Kultura
PRVA DRAMSKA PREMIJERA 20. OLJK-A

Antonia i Gordan mladenačku energiju nisu štedjeli na sceni
Objavljeno 3. srpnja, 2020.
Uz glumački angažman, čudotvorne su ruke scenografkinje i kostimografkinje, a glazba svemu daje poseban sklad i šarm

Od njegove posljednje režije u Osijeku prošlo je nešto manje od pet mjeseci (Žene u crvenom Davora Špišića za osječki HNK), a samo nekoliko mjeseci prije toga, u listopadu 2019. za osječke je mališane postavio predstavu Lav koji nije znao pisati. Za ovu je predstavu kostime radila Marija Šarić Ban, scenografiju Marta Crnobrnja, glazbu Gordana i Miroslav Evačić, a svjetlo je oblikovao "kućni" majstor donjogradskog kazališta, Igor Elek. Istu je ekipu odabrao redatelj Damir Mađarić i za suradnju na njegovoj najnovijoj predstavi, čijim je i autorom. Povjerenje mu je opet dalo Dječje kazalište Branka Mihaljevića, odabravši Mađarićev tekst kao svoju perjanicu za jubilarno, 20. osječko ljeto kulture.



Glumački užitak

Koroni usprkos, a s epidemiološkim mjerama u skladu, oko 150 je gledatelja na velikoj festivalskoj pozornici na Trgu Vatroslava Lisinskog pogledalo kako je to Mađarić na kotačićima Cervantesova luckastog junaka Don Quijotea, bistrog viteza od Manche, s papira porinuo u svijet svog Malog viteza don Kihu i štitonošu Sancha. Reakcije su bile za svakog redatelja poželjne, nadajmo se da će tako i ostati. Predstavi je važno da se igra, da je živa, da ju publika traži, pamti, prepričava, iznova gleda. No, možda je najvažnije - onako iznutra - da u njoj uživaju glumci, jer je to jedini način da iskreno dođe do gledatelja. Ovaj je kriterij Kiho zadovoljio, tu nema rasprave. Za Gordana Marijanovića (kao malog Kihu, tj. dječaka Prospera) i Antoniju Mrkonjić (u ulozi šašavog Sanche, tj. djevojčice Miranda) doista vrijedi ona da su - ostavili srce na terenu i dali maksimum od sebe, i nemogućih 106 %. Čupali su tamo gdje nije bilo ni žita ni korova. I isplatilo se, vjerujem da će to struka i prepoznati. Nekako mi se čini da im se smiješe nagrade, kao što je i - kada smo kod Mađarićevih predstava - već spomenuta Lav koji... glumici Kristini (Fančović) Kovačević donijela nagradu na sarajevskom FEDU. Uživljenosti i opuštenosti glumaca nije naodmet bilo što su gotovo vršnjaci (Antonija je 1995. godište, a Gordan je tek godinu stariji), što se znaju gotovo od vrtićkih dana, a dijele i entuzijazam i fizičku energiju koju nisu štedjeli na sceni. Njihova životna dob jamči da svoje bosonoge dane ni jedno od njih nije kratilo igrajući se offline na prašnjavom bakinu tavanu, no u ovoj su igri uživali, puno improvizirajući, kako su i sami rekli. Uspjeli su prepoznati što se od njih traži i na trenutak suptilno dočarati maštovitu dječju igru, kakvu mnogi od nas pamte.


I nije angažman glumaca jedino što vrijedi u predstavi. Dapače. Čarobnicom se opet pokazala i dokazala scenografkinja Marta Crnobrnja (Vučjak HNK u Osijeku; Zašuti Dječje kazalište Osijek...), nadahnuto pretvarajući pozornicu u pravi pravcati tavan, čineći ga baš onakvim kakvim ga svi zamišljamo, koji smo kao mali priželjkivali - prepun najrazličitijih (nerijetko tek pukih uporabnih) predmeta koji dotaknuti dječjom rukom i pogonjeni maštom postaju sve što njegov vlasnik poželi. I upravo stiješnjenost na sceni daje onu iskricu koja čini sve savršenim pa kada se Prospero (od čokolade musavi "vitez od smrdljive cipele i trulog sira" i Miranda biciklima voze po sceni, nalijećući neprestano na grede, predmete, igračke, ljestve... baš kao što na na pravom tavanu i treba biti. Svakako vrhunac njezina umijeća i vizije su Kihina "stara i flegmatična" kobila Rocinante i Sanchov magarac, nekoć dva obična, stara i hrđava bicikla, poneki i bez pedala, kojima je tek trebalo udahnuti život. I uspjela je Marta Crnobrnja.


