Vezani članci

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA LAŽNIH VIJESTI (I)

Ne vjerujte lažima ni kad pokušavaju biti istinite

INTERVJU: ANDREA VRANIĆ

Ideološki interesi i dalje su čest pokretač lažnih vijesti

U razgovoru za Magazin otprije godinu dana, između ostaloga, rekli ste i kako digitalni darvinizam i opsjena demokratizacije medija proizvode kaos beskorisnih informacija, računajući na neznanje i zaborav. Kakvo je stanje danas, uzimajući u obzir i aktualno medijsko praćenje pandemije koronavirusa?

- Usudila bih se opisati ovu situaciju sintagmom "pandemija infodemije", bez obzira na njezinu redundantnost koju bismo, u ovom kontekstu, mogli smatrati dodatnim komunikacijskim osiguračem. Naime, premda se činilo kako bi "informacijsko preobilje" koje još uvijek prati pandemiju koronavirusa s jedne strane moglo voditi i svojevrsnom resetiranju medija, ono je s druge strane ipak samo potvrdilo njihovu dominantno klikabilnu percepciju. Tako smo u tjedan dana, od proglašenja pandemije do zagrebačkog potresa, na hrvatskim portalima mogli pratiti kako su ozbiljni sadržaji nakratko bili potopili onaj influencerski celebrity/reality balast, da bi on još jače izronio, unatoč negodovanju komentatora, u seriji priloga o poznatima čiji su stanovi oštećeni u potresu. Nije pritom potrebna posebna medijska pismenost kako bi se utvrdilo koji su sadržaji najpraćeniji, kao što nije iznenađujuće ni to da je među desetak tisuća objava na pojedinim portalima povezanim s koronavirusom najčitanija (zapravo najgledanija) primjerice snimka seksističkih komentara policajaca u vezi s biciklisticom na Jarunu. Koliko mediji inkliniraju takvom diskursu vidjeli smo i na primjeru stručnjaka iz kriznih stožera koji su vrlo brzo osvojili naslovnice ženskih časopisa, da bi onda još brže bili politički (dis)kvalificirani. To je jezik kojim mediji komuniciraju s javnošću, ugrožavajući pritom najviše sami sebe, odnosno profesionalno novinarstvo.

U kontekstu koronakrize, odnosno njezinog medijskog tretmana, može li se govoriti i o novom "pandemijskom društvu spektakla i manipulacije?

- Mnogo je primjera medijske manipulacije kojom se kreira poželjna slika stvarnosti, poznatim strategijama koje je opisao Chomsky - od infantiliziranja javnosti preko zloporabe (ne)znanja, ili preusmjeravanja pozornosti do stvaranja osjećaja krivnje. Svi smo uključeni i od nas se očekuje da razumijemo i prihvatimo jezik krizne situacije pandemijskih razmjera u kojoj smo se našli do te mjere da gotovo istodobno s medijima pratimo, recimo potrage za nultim pacijentima, koje se potom iz medija prelijevaju natrag u stvarnost u kojoj potraga nerijetko postaje potjera, izolacija, stigma... Osim što je u pitanju ista vrsta participativnosti i dijeljenja (ne)odgovornosti koju je u medijski prostor unijelo građansko novinarstvo, šira slika izrazito korespondira s Ritzerovim konceptom "McDonaldizacije društva" koji počiva na kvantifikaciji. Svjedoci smo mjerljivosti baš svega - ne samo da unaprijed znamo cijenu pandemije i potresa prije no što je šteta uopće utvrđena, nego se komunikacija, kao i autoritet spomenutoga Stožera, temelji na brojevima koje će potom mediji prenijeti vjerojatno grafički, jer su takvi prikazi rječitiji od bilo kakvog teksta. Manipuliranje rizicima i resursima neizostavni je dio upravljanja krizom, a smrt je, nažalost, u tome i dalje najjača valuta.

Je li u današnjem digitaliziranom svijetu više lažnih vijesti nego nekada, u analognom dobu? Koja je uloga tzv. fact-checkera?

