U tekstu "Fake news: priča o novcu, razumu i tri jokera", objavljenom na web-stranici Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD), pišete kako se, nakon politike, fake news slično uvukao u rasprave o klimatskim promjenama, financijama, zdravlju i prehrani, a sad ga vidimo i u kontekstu pandemije koronavirusa. Kako to objasniti?

- Najveći broj dezinformacija ili lažnih vijesti dolazi preko YouTubea s kojeg se lako prosljeđuju na druge platforme. Ljudi ih ne šalju dalje kako bi drugima naudili ili ih namjerno obmanuli. Ljudi se žele zaštititi i sačuvati svoj pogled na svijet i pritom su manje usmjereni na otkrivanje točnih informacija. No učinak širenja dezinformacija je razoran. Političari problem rješavaju tako da izvore koji im nisu skloni proglase nepouzdanim, dok su oni koji ih podržavaju, naravno, vjerodostojni. Područja o kojima govorite su ona u kojima se vrti puno novca, puno novca o kojemu u prvom koraku odlučuje puno ljudi (birači koji političare izaberu) i u interesu je političkih skupina (onih koje donose javne odluke) da im većina birača povjeruje.


Inače, fake news se kao pojam koristi i da se diskreditira vijest koja se pojedincu ne sviđa, sugerirajući da je vijest izmišljena ili prenapuhana. Ovako fake news najčešće koristi Donald Trump, vjerojatno i najpoznatiji korisnik ovog izraza, koji je u jednom intervjuu izjavio kako ga je on otpočeo koristiti – što je zapravo fake news jer je njegova suparnica na predsjedničkim izborima Hillary Clinton bila ta koja je nekoliko dana prije njega upotrijebila izraz fake news u ovom značenju.

Zašto ljudi vjeruju lažnim vijestima?


- Nažalost, ljudi padaju na lažne vijesti i čak i kada ih upoznate sa stvarnim činjenicama, to ne popravi problem. Razlog tome su tzv. kognitivne pristranosti, tipične za naše razmišljanje. Pristranosti su univerzalne, svi smo im skloni, svi ih imamo, a opisuju "rupu" ili prečac u razmišljanju. Ti su prečaci inače korisni jer nam pomažu da neke probleme rješavamo po automatizmu i čuvamo mentalnu energiju za one teže ili važnije. Npr., na posao ili u školu odlazimo "na automatskom pilotu", po prenapučenoj ruti, dok u glavi prolazimo kroz važan sastanak ili ispit pred nama.


Odnos prema lažnim vijestima određuje nekoliko pristranosti. Kao prvo, tendencija da se oslanjamo na signale koje ne prosuđujemo – konkretno, pročitamo naslov, ali ne i tekst. A naslovi, upravo kako bi privukli čitatelja, znaju biti provokativni i senzacionalistički. Drugi je tzv. bandwagoneffect - rekli bismo efekt orkestra - sklonost da se priklonimo onome u što vidimo da vjeruje velik i sve veći broj ljudi (i njihovih likeova i dijeljenja). Treća pristranost dolazi dijelom iz naših osobina i stavova. Pokazuje se kako politički stavovi imaju ulogu u tome hoćemo li u nešto povjerovati ili ne. Osobe konzervativnijih stavova češće povjeruju u lažne vijesti. No to ne treba shvatiti kao problem konzervativnih stavova, već manje izraženog propitivanja autoriteta, bilo političkog, bilo prijateljskog ili obiteljskog, koje je tipično za konzervativnije ljude. Naposljetku, nešto jednom upamćeno teško se ispravlja. Svatko je od nas imao iskustvo da riječi neke pjesme krivo uhvati ili krivo upamti i onda, iako dozna pravi tekst, uglavnom i dalje griješi u pjevanju, osim ako se baš jako, jako ne koncentrira. Tako je i s lažnim vijestima. Naš um ne pamti dobro što je točno, a što je fake – posebno ako o tome nemamo drugih znanja. Čak i kada se ljude upozorava da informacije uzmu sa zrnom soli i promisle o njima, eho onog što smo čuli ostaje. Dodamo li tome da smo svi skloni vjerovati svojoj intuiciji – ljudi izuzetno često precjenjuju svoju sposobnost otkrivanja laži - i povrh toga činjenicu da uglavnom smatramo da mediji eto baš upravo nama ne mogu manipulirati, stvorili smo izvrsnu sredinu u kojoj lažne vijesti uspijevaju. Servisi koji provjeravaju točnost činjenica, poput faktograf.hr, nažalost ne mogu puno pomoć na toj individualnoj razini jer mi pogrešno smatramo kako nam zapravo i ne trebaju.



