Da piše nastavak svog rada "Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla i manipulacije", bi li, pet godina poslije, imao što dodati kad se radi o eskalaciji lažnih vijesti i manipulacija u kontekstu aktualne pandemije i koronakrize, pitali smo doc. dr. sc. Nenada Vertovšeka, s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru? - Mogao bih "dvostruko" odgovoriti, s jedne strane stanje se pogoršalo i promjene su velike, jer sve je teže potpunije istražiti i analizirati primjere svakodnevne medijske manipulacije i zavođenja javnosti od strane medija te ukazati na izuzetan značaj osvješćivanja svakog pojedinca. Javnost je uglavnom razdrobljena, sve teže razumije način i tehnike medijskih manipulacija i stvarne dosege podmetanja i umetanja novih iskrivljenih sadržaja. Još je veća potreba kritičkog promišljanja glavnih fenomena i odnosa medija i društva, razotkrivanja novih verzija tzv. ideologije zavođenja, sve sofisticiranijih medijskih zlouporaba koje više nisu ni (zlo)namjerne, nego se "podrazumijevaju" u grabežljivom očekivanju klikanja. Usavršava se ne samo proizvođenje i plasiranje fake newsa, nego i cijelog fake okruženja koje postaje priča stvarnija od stvarnosti. Samo medijsko zavođenje još je lukavije, do neprepoznatljivosti, ostaje samo svakodnevni grubi medijski "okus zavedenosti"...

Ali odgovor može biti i niječan, stanje nije nešto "novo lošije", zapravo su stare i provjerene metode zaluđivanja i zaglupljivanja ostale, dok samo tehnologija i dalje juri naprijed, što je donekle i normalno, kad se ne bi radilo o proturječnoj "tehnologiji istine". Posebno potenciranoj u vrijeme početaka i razvoja pandemije kada su strah, uznemirenost i nekritičko prihvaćanje "stručnosti" (koja se pretvorila u svoju suprotnost, kako je i kada to odgovaralo interesima politike, lobija ili manipulatora). Usput, i samo definiranje stanja bilo je donekle pogrešno i sugestivno te "novo normalno", kao željena i potrebna promjena. Međutim, dobili smo samo još jedno "novo nenormalno", ponovno kao okidač koji pokreće navedeni kotač straha, uznemirenosti, nekritičnosti, što ubrzanjem prelazi u poslušnost i podložnost. Vidljivo u najavama drugih, pa i trećih valova, kako bi se strahovi pojačali. Naglašavam, ne govorim o medicinskom aspektu niti poričem opasnost ili poduzimanje mjera. Naglašavam tragediju kako su se u jedno ozbiljno društveno stanje i putem medija ubacile nekima tako prirasle srcu manipulacije, želja za moći (i novcem), i održanjem vlasti.

Koliko vidimo, i koronakriza je iskorištena za medijski senzacionalizam i manipulacije?

- Nažalost, kada je o kolektivnom sjećanju riječ, posebice ako treba biti konstruktivno i okrenuto budućnosti, tu (godinama i desetljećima), padamo na ispitu. Mediji nisu ni bolji ni mnogo lošiji od društva, oni su prije uglavnom bili njegovo ogledalo, odraz i korektiv. No, sada su mediji oni koji konstruiraju stvarnost, a to nije njihova primarna uloga, to su "egotripovi" pojedinaca, grupnih i megainteresa. Temelji novinarske tradicije se znaju, okviri profesije postoje i nije dovoljno pričati o kreativnosti, lažnoj slobodi, ili financijskim ograničenjima. To je kao da liječnici ne liječe jer nema onoliko lijekova koliko oni misle da bi trebalo biti, a mišljenja nitko ne prosuđuje. Ni liječnici, ni profesori, ni novinari ne trebaju biti popularni, nego stručnjaci. No, rekao bih, odgovornost leži i na publici, javnosti, potrošačima medijskih sadržaja koji su izgubili solidarnost, humanistički stav, težnju za istinom, sklonost da prepoznaju vjerodostojno, a ne atraktivno.

