Na ovogodišnjem 27. Porinu nagradu za najbolju skladbu klasične glazbe dobio je red. prof. art. Davor Bobić za skladbu Symphoneo, za klavirski kvintet u izvedbi Vlatke Peljhan, violina, Žige Faganela, violina, Tajane Škorić, viola, Alje Mandič, violončelo i Mije Elezović, klavir. O samoj nagradi, skladanju i pedagoškom radu porazgovarali smo s njim za Sveučilišni glasnik.

Dragi profesore, posljednjih ste godina jedan od najizvođenijih domaćih klasičnih glazbenika, a jedna od kruna toga osvojen je ovogodišnji Porin. Je li stigao očekivano ili?

U početku sam se iskreno ponadao i ohrabrio jer sam bio nominiran u dvjema najprestižnijim kategorijama klasične glazbe, a to su album i skladba godine, no moram priznati kako je vrijeme odmicalo, počeo sam sumnjati u sretan ishod jer sam često „izvisio“ našavši se u finalima izbora uglednih nagrada. Imao sam osjećaj da je sve to velika lutrija…

Što Vama znači Porin, a što prema Vašem mišljenju znači u našoj glazbenoj i društvenoj zajednici danas?

Porin je definitivno naša medijski najeksponiranija glazbena nagrada. Ima svoju posebnu važnost i težinu jer ju dodjeljuje i bira isključivo struka. Kada dobijete Porina, znadete da su vas izabrali kolege, a to je uistinu potvrda vašega rada i kvalitete.

Uz to ste redoviti profesor na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Kako gledate na ta dva područja umjetničkog rada – kao na dva zasebna svijeta ili na svjetove koji se isprepleću i rastu jedan iz drugog i jedan s drugim?

Ima tu velikih poveznica pa se slobodno može reći o simbiozi odnosa učitelj – učenik. Još na studiju u Kijevu shvatio sam važnu stvar, a sada mi to potvrđuje nastava sa studentima na našoj Akademiji u Osijeku. Riječ je o spoznaji da mnogo toga naučim upravo od svojih studenata u aktivnom nastavnom procesu. Poglavito vezano uz predmet Kompozicija koji se često odnosi na umjetničko-istraživački rad.

Na koji način Vama, skladatelju, pomaže rad sa studentima, a koliko kao profesoru stalni susreti s novim svjetovima koje stvarate na papiru i klaviru?

Svaki novi naraštaj studenata donosi nova viđenja i stavove o izražajima i novim tendencijama u umjetnosti. Oni donose i nova uvjerenja, nove poglede na sadašnjost koja je bitno izmijenjena, promijenjena u odnosu na percepciju života i određenja umjetnosti koju smo mi prihvatili kada smo počeli sazrijevati kao mladi umjetnici. Stoga to gledam kao kolegijalno nadopunjavanje različitih svjetova, umjetničkih stajališta i mislim da su upravo u tome prednosti nastavnoga procesa u umjetničkom području.

Kako biste ocijenili studente na našoj Akademiji te domaće mlade glazbene umjetnike općenito? Što im je glazbeno blisko?

Imamo uistinu mlade talentirane studente koje, naravno, moramo pravilno usmjeriti i dati im odgovarajuće, zanatsko znanje kao preduvjet njihova daljnjeg razvoja koji ipak ovisi najčešće o osobnim ambicijama, stremljenjima, upornosti, strpljivosti, dokazivosti vjere i hrabrosti njihova umjetničkog puta.

Kakva nam je klasičnoglazbena budućnost, sudeći po njima?

Na tom putu postoji mnogo prepreka. Današnjim mladim umjetnicima ipak je znatno teže u njihovim početcima. Globalizacija i digitalno doba čine svoje. Iznimno se teško nametnuti, no suvremene tehnologije s duge strane omogućuju lakše prodiranje na tržište koje je prepuno, da ne kažem zasićeno, oštrom konkurencijom. Potrebno se iskazati kvalitetom i osebujnošću, no i to često, nažalost, nije jamstvo uspjeha. Ponekad je važno imati i malo sreće. Bez obzira na izrečeno, vjerujem da zajedničkim kvalitetnim radom nas i njih ostavljamo nadu da će oni biti naraštaji koji će nas uspješno naslijediti u očuvanju i promicanju umjetnosti i kulture.

Igor TRETINJAK