Hrvatska je u prva tri mjeseca 2020. godine uvezla svih vrsta krumpira (sjemenski, mladi i kasni) u količini od 16.064 tona vrijednoga čak 8,03 milijuna eura, što je gotovo polovica ukupne vrijednosti uvoza za cijelu 2019. U cijeloj prošloj godini uvoz svih vrsta krumpira bio je 30.462 tona, u vrijednosti od 16,68 milijuna eura, što potvrđuje da je zbog korona krize došlo i do eksplozije uvoza. Pritom je u prva tri mjeseca najviše uvezeno sjemenskog krumpira – 8.310 tona u vrijednosti od 5,33 milijuna eura, što je količinski više nego što je uvezeno za cijelu 2019., kada je na hrvatsko tržište stiglo 8.171 tona sjemenskog krumpira za koji je plaćeno 6,08 milijuna eura. Podaci su to koje je objavila konzultantska tvrtka specijalizirana za poljoprivredu i prehrambenu industriju Smarter.


Sjemenskog krumpira u prva je tri mjeseca najviše uvezeno iz Nizozemske, u količini od 5.441 tonu i vrijednosti od 3,67 milijuna eura, dok je mladoga krumpira, uvezeno u količini od 2.311 tona vrijednog 756.000 eura, najviše došlo iz Egipta. Hrvatska je u prva tri mjeseca izvezla krumpira u količini od 5.033 tone vrijedne 1,37 milijuna eura.


„Nastavak rasta uvoza svih vrsta krumpira pokazatelj je da su od početka godine tržišni viškovi iz zemalja EU, koje su veliki proizvođači krumpira, jednim dijelom završili i na našem tržištu. Veliki uvoz sjemenskog krumpira, kojeg Hrvatska nema dovoljno za svoje potrebe, mogao bi biti naznaka da su poljoprivredni proizvođači, zbog straha od prekida lanaca opskrbe uslijed korona krize, posegnuli za uvozom kako bi ove godine bilo zasijano više krumpira, procjena je stručnjaka Smartera, konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Za sada još uvijek nije poznato na kojim je površinama krumpir zasijan ove godine i kakvi će biti prinosi krumpira koji dozrijeva na jesen. Prinosi će u najvećoj mjeri ovisiti o vremenskim prilikama za što je presudno dobro vrijeme tijekom lipnja i srpnja. Zadnjih godina je porastao prosječni prinos s 15,6 t/ha na 19,7 t/ha. No to je još uvijek vrlo nizak prinos u odnosu na prinose koje ostvaruju naši konkurenti. S ovako niskim prinosima Hrvatska je u vrlo nepovoljnom odnosu prema državama s visokim prinosima (Njemačka 42,2 t/ha, Nizozemska 41,8 t/ha, Francuska 40,8 t/ha, Belgija 39,5 t/ha) koje su i najveći proizvođači krumpira u EU.

Proizvodnja krumpira proteklih se godina odvijala na maksimalnih 10.310 ha koliko je bilo zasijano tijekom 2014., dok je prošle godine bio posađen na 9.387 hektara. Lanjska proizvodnja svih vrsta krumpira (rani, kasni i sjemenski) iznosila je 173.149 tona, čime je ostvarena samodostatnost između 80 i 85 posto. U robnoj razmjeni Hrvatska kod krumpira ostvaruje deficit koji je u prva tri mjeseca iznosio 7,54 milijuna eura, dok je za cijelu 2019. godinu bio čak 13,5 milijuna eura.

Problem domaćih proizvođača je njihova produktivnost u odnosu na uvoznu konkurenciju

Krumpir je jedna od najintenzivnijih poljoprivrednih kultura, s visokim proizvodnim troškovima, a jedna od otežavajućih okolnosti planiranja proizvodnje krumpira su izražene promjene proizvođačkih i potrošačkih cijena koje se na godišnjoj razini mijenjaju i više od 50 posto. Evidentno je da je domaćim proizvođačima krumpira problem krumpir iz uvoza koji se u trgovačkim centrima prodaje po nižim cijenama, najčešće u vrijeme ponude domaćeg krumpira. A zašto je taj krumpir jeftiniji jasno je kada se usporede podaci o značajnim razlikama u prinosu domaćih proizvođača u odnosu na uvozne.

Prema podacima Tržišnog informacijskog sustava u poljoprivredi (TISUP), tržišne cijene krumpira u trgovinama od početka godine su bile stabilne i kretale su se na prošlogodišnjoj razini od oko pet kuna za stari krumpir, te oko 10 kuna za mladi krumpir.