Posljednjih godina svjedočimo nezaustavljivoj eskalaciji tzv. fake newsa, iako fenomen ima dugu povijest...

- Najkraće bi bilo reći, kad već govorimo o fake news fenomenima, kako to nisu više izolirani negativni slučajevi, nego cijelo okruženje koje zovemo post-truth society. Ima nezgrapnih prijevoda (društvo naknadne istine, društvo bez istine...), no važnije je označiti kako je to društvo u kojem više nije toliko (nažalost) važno razdvaja li se istina od laži, nego kako sama istina više nije važna! Fenomen je nov, ali metode su stare. Post-truth, prema Oxfordu, bila je "riječ godine" 2016., ne samo medijski, nego i kao vrijednosni, socijalni, politički i psihološki fenomen. Takva definicija zapravo je konačno zaokružila desetljeća transformacija novinarstva i medija, masovnih i globalno lokalnih. Korijeni su stariji, ali usmjereni na namjerno proizvođenje i stvaranje "okolnosti u kojima javno mnijenje više oblikuje emocije i osobno vjerovanje nego objektivne činjenice…". Ono što je tumačeno kao dezinformacija, zagađenje, ili poremećaj, jednostavno je naraslo do prilagođavanja "istine" situaciji, okolnostima, interesima, ali kao globalni fenomen.

Neki "konačno rođenje" fake newsa i/ili post-truth načela povezuju s prošlim američkim izborima i dolaskom Donalda Trumpa na vlast, kada više nije važno treba li izabrani predstavnik naroda govoriti istinu (već se i prije događalo suprotno, ali to je bio razlog za gubljenje vjerodostojnosti i glasova), nego je postalo važno kako upravljati emocijama i predrasudama te stvoriti nove "veličanstvene, naše istine", nepovjerenje u znanje, beznačajnost obrazovane i kritičke javnosti, pseudoautoritete i vrijednosti. Naravno, više to nije "američki", nego globalni i naš domaći fenomen, društveni i medijski. Hiperproizvodnja supermarket istina podsjeća zapravo na vrlo sofisticiran i lukav marketing, gdje ne samo stvari, nego i događaje, ljude i osjećaje morate što prije i po što većoj cijeni prodati, prije nego se probudi kritičnost i sumnjičavost mase, publike, javnosti. Ako pokvaren auto, ili ideju prodate velikom broju ljudi, to ne znači da je postala istinom. Međutim, dok se to ne razotkrije, nastane velika šteta. To je davno prije lijepo naglasio Aristotel, rekavši kako nešto nije bijelo zato što svi mi mislimo "istinito" da je to bijelo, nego se to treba podudarati s onim što je stvarno. Nietzche upozorava kako ne smijemo miješati istinu i naše vjerovanje da je nešto istinito. I Michel Foucault upozorava da se treba osloboditi same ideje istine, jer se ona zasniva samo na razlici istinitog i lažnog, što je podložno dekonstrukciji… Upravo dekonstrukcija je ono što manipulativni mediji i njihovi "oslonci" trebaju da bi iznova konstruirali "njihovu stvarnost", a ne stvarnost većine, ljudskih masa i skupina. Povijest već upozorava, no kao da nismo dovoljno upozoreni, možda to često i ne želimo, sirenski zov produbljivanja podjela na Nas i Njih zavodljiv je, jer vi ste uvijek, prirodno, razumljivo bolji..., vrlo patetično, ali odnosi žrtve. Tako se zgrozim svaki put kad u ovo doba korone slušam, gledam i čitam hejtere, trolove, ali i obične ljude, kako im je sve manje važno tko umire, stariji, djeca, druge nacije ili rase...

Koliko globalna umreženost, digitalizacija medija i laka dostuponost sadržaja potiču širenje lažnih vijesti?