S tim u vezi, kako i gdje nastaje fake news i kako se širi? O tome također pišete u tekstu koji sam naveo, no da ponovimo gradivo i za čitatelje Magazina Glasa Slavonije...


- Rasadnik lažnih vijesti su obično satirične web-stranice i portali. Te nevjerojatne sadržaje – jer su satira! – drugi začine senzacionalističkim naslovima, čak i kada je ostatak teksta banalan. Kao kada u sezoni kiselih krastavaca tabloidi paparazzo fotkom i naslovom velikog fonta prikažu nečiji posjet frizeru kao veliku intrigu. Dalje je stvar u novcu. Stranice prihode temelje na broju posjetitelja jer im on namami oglašivače koji će skupo platiti kako bi svoje ideje ili proizvode približili velikom broju korisnika. Kada posjetimo web-stranicu ili web-shop, i usput omogućimo kolačiće (eng. cookies) – male datoteke koje se spremaju u našim web-preglednicima – omogućili smo web-stranici i pregledniku da upamti gdje smo bili, što klikali i što kupili. Oglašivači s pomoću tih podataka mogu kreirati profil tipičnih posjetitelja i vidjeti koji su oglasi koji bi se mogli svidjeti nama ili ljudima poput nas i onda nam takve sadržaje i artikle preporučuju te ih gledamo/čitamo/kupujemo još dalje i više.


Stvar je jednostavna, ono što vidimo kao preporuku je zapravo jeka; odjek naših prethodnih traženja koja algoritam pretrage koristi i posredno potvrđuje naša mišljenja, stavove, ukuse i praznovjerja. Ono što nije sasvim jednostavno je razlučiti koje stranice objavljuju lažne vijesti jer njihovi nazivi i domene često zvuče u redu. Nažalost, najčešći način korekcije vijesti – demantiji koji razotkrivaju laž – mogu imati suprotan učinak. Već samo ponavljanje lažne vijesti, čak i kada se eksplicira da je ona netočna, može dovesti do njezina daljnjeg širenja, većeg prihvaćanja i slabije osude širenja. Odvjetničke serije, u kojima sudac zamoli porotu da ne uzme u obzir neko svjedočenje ili informaciju, možda najbolje ilustriraju ovaj problem jer - može li porota to doista učiniti?
Kad smo kod korone, ovo nije prva pandemija koju također prate apsurdne teorije zavjere. Povijesna lista je dugačka...?


- Danas nam se nudi toliko stranputica u koje možemo skrenuti u objašnjenju pojave bolesti izazvane ovim koronavirusom da se SF čini kao uobičajen način razmišljanja. Ne želim ih nabrajati jer se, kao što sam rekla, ponavljanjem one samo bolje pamte i to usprkos tome što im sučelice postavite zdrav razum i činjenice. No, da, ovo nije prva pandemija praćenja zavjereničkim objašnjenjima, ova SF tumačenja nove pandemije su samo nova verzija starog fenomena. Na primjer, u vrijeme pojave kolere liječnici su optuživani da ubijaju ljude kako bi provodili anatomska istraživanja.