Partnerica u vizualnom aspektu opet joj je Marija Šarić Ban (kao i u gotovo svim projektima koje redateljski potpisuje Mađarić), čija su rješenja ovaj put istodobno jednostavna koliko i funkcionalna, što glumcima omogućava brzu transformaciju iz lika u lik, kako to u dječjoj igri mora i biti, tek u nekoliko poteza, ovlaš nabacivši poneki komad platna na sebe, a rezultat je pun pogodak.
Čvrst potporanj

Glazba i songovi nešto su što je teško ne zamijetiti, jer su Gordana Evačić i Miroslav Evačić spretno izgradili/skladali čvrst i upečatljiv potporanj Mađarićevu klimavom dramaturškom kosturu. Taj se segment odlično uklapa, tvoreći sklad s ostalim elementima, cijeloj predstavi dajući na kvaliteti, dok joj šarm posebno dodaje svjetlo Igora Eleka.


Ovo nije predstava koja će nešto bitno promijeniti u kazališnom smislu, niti će ući u teatrološke anale, no publike joj ne će manjkati, zbog likovnosti koja nije slučajno odlična, nego je produkt višekratnog i višegodišnjeg rada i truda i dokazivanja pa samim tim i uspjeha, iz kojega se zrcali ljubav i osjećaj i smisao za mjeru i lijepo. Uteg koji ju vuče na dno dramski je predložak koji balansira na granici između potentne priče s jedne i nedosljedne s druge strane. Ponovno se događa da je autor u glavi (i rukama) imao dobru zamisao, nešto poput fine porculanske zdjele koja mu je slučajno ispala iz ruku i razbila se na tisuću komadića. Neki su završili pod ormarom, neki su bili presitni za lijepljenje, pa je zdjela nakon reparacije više sličila ementaleru (da ne kažem situ) nego zdjeli. E, tako i tekst obiluje prazninama, nelogičnostima koje na sceni još više dolaze do izražaja, jer glumci upadaju u rupe, ne znajući kako se iz njih izvući, na što gledatelj reagira na najgori mogući način - na momente se dosađujući. Iako tekst nije ni imao namjeru biti hrabar, angažiran, koji rješava probleme, ipak je šteta što nije ispunio zadatak, posebice jer je oslonjen na dobro poznatu priču koja pruža mnoštvo autentičnih načina reinterpretacije, od kojih je jedan i packa često neinventivnom i pomalo alijeniranom načinu igre današnje djece koja radije odabiru online igru pred TV-om ili s iPadom u ruci nego u offline maštaonice s vršnjacima.

Vjerovali ili ne kreativne radionice u sklopu Međunarodnog festivala slikovnice Čuvari priča na programu su i u petak od 10 sati u GISKO-u, a u popodnevnim satima Slavonce očekuje okrugli stol Uloga udruženja u kulturnom životu zajednice u povodu 100 godina HDLU-a Osijek, koji moderira Igor Loinjak, a na kojem sudjeluju Tomislav Buntak, Vice Tomašević, Dorinda Bulić-Čotić, Kristina Pongrac, Domagoj Sušac, Eduard Hudolin i Vladimir Marković. Počinje u 18 sati, a održava se u Staroj pekari. Dva su programa u isto vrijeme - 21 sat: komična drama Lude kuće Potpuni stranci u režiji Renea Bitorajca, te film Lego film 2 u Perivoju kralja Tomislava, nakon kojega u 23 sata slijedi Granica, film Alija Abbasija.


Narcisa Vekić
25. rujna
PREMIJERA JE U TEATRU OBERON U KOPRIVNICI
Možda ste propustili...

U SELCIMA 7. KOLOVOZA JEZIČNO-PJESNIČKA MANIFESTACIJA

Smotra Croatia rediviva ča-kaj-što

DUGOMETRAŽNI 19. FEKP ODGOĐEN JE U LIPNJU ZBOG PANDEMIJE

Festival europske kratke priče ove će se godine održati u listopadu u Zagrebu i Rijeci

"AVANGARDA U SJENI CRVENOG PERISTILA"

Brešanova knjiga

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

STRUČNO VODSTVO KROZ POSTAV IZLOŽBE U MUZEJU LIKOVNIH UMJETNOSTI

Autoportreti osječkih umjetnika

2

MUZEJSKA ZBIRKA SELI SE NA DRUGU LOKACIJU

Bogata povijest Orahovice bit će primjereno zaštićena

3

"AVANGARDA U SJENI CRVENOG PERISTILA"

Brešanova knjiga