naš junak, iz čista mira, referirati ne na najnovija ratna zbivanja koja se događaju "sada i ovdje", u to rano ljeto ‘91., nego će se te objekcije odnositi isključivo na sve one silne ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata, o kojima je on mogao tek nešto (na)čuti. Tu je, naravno, i tužna priča o majci, ratnom siročetu, koju su partizani spasili i nakon rata smjestili u jedan od mnogobrojnih domova za ratnu siročad.

Naravno, kao većina hrvatskih romana, ni ovaj nije mogao proći a da se ne spomenu "neke uši i neke žice…". Na neki način i autor ove recenzije aktivno je sudjelovao u ovom našem posljednjem ratu, ali ni tu žicu ni te famozne uši nikada nije vidio. Bojim se da će se upornim ponavljanjem ovakvih i sličnih svjesnih laži nastaviti ona političko-literarna tradicija koja je u nekom drugom ratu na poglavnikovu stolu vidjela zdjelu punu očiju. Kao da i bez te nepostojeće zdjele "nečijih nevinih očiju" taj lik nije bio već dovoljno zao.

I Melkior i Andrej Šetka, doduše, pokušavaju "ljubavnim izletima" rješavati svoja depresivna stanja, ali ni između tih "izleta" također nije moguće staviti znak jednakosti. Naime, i Enka i Vivijana, glavni ženski likovi u "Kiklopu", uvelike se razlikuju od Anne, Šveđanke koja provodi ljeto na neimenovanom jadranskom otoku u blizini Rijeke, i to u društvu bake i djede (sic!, nježno bih savjetovao autoru da u nekom od svojih sljedećih proznih tekstova pokuša pronaći neki literarno uvjerljiviji lik, ovo sa Šveđankom mu i nije baš nešto uspjelo), a u koju se nesretni Andrej zaljubio. Moguće da ljubav prema jednoj strankinji, prema Anni, znači autorovo poimanje slobode, ali u svemu tome ne uspijevam pronaći neku suvisliju literarno-političku motivaciju tog odnosa. Nema tu ni seksa, ali ni nekih dubljih emocija. Sve je to samo demonstracija posvemašnje površnosti.

I opet ću, vremenu usprkos, napisati da uopće nije dobro kada se hvaljena "subverzivnost i provokativnost" svodi na antihravatski diskurs, pa se, bez ikakvih problema, možemo rugati svim onim mnogobrojnim hrvatskim nespretnostima u ranim 90-ima (u ovome romanu to je opis promocije onog borbenog vozila, koje je "sklepao" onaj nesretni Enrico - sic!, koji je tom prilikom i stradao, promocije praćene obveznim ritualom krštenja, škropljenja "svetom vodicom" tog hrvatskog "vojnog čuda", njegovo daljnje kamufliranje…), opisivati zločine koji se nikada nisu počinili, ali autor predmnijeva da su mogući; tu su naravno i obvezujući opisi o koruptivnosti mlade hrvatske države, kao da takvo što nije postojalo i u onom prethodnom društvu… Da bi se bilo uistinu "subverzivno i provokativno", potrebno je ipak i nešto literarnog, a ne samo ideološkog talenta. Naime, relativno je lako rugati se (ne)spretnim dosjetkama, "nepodobnim" gostima emisije NU2, a kudikamo je teže napisati pravi antiratni roman, koji neće biti opterećen odavno prevladanim ideološkim slojevima. I bio je u pravu onaj liječnik kada je rekao da je nostalgija ozbiljna i neizlječiva bolest. Gotovo asmrt!