Pojava nove bolesti izaziva velik strah i nesigurnost. Teorije zavjere pomažu ljudima koji traže namjerne krivce za nesreću. Tim je ljudima teško prihvatiti da se velike i neugodne promjene mogu dogoditi bez ljudskog djelovanja. To bi značilo prihvatiti i ideju da svijet nije pravedan i predvidljiv i da svojim ponašanjem ne možemo, bar načelno, određivati tijek svog života. I to je zastrašujući osjećaj. Prestrašenom čovjeku potrebna je stabilnost vjerovanja i stoga poseže za jednostavnim objašnjenjima, posebno kad je ljudski život u pitanju. Često se objašnjenje za nevolju nađe u nečem stranom i nepoznatom. Kada je u 14. stoljeću od kuge umrla polovina europskog stanovništva, najviše su za njezino širenje bili optuživani Židovi, etnička i religijska manjina, koji su navodno trovali vodu u bunarima. Amerikanci su za koleru optuživali Irce… lista je zaista duga. A danas tako imamo "kineski" virus, kao što je u srednjem vijeku sifilis u Poljskoj bio "njemačka" bolest, u Rusiji "poljska", u Njemačkoj "francuska", a u Turskoj "kršćanska". Oni su, nismo mi. Tako je lakše i dade se objasniti.


Koliko su širenju fake newsa u 21. stoljeću pridonijeli digitalni mediji, globalna umreženost, internet, blogovi...?


- Zanimljivo pitanje jer se današnje lažne vijesti zaista razlikuju od svojih početaka. Lažne vijesti su u društvu prisutne praktički otkako je tisak postao šire dostupan. Najpoznatiji povijesni primjeri su nacistička propaganda, usmjerena protiv Židova s ciljem potpaljivanja antisemitskih osjećaja, ili pak objavljivanje izmišljenih priča o nedostatnim sposobnostima ili zločinima crnog stanovništva koje su se širile u SAD-u u 18. stoljeću. Kad bolje razmislim – povodi za širenje fake newsa se do danas nisu baš puno promijenili. Ideološki interesi su i dalje vrlo čest pokretač lažnih vijesti.


Nešto kasnije, s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, pojavljuju se i prvi pokušaji "otimanja" čitatelja kroz senzacionalističke objave i objavljivanje tračeva i govorkanja kao da se radi o provjerenim činjenicama – praksa koja je postala poznata pod nazivom "žuto novinarstvo". No javnost je počela zahtijevati objektivnije i pouzdanije vijesti pa je žutilo kroz 20. stoljeće bilo manje uobičajeno, sve dok ga procvat internet vijesti i web-portala nije u punoj snazi vratio u medijsku orbitu.


Zašto to sve spominjem? Ljudi su s vremenom naučili prepoznati parodiju i satiru te ne shvaćati ozbiljno hipersenzacionalističke ili bizarne novinske naslove. No kada se vijest pojavljuje izvan medijskog konteksta, kao na primjer na društvenim mrežama u obliku memeova, videoklipova, tweetova, to više nije sasvim jednostavno. Izolirane "informacije", ili čak i šale, kakve susrećemo u ovim oblicima komunikacije nemaju uporište ili okvir u nekom širem kontekstu; one kao da nemaju površinu u kojoj bi se ogledale i reflektirale što bi omogućilo da ih se sagleda realnije. Informacije uvijek kvalitetnije pamtimo kada ih možemo povezati s nečim što od prije znamo. Ako nema tog konteksta ili je kontekst nepoznat, one se pamte krivo, izobličuju se te na pogrešan način nadograđuju na ono što znamo. Dovoljno je sjetiti se igre pokvarenog telefona – prvi u nizu došapne rečenicu ili priču, koja se onda šaptom prepričava drugim igračima, kako bi se na kraju svi smijali iskrivljenoj priči koju na glas prepriča zadnji igrač. Ista se stvar događa i prilikom upamćivanja navodnih vijesti plasiranih preko različitih web-platformi. Nemamo okvir za razumjeti ih, a ima ih puno, dolaze stalno. Sve to stvara veliko opterećenje za naše kognitivne kapacitete, naš sustav pamćenja i razmišljanja. Samo se sjetite kako je bilo biti u školi nakon tjedan ili dva neke bolesti – nastava ide dalje, stalno dolaze nove informacije, ali ih mi baš najbolje ne "kopčamo" jer nam fali onih tjedan-dva predavanja između.