- Evo nas ponovno na istom terenu! Sigurno postoje brojevi koji ilustriraju posljedice digitalne globalizacije, ali čini mi se ovdje važnijim podsjetiti na oksimoronski karakter sintagme "lažna vijest". Jednostavno, nešto jest ili nije vijest - ako nije vijest, onda je njezina istinitost ionako nevažna, sve dok se takvu "vijest" ne pokušava plasirati kao pravu vijest. Ne trebaju nam nikakva ministarstva istine, ali pojava internetskih medija specijaliziranih za fact-checking, provjeru točnosti tvrdnji u javnom prostoru, kako to opisuje Faktograf.hr ukazuje ipak na rastuće nepovjerenje javnosti prema sve brojnijim medijskim kanalima i sve slabijim medijskim sadržajima. Upravo Faktograf.hr upozorava na pogrešnu uporabu termina "lažna vijest", odnosno predlaže dva različita termina - dezinformacije (za namjerne obmane), i misinformacije (za tvrdnje koje su činjenično netočne, ali oni koji ih šire toga nisu svjesni). Da je granica između tih pojmova u praksi itekako propusna, pokazuje primjer bivše novinarke i urednice, a sada šefice Turističke zajednice Hloverke Novak-Srzić, koja najprije promovira Makarsku fotografijama Mozambika, a zatim bez dopuštenja autora preuzima njegove fotografije objavljene na regionalnom portalu "jer je to izišlo u javnom prostoru i postalo opće javno dobro". Viktor Ivančić nazvao je tu pojavu, sarkastično, ali sasvim točno "faktofobijom". Ako je istinitost temeljni standard profesionalnog izvještavanja, kako je onda moguće smatrati novinarstvom "vijesti koje sadržavaju ili prenose lažne informacije" (prema definiciji iz Pojmovnika koronavirusa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje).

Poražavajući je dojam da na takvu situaciju više reagira publika nego struka, pa u nepreglednim plahtama komentara nalazimo u pravilu uvredljiv, ali ne i netočan rječnik kojim korisnici opisuju svoje iskustvo konzumiranja medija, primjerice kao - DNOvinarstvo. (D.J.)

KRISTIJAN KRKAČ

MALO KRIZNOG HUMORA NIKOME NE ŠKODI

Jesu li pojmovi poput fake news, alternative facts, post-truth politics, filter bubbles i echo chambers, odnosno sve ono što se iza njih krije, zapravo javno prezentira..., doista prijetnja demokraciji, i u kojoj mjeri, pitali smo prof. dr. sc. Kristijana Krkača sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta?

- U knjizi Početak demokracije, Mate d.o.o., 2008., a koja je nastajala od 1999., u svim elementima demokracije kako pozitivnim tako i negativnim, isticao sam medije kao dio temelja, jedan od stupova i srži demokratske pravde, jednakosti i nepristranosti. Tada nisam previše razmišljao o blogovima i društvenim mrežama kao nositeljima medijskog stupa demokracije, ali ispostavilo se kako čine srž tog stupa. Mediji su to što jesu, i ništa drugo, čak i u slučaju da po naravi utječu na sadržaj poruke (npr. neke su mreže pogodne za kratke poruke, neke dopuštaju postove opsega Knjige Postanka, a neke samo slikovne informacije i komentare). Način, navika i praksa njihovog korištenja ono je čime manifestiramo određenu vrijednost, bilo demokratsku ili protudemokratsku, npr. objavljivanjem točne, lažne, ili izmišljene vijesti.

Izmišljene vijesti prijetnja su demokraciji u mjeri u kojoj su točne vijesti dio demokracije. Malo tko provjerava informacije objavljene na društvenim mrežama, a pogreške, propusti, pa i obmane, pojavljuju se kod fizičkih osoba, kod organizacija i javnih medija. Provjeriti informaciju s internetskog portala ili s društvene mreže dijelom pripada na osobnu kulturu korisnika. Dakako da su mediji odgovorni za točnost, pravovremenost i ostala svojstva informacije, ali dio odgovornosti je i na pojedinačnom korisniku. Primjerice, koliko su dugo političari bili u kontaktu sa zaraženima, jesu li držali odmak i imali maske, može se lako utvrditi analizom vremena digitalnih fotografija i trajanja videozapisa.

KURŠLUS U GLAVI

Kad smo kod aktualnih zbivanja, koliko se zapravo cijela ta komunikacijska medijska histerija oko korone pretvorila u svojevrsno ovodobno "pandemijsko društvo spektakla i manipulacije" uz, naravno, dužno poštovanje prema oboljelima i mrtvima, a kojih je sve više?

- Za pitanje bolesti COVID-19 zainteresiran sam koliko i svaki drugi zainteresirani građanin svijeta. U eseju Kronike nasmijanih smrtnika COVID-19 usmjerio sam se najviše na pandemijski humor koji mi se učinio važnim utoliko što nasmijava i opušta u vremenu stresa, tim više što je stres stanovnicima Zagreba bio potresno višestruk. Zamislimo samo kuršlus u glavi purgera kojemu je rečeno "Ne izlazi!", zbog korone i "Ne ulazi!", zbog nesigurnosti zgrade nakon potresa.

