Osječki asovi Ivan Lukačević i Ivica Grnja sedamdesetih su godina prošlog stoljeća po dvaput nastupali na kanadskim stadionima, a u momčadi Metros Croatia Toronto 1976., zajedno s proslavljenim Portugalcem Euzebiom, Brazilcem Ivairom Ferreirom, Brođaninom Filipom Blaškovićem i Riječaninom Mladenom Cukonom, predstavljali su udarnu snagu kluba hrvatskih iseljenika koji je tada postao prvak Sjeverne Amerike.

Prateći posljednjih godina pravu poplavu tekstova o prelascima nogometaša iz kluba u klub, posebice onih na najvišoj europskoj razini, često će vam se zavrtjeti u glavi od bajoslovnih iznosa eura, funti i(li) dolara koji se pritom spominju. Dakako, sve diktira tržište, jer živimo u vremenu u kojem je, (i) u profesionalnom nogometu, čini se, "samo nebo granica". S tim što objektivni promatrač najčešće sumnja u prodajne i kupovne cijene većine takvih transfera.

Napisah to želeći (se) prisjetiti vremena kad novac nije bio isključivi motivator igračima i njihovim menadžerima kad bi se mijenjala klupska pripadnost, ali i kad su, istodobno, financijski iznosi pritom bili mnogo manji i, najčešće, objektivniji od današnjih. S tim što se pri odlasku u inozemstvo, u "Jugi" moralo pridržavati limita od ispunjenih 28 godina starosti.

Naime, s posve drukčijim motivima, dakako, također sa željom da će im kućni budžet biti devizno obogaćen, sedamdesetih godina prošloga stoljeća na američki su se kontinent po dvaput otisnuli neporecivi asovi osječkog nogometa - Ivan Lukačević i Ivica Grnja. Pokojni Luks zaigrao je za kanadsku Metros Croatiju Toronto u ljeto 1975. i 1976., a "Struja" je, nakon epizode u istom klubu ‘76., pridodao i zapažen iskorak u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi još i 1979., kad je igrao za Tampu Florida.

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća živjeli smo liječeći, prvo, traumu od neuspješna tri pokušaja plasmana u Prvu saveznu ligu, kad je NK Osijek ostao nadomak priželjkivanog pothvata, a od ‘77. slaveći ostvarenje sna koji je u gradu na Dravi trajao još od 1956., kad je tada popularni Proleter doslovce izbačen iz elitnog razreda nekadašnje države. Što je, međutim, sasvim druga tema…

Budući da u Gradskom vrtu, razumljivo, nisu bili skloni odreći se usluga tog doista ubojitog dvojca, slobodne su ruke dobili tek u ljetnim mjesecima, između dviju natjecateljskih sezona. Nakon Lukačevićevog "ljetovanja" u Torontu ‘75., klub hrvatskih iseljenika u Kanadi poželio je sljedeće godine u svojoj sredini i Grnju, o kojem se tada i na američkom tlu već pričalo i pisalo kao izvanserijskom dribleru i igračkom asistentu svom prijatelju Luksu. Kako su apetiti Metros Croatia Toronta (kad se Croatia Toronto, dotad igrajući u Kanadskoj nacionalnoj ligi, već fuzionirala s gradskom rivalom Toronto Metrosom, nap.a.) uoči prvenstva Sjeverne Amerike postali sve naglašeniji, trenerski tandem Đalma Marković i Domagoj Kapetanović oformio je doista respektabilan sastav. Najveća zvijezda, dakako, bio je Portugalac Eusebio, najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Engleskoj 1966., kojem su uz bok bili virtuozni "veznjak" Brazilac Ivan Ferreira, Lukačević i Grnja, te još dvojica hrvatskih internacionalaca u obrambenom redu, Brođanin Filip Blašković (bio i prvotimac zagrebačkog Dinama, nap.a.) te Riječanin Mladen Cukon.

Pokazat će se, na veselje ljubitelja nogometa u Torontu, da je to bila dobitna kombinacija. Jer, bez obzira na to što Đalma, zbog svađe baš s Eusebiom, nije vodio momčad u završnici natjecanja najboljih soccer klubova Sjeverne Amerike (soccerbowl), Croatia je s Markovićevim nasljednikom hrvatskim emigrantom Marijanom Bilićem ostvarila žarko željeni cilj - osvojivši naslov prvaka! U finalu je deklasiran sastav američkog Seattlea Kicksa sa 3:0, a strijelci su bili Eusebio, Lukačević i Ferreira!

I do danas baš je ta šampionska godina bila najimpozantnije razdoblje Toronto Metros Croatije, kluba koji su pod imenom Croatia Toronto hrvatski iseljenici osnovali još 1956. A da je ta sredina, koja u klupskom obilježju ima crveno-bijelo-plava obilježja, oduvijek kao glavni cilj imala zadržavanje čvrste veze s domovinom, najlakše je dokazati nabrajanjem imena još niza hrvatskih nogometaša koji su, jednom ili u više navrata, istrčavali na teren Hershey Centra u predgrađu Mississaugi u Ontariju, dvadesetak kilometara udaljenom od Toronta. Osim toga, dio trenerske karijere u toj sredini, uz Markovića, Bilića i Kapetanovića, proveli su i Ivan Jazbinšek, Vladimir Šimunić, Tonko Vukušić, Ivan Šangulin i Mladen Pralija.

Dakako, iz svega napisanoga, lako je izvući zaključak da je taj klub, od osnutka do danas, iznad svega želio našim iseljenicima u Kanadi na svojstven način udahnuti snažan osjećaj trajne pripadnosti domovini. Što je, eto, nekad bilo nogometašima važnije i od visine transfera i financijske dobiti, jer u to doba, čak ni najveći svjetski asovi, nisu mogli ni sanjati astronomske iznose slične današnjima.

A klub iz Toronta 1978. opet se vratio svojim "korijenima", jer čelnici NASL-a više nisu dopuštali korištenje nacionalnog predznaka Croatia, pa se Toronto Croatia vratila u Kanadsku nacionalnu ligu (CNSL), da bi od 1998. postala dio Kanadske profesionalne lige (CPSL), a od 2006. natječe se opet u CSL-u.