Globalna umreženost je dodatna otegotna okolnost. Naime, većinu lažnih vijesti ljudi dobivaju od svojih prijatelja ili ljudi koje prate na društvenim mrežama, zajedno s informacijom o njihovim dijeljenjima, likeovima i retweetovima. Tu onda, da karikiram, imamo situaciju "vjerovanja prijatelju" naspram sumnje u njega, njegovo razumijevanje ili znanje. A prijatelje imamo da bismo im vjerovali, da bi nam olakšali situacije - to je naš cjeloživotni heuristik – i onda se, naravno, vrlo rijetko zapitamo je li prijatelj u pravu, jednostavnije nam je složiti se s njim. Najčešće za drugo i nemamo vremena, a stručno kažemo da smo kognitivno lijeni, ne da nam se razmišljati. Nemamo li širok krug onih koje pratimo, internet nam je donio i to da smo vijestima izloženi na temelju popularnosti članaka (tzv. tagiranje) koja se, nažalost, može i računalno modificirati.



Zašto je negativna vijest puno jača od pozitivne vijesti, pa i u kontekstu aktualne koronakrize?


- Uz manjak konteksta, koji dovede do krivog upamćivanja, još je veći krivac za štetu koju lažne vijesti mogu napraviti to što ne znamo ni autora, niti njegove motive – šali li se ili ima neki interes. Vijesti se nastoje upakirati tako da na njih obratimo pažnju – glasno, veliko, neprekidno, u boji, sa zastrašujućim slikama, upozoravajućim tekstovima. To ne treba čuditi jer smo kao vrsta preživjeli zato što smo u davna vremena obraćali pažnju upravo na takve, velike, opasne i istaknute pojave u okolini. I vrlo smo učinkovito naučili upamtiti velike i opasne informacije iz okoline. No, ono što nam je nekad bilo korisno, sada nam odmaže – senzacionalizam ćemo upamtiti puno bolje nego njegov demanti. Jedini, na licu mjesta primjenjiv, lijek za ovu situaciju je OBAVEZNA provjera vjerodostojnosti izvora vijesti. Dolazi li vijest s nekog službenog portala ili iz provjerene novinske kuće ili u kontekstu krize izazvane koronavirusom sa službenih i svjetskih zdravstvenih institucija i portala, tu je vijest u redu pročitati i upamtiti. Sve ostalo je vic.

Kako prepoznati istinu od laži, informaciju od dezinformacije i lažne vijesti?


- Teško i uz puno discipline i truda, ali se isplati. Vježbati se može i online pomoću servisa, aplikacija ili igara koje službe uvježbavaju u prepoznavanju lažnih vijesti (npr. Factitious) ili pomažu u razumijevanju njihova širenja (npr. Bad News, Fake it to Make it). U tekstu koji ste spomenuli, a kako bi se lakše upamtili, načini suprotstavljanja lažnim vijestima prikazani su kroz tri jokera iz "Milijunaša". Prvi, pitaj publiku, odnosi se na ispitivanje većeg broja ljudi o točnosti neke vijesti jer je skupina manje osjetljiva na vjerovanje od svakog pojedinačno. Drugi, pola-pola, jest dobra praksa kada se vijest iznenađujuće dobro uklapa u naš sustav vjerovanja. Tada bi bilo najpoštenije istražiti onih nepoznatih pola; ispitati tko je autor, kome je namijenjeno, tko bi mogao imati koristi, što je izostavljeno.

Joker Zovi! ovdje se odnosi na pozivanje na razum, a ne osjećaje i uzbuđenje. Na sentiment uvijek prije padnemo. (D.J.)