U 2019. godini u Hrvatskoj je proizvedeno 37.920 tona ranog i 135.229 tona kasnog i sjemenskog krumpira čime je ostvarena samodostatnost od oko 85 posto. Hrvatska čini samo 0,4% proizvodnje krumpira u EU i svrstava se na 22. mjesto od svih država EU.

Hrvatska ima veliku prednost koju neke države EU nemaju, jer može proizvoditi vrlo rani krumpir u Istri i Dalmaciji zbog klime, a i drugdje uz pomoć specijalnih folija. Takav rani krumpir koji na tržište dolazi od 15. travnja do 15. lipnja, moguće je plasirati na tržište Europske unije, no potrebna je bolja organizacija proizvodnje te promjena tehnologija proizvodnje i investicije u proizvode dodane vrijednosti zajedno sa specijalizacijom proizvodnje. Mladi krumpir postiže veću cijenu jer ga mnogi smatraju delicijom koja kratko traje te se uvijek konzumira svjež, ističu u Smarteru.

Sjemenski krumpir se proizvodi na samo 30-tak hektara, uglavnom na području Like (Lovinac) i Žumberka. Najznačajnija tržišno orijentirana proizvodnja krumpira u kontinentalnom dijelu Hrvatske smještena je na području Međimurja (Belica) i Like. Na manjem dijelu površina sadi se industrijski krumpir za potrebe tvornica čipsa u Hercegovcu i Donjem Miholjcu.

Prosječni prinosi krumpira u Hrvatskoj još uvijek su niski (15,1 t/ha rani i 20,9 t/ha kasni krumpir), nestabilni i jako podložni utjecaju vremenskih prilika. Međutim, većina većih robnih proizvođača krumpira postiže prinose od 30 do 35 t/ha, a manji dio uz primjenu navodnjavanja i 35 – 40 t/ha što ih u potpunosti izjednačava s najboljim europskim praksama.

No prosječno vrlo niski prinosi po hektaru naših proizvođača proizlaze iz niza čimbenika - malih proizvodnih površina, niskih ulaganja u suvremene tehnologije do znanja proizvođača. Većina proizvodnje konzumnog (stolnog) i industrijskog krumpira u Hrvatskoj odvija se na OPG-ima koji su više ili manje specijalizirani za proizvodnju krumpira. Većina gospodarstava koja se bave proizvodnjom imaju malu ukupnu površinu, koja je u pravilu rascjepkana na više manjih parcela što dodatno poskupljuje proizvodnju i smanjuje ekonomičnost.

Prema podacima stručnjaka s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, primjerice u Hrvatskoj, 40,1% proizvođača krumpir uzgaja na površini manjoj od dva hektara, a samo 400 proizvođača (1,5%) na površini većoj od 50 ha, dok u Njemačkoj krumpir proizvodi gotovo isti broj poljoprivrednika kao u Hrvatskoj, od kojih svega 0,4% na površini manjoj od dva hektara, a 42,5 % na površini većoj od 50 ha. Usitnjena proizvodnja ne omogućava primjenu suvremene mehanizacije, a radne snage nema i ona iz godine u godinu postaje preskupa.

Niska tehnička opremljenost drugi je bitan faktor lošije konkurentnosti budući da mnogi proizvođači imaju zastarjelu mehanizaciju za proizvodnju, a zbog starih kombajna i nestručnog vađenja dolazi do oštećenja gomolja i umanjenja tržišne vrijednosti prinosa. Nadalje, hrvatski proizvođači ne primjenjuju nova tehnološka dostignuća, a jedan od glavnih razloga niskih prinosa i stagniranja u proizvodnji jest deficit oborina tijekom vegetacije krumpira, odnosno nedovoljna zastupljenost navodnjavanja. Primjerice, u Međimurju se navodnjava manje od 10 posto površina pod krumpirom, bez obzira na to što su u pripremi projekti navodnjavanja. Članovi velikog broja gospodarstava starije su dobi te nemaju interes za veća ulaganja, dok mladi i inače gube interes za rad u poljoprivredi.

Uz sve ove probleme Hrvatskoj nedostaju skladišni i preradbeni kapaciteti. Naime, na tržištu dominiraju novi trendovi i sve više potrošača traži prerađeni krumpir, a to je oguljen, narezan i zapakiran krumpir spreman za upotrebu u kućanstvu ili restoranima. Minimalno prerađeni krumpir poželjan je proizvod zbog praktičnosti i jednostavnosti upotrebe, ali je vrlo osjetljiv i pokvarljiv, a to zahtjeva ulaganje u strojeve za doradu i/ili preradu krumpira.