- Novi mediji uglavnom podupiru fake news okruženje, ne nužno namjerno, ili isključivo skrivenim interesima. Ubrzava se plasiranje što većeg broja lažnih vijesti, izjava i polučinjenica (koje su efikasnije od potpunih laži ili neprovjerenih vijesti). Skraćuje se vrijeme za provjeru, kritički odmak od pročitanog, slušanog, ili onoga što ste vidjeli. Brzina i skretanje pozornosti s onog bitnog što se događa zapravo je u medijima (kao i politici) istog značaja kao i u mađioničarskim vještinama. Nikad ne vidite što se zapravo događa, a cijelo vrijeme mislite da gledate i pratite onu "pravu" ruku ili pokret.

Digitalizacija i "digitalnost" medijskih sadržaja i poruka olakšava prijenos važnosti i istine u zonu teže provjerljivosti, oblikuju vijesti i teme kao "očekivane" i poželjne, jer i pojedinac, kao i masa, vole kada su važne "njegove" vrijednosti, premda i ne primjećuju kako su vrijednosti izmijenjene i uvijek se mijenjaju više prema želji elita, a ne mase ili javnosti. Je li "demokratska većina" u stvarnosti zaista većina, i je li uopće demokratska, ako gubi humanističke i etičke vrijednost - pitanja su koja treba postavljati. A stvari se mijenjaju i brže nego što mislimo i što ćemo misliti. Internet kao da više nije novi medij, to su sada smartphone ili android, slijede dronovi, zatim hologrami, umjetna inteligencija... Virtualna stvarnost tek će postati "stvarna stvarnost". Zaboravimo li na "klasičnost" ljudske etike i moralnih vrijednosti, stvorit će nam još "novije nenormalno" i tumačiti kako je upravo to - staro normalno!

Upozorava se na pad povjerenja u medije. Je li to zbog zagađenosti lažnim vijestima, između ostaloga?

- (Ne)povjerenje prema medijima često se ponaša kao i ljubav - teško se stiče, osvaja ili prenosi, a vrlo lako gubi, prepušta ili prekida. I ovo koronadoba ponovno nas je uvjerilo kako i mediji stradavaju u nepoštednoj borbi za vlast, dominaciju ili ekstraprofit u traumatičnim vremenima i prostorima. Ali i glasno upozorilo kako je (gotovo) uvijek vrijeme za promjenu u trendovima koji razaraju mentalna i emotivna, etička stanja i načela pojedinaca i društva. Zato postoji struka, stručni mediji, humanistički nastrojeni liječnici, novinari, profesori. Ako ovo zanemarite, dobivate samo uvjeravanje, nerazumijevanje, tabloidnost, a ne argumentaciju, dobivate brzinu umjesto vjerodostojnosti, spektakl umjesto kritičke orijentacije, manipulaciju umjesto stalne medijske edukacije i medijske pismenosti..., lažni kritičari često povećavaju našu bespomoćnost ili pasivnost uvjeravanjem kako je ovo jednostavno "doba fake newsa ili post-truth društava", tako je, i ništa se ne može.

Upravo povijest uči kako su se promjene zbivale onda kada se pokušavalo riješiti bespomoćnosti kroz solidarnost, pasivnosti kroz budnost, bez obzira na to je li riječ o solidarnosti u pandemiji ili uzimanju novca iz novčanika/budžeta. I same riječi, ne samo medijske, bitne su - iako ovo nazivamo doba lažnih činjenica, to nije točno jer zapravo ne postoje "lažne činjenice" ili "alternativne činjenice" (ovo potonje je jedna od izmišljotina suradnice Trumpovog izbornog stožera). O tomu je govorio i Orwell, ili nešto jest činjenica ili nije, a na nama je veći dio odgovornosti da to (raz)otkrivamo i prema tomu usmjeravamo svoj život i potičemo to kod drugih članova "zbunjenog stada", što bi rekao Chomsky.(D.J.)