Svaka nova bolest nosi mnogo neznanja koje kod nestručnih građana izaziva nelagodu i strah. Neznanje se manifestira nedostatkom točnih informacija i ispravnih načina postupanja. Čovjek tu prazninu nastoji popuniti nekakvim, pa i neprovjerenim informacijama. Namjesto toga i u iščekivanju točnih informacija iz pouzdanih izvora predložio sam bavljenje pandemijskim humorom. Hrvatsko postupanje s koronom može se sažeti na sljedeći način: Stožer se u početku prepao i uveo rigorozne mjere, što je ispalo super, ali počelo je nedostajati novca za državne i javne uhljebe, a i trebalo se na krilima tog supera pripremiti za izbore, dok još ima vremena, pa je priređena i akcija "Tenisom do Korone", što se izjalovilo i kompromitiralo cijelo postupanje, a struka se počela zaplitati u vlastita pravila. Motivi kritike postupanja u RH i u ostatku svijeta često su politički, što je odurno, jer su rijetko stručni. Svi su odjednom postali epidemiolozi i klinički infektolozi, i danas se vjerojatno srame svojih postova na društvenim mrežama od prije samo nekoliko mjeseci. Mislim da korona nije spektakularizirana, nego nam je ovo prvi put da doživljavamo i preživljavamo pandemiju s pametnim telefonom i društvenim mrežama online 24/7.

S tim u vezi, može li se zaključiti kako su masovni mediji posljednjih godina, a osobito posljednjih mjeseci tijekom pandemije koronavirusa, puniji lažnih vijesti nego prije? Ukupno uzevši, koliko su širenju fake newsa u 21. stoljeću pridonijeli digitalni mediji, globalna umreženost, internet, blogovi...?

- Ne. Nasuprot svim lažnim vijestima na internetu i društvenim mrežama može se kao protuteža postaviti korištenje tih istih društvenih mreža od strane samih kliničkih infektologa i epidemiologa diljem svijeta, a što im je svakako ubrzalo komunikaciju i spasilo mnoge živote. Političari, nasuprot liječnicima, nisu slijedili taj primjer. Primjerice, Unija nije nikako reagirala dok su prve tisuće umirale u bolovima u Italiji. Ta sramota, uz sve isprike, nikad neće biti zaboravljena. Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a nije iskorišteno bar za pokušaj autoritativne, jedinstvene i brze europske akcije kako god ostale članice reagirale na taj pokušaj. Uzmimo jedan primjer. Je li točna ili lažna vijest kako "smo se malo opustili"? Ako pogledamo koliko je žarišta u lipnju buknulo na temelju uvoza virusa izvan RH, a koliko na temelju lokalne transmisije, onda je jasno kako je prvi uzrok dominantan u predlošku. Tad je pravo pitanje tko smo to "mi"? Pa nisu valjda građani prekinuli saziv Sabora i pokrenuli proces parlamentarnih izbora i kampanje, otvorili granice i odobrili teniski turnir?

(NE)ODGOVORNO DRUŠTVO

Što je s povjerenjem u medije općenito? Vidimo da medijski spinovi uključuju i lažne vijesti. Kako prepoznati istinu od laži, informaciju od dezinformacije te lažne vijesti? Koliko mogu pomoći tzv. fact-checkeri, servisi za provjeru informacija, koristi li se taj "alat" u RH, i tko najviše?

- Malo sam fact-checkirao same fact-checkere. Svjetski jezici imaju više fact-checkera. Dakako, najviše ih je na engleskom, španjolskom, njemačkom, francuskom itd., a mali jezici nerijetko imaju jedan, a vrlo rijetko dva fact-checkera. Na svjetskom popisu takvih organizacija i servisa RH ima samo jedan fact-checker koji, iako je načelno pouzdan, a dosad se najmanje dva puta kompromitirao stavovima, što ga čini vrijednosno pristranim, a što pobija samu svrhu postojanja. Jezici koji imaju najmanje dva fact-checkera u prednosti su, jer tad postoji zdravo natjecanje oko toga tko će preciznije provjeriti i opravdanije utemeljiti činjenicu. Oni s jednim osuđeni su na taj jedan, vjerovanje ili kritiku. Zanimljivo kako kritičari tuzemnog fact-checkera nikad nisu i sami pokrenuli fact-checker kako bi se potaknulo tržišno natjecanje.

Na koncu, ali ne i najmanje važno, koraci provjere činjenica dani su na Internetu u obliku desetak kratkih pravila, ali i njihovog detaljnog pojašnjenja, pa svatko za sebe može, smije, a ako ih misli koristiti, onda i treba provjeriti činjenicu u čiju točnost nije siguran. To je neka vrsta moralne dužnosti, jer ponašanjem na taj način zajednicu činimo odgovornijom. “Postoje tamo neki ljudi koji uvijek ispod komentara na društvenim mrežama stave i izvore kojima opravdavaju svoja mišljenja”, zvuči pomalo šašavo i naivno. No što ako je takvih ljudi recimo trećina? Ne postaje li društvo time u značajnom dijelu odgovorno prema informacijama, tj. odgovorno bar u onoj mjeri u kojoj je bilo koja trećina društva značajna?(D.J.)

Možda ste propustili...