Potencijal u proširenju proizvodnog asortimana i novim proizvodima dodane vrijednosti

Stručnjaci godinama ističu kako na potrošnju krumpira, uz stvorene navike stanovništva, utječe i razina industrijske prerade. U mnogim razvijenim državama u svijetu pada potrošnja svježeg krumpira, a raste potrošnja prerađevina od krumpira. Krumpir se najčešće prerađuje u smrznute i dehidrirane proizvode: pomfrit, pekarski krumpir, krumpir salate, razne krokete, čips, krumpirovo brašno, škrob, alkohol i dr.

Razvoj proizvodnje i potrošnje krumpira u budućem srednjoročnom razdoblju ovisit će o primjeni suvremene tehnologije proizvodnje i prerade, proširenju proizvodnog asortimana, poslovnom povezivanju proizvođača, posebice radi efikasnijeg tržišnog plasmana, ustrojavanju odgovarajuće tržišne infrastrukture i marketinškim aktivnostima. Treba izgraditi postrojenja za preradu krumpira u pomfrit, škrob i krumpirovo brašno. S druge strane nužno je raditi na udruživanju proizvođača. Potrebna je i stroža fitosanitarna kontrola zdravstvenog stanja sjemena, podrijetla, ispravnosti deklaracija i dr. Zatim treba dovesti u red tržište domaćeg krumpira (spriječiti prepakiravanja). Inspekcije i kontrole moraju biti češće i učinkovitije posebno kod uvoznog krumpira iz trećih zemalja (zdravstveno stanje, ostaci pesticida koji su zabranjeni u RH i EU).

Ovim mjerama može se ostvariti profitabilna proizvodnja konzumnog krumpira, za što je uz napore samih proizvođača potreban veći angažman i suradnja državnih i obrazovno znanstvenih institucija. Očito je da bolje uređene države imaju i znatno bolje rezultate u proizvodnji krumpira kao i općenito u poljoprivredi. Zato je u zaokretu, o kojem Smarter stalno govori, potrebno izvršiti i regionalizaciju ove proizvodnje, te potaknuti udruživanje i nove investicije u proizvode dodane vrijednosti.

Stručnjaci Smartera u svojoj viziji poljoprivrede i za ovaj sektor proizvodnje drže da postoje rješenja za brojne probleme ove proizvodnje. Potrebno je prije svega doći do okrupnjavanja proizvodnih površina, dok bi krumpir trebao dobiti status zasebne kulture ili povrća kako bi se stvorila mogućnost otvaranja natječaja za EU fondove (ili povećanje potpora) za nabavu nove mehanizacije, izgradnju suvremenih skladišta itd. Uz odabir adekvatnih sorti koje traži moderna trgovina, odnosno potrošači, prave konkurentnosti neće biti bez povećanja prinosa po hektaru. Preduvjet financijske uspješnosti je prinos krumpira od 35 t/ha koji se može postići uz suvremenu tehnologiju proizvodnje.

Za kraj – brojke iz prošlosti

U razdoblju od 1956. do 1970. površine pod krumpirom u Hrvatskoj iznosile su 103.000 ha s prosječnim prinosom 9,3 t/ha, od tog razdoblja zasađene površine u Hrvatskoj nisu prelazile 100.000 ha. Tijekom razdoblja 1971. – 2003. površina se pomalo, ali kontinuirano smanjuje i u 2003. godini je u odnosu na razdoblje 1966. – 1970. površina smanjena za 40%. Iako je u razdoblju 2004. do 2013. godine prosječan prinos povećan na 16,2 t/ha, trend smanjenja površina pod krumpirom je nastavljen te je u tom razdoblju bilo zasađeno svega 14.036 ha. Osim smanjenja proizvodnje konzumnog i industrijskog krumpira, smanjuje se i sjemenska proizvodnja krumpira koja je 2010. godine bila na 139 ha, a u 2014. godini na svega 58 ha. Hrvatska je sa prosječne proizvodnje koja je do 70-tih godina bila preko 976.000 tona, postupno padala do 227.818 tona koliko je bio prosjek u razdoblju od 2004 do 2013. godine, da bi zadnjih godina došla do razine od oko 170.000 tona.
Zdenka Rupčić