Nakon što sam se sasvim slučajno našla na gastronomskom događaju u organizaciji Orahovčanke Maje Božičanin, koja stoji iza bloga MaXYama, i spektakularnih gastroambijentalnih događaja na neobičnim lokacijama, shvatila sam kako je potpuno nepravedno što Glas Slavonije još nije posvetio priču ovoj inspirativnoj i snažnoj ženi.

Naime, Maja Božičanin, osim što je tragateljica za zaboravljenim slavonskim okusima i receptima te majstorica bajkovitih objeda na otvorenom, također je i uspješna poslovna žena. Kao diplomirana ekonomistica već je gotovo 20 godina i menadžerica u tvrtki Europapier. Priznaje kako je iskustvo rada u ovako velikoj tvrtki i organiziranje brojnih poslovnih ručkova i večera i team building druženja dio svega onoga što je na koncu "kumovalo" tome da postane jedna od najoriginalnijih kreatora "fine dininga" na otvorenome. No, nađete li se ikada na nekom od njezinih gastronomskih događaja, ili "skoknete" do njezinog Instagram profila, shvatit ćete da Maja u prvom redu servira sentiment, i to poput najboljih marketinških stručnjaka, svjesna da pakovanje koje budi osjećaje postaje ono što ćete ponijeti u sjećanju. Tako nam priča kako je MaXYamu oblikovalo i ljeto 1977. u Turskoj, u koju je stigla u "stojadinu" sa starijom sestrom i roditeljima, uvijek željnima avantura, ali i baka Kata, koja je u njihovu kuću stigla kad se ona rodila kako bi pomogla roditeljima u brizi za djecu. Maja joj je tada najviše zamjerala dva prsta svinjske masti koje je stavljala na mahune.


"Rođena sam Orahovčanka koja je srednju školu završila u Našicama, a Ekonomski fakultet u Zagrebu, i to tijekom Domovinskog rata, i sve sam tamo prošla od studentskih domova do menze. Sve to me je i oblikovalo, jer sam naučila vrednovati razliku između hrane u menzi i bakine kuhinje. Oblikovala su me i putovanja, poput onog kada sam s roditeljima automobilom prošla azijski dio Turske, doživjela ramazan, upoznali arnaute, isprobala juhu od ovčjeg loja... Svakog smo ljeta bili i kamperi i prošli sve od Makarske do Istre. Roditelji su uvijek okupljali obitelj i prijatelje i zbog toga su napravili vikendicu u šumi. Vikendicu koja je postala epicentar mojih prvih gastrodogađanja u prirodi, a kroz koja smo popratili priču o sva četiri godišnja doba u šumi", priča Maja.


Dok slušate Maju postaje jasno da osobi koja je rasla u kući u kojoj su vrata uvijek bila otvorena za goste i rodbinu, a svaki slobodan trenutak koristio se za okupljanja u vikendici, nije strano organizirati evente za 20-ak ljudi i to kako bi im pružila doživljaj. Šuma je 12 kilometra od Orahovice, na obroncima Papuka, i to usred ničega. "Obitelj se baš tamo okupljala i uvijek je bilo pjesme i žamora, a ja jako volim takva okupljanja. Talijani su mi tu fenomenalni. Njihovi objedi za velikim stolovima, gdje svi u isto vrijeme i pričaju, i svađaju se, i plaču, i druže se... No, moja prava inspiracije je baka Kata. Uz nju sam mijesila i svađala se kada mi se nije sviđalo previše masti u jelu, a sada sve te njezine trikove i ja koristim, i želim ih vratiti, jer upravo mi je ona stvorila odnos prema hrani i tradiciji. Čini mi se da sada pokušavam ispraviti nepravdu što sam ju sekirala, i to i 20 godina nakon njezine smrti", priča na ova Slavonka.


Put do toga da Maja postane osoba iz koje stoje brendovi kao što je MI Ravlić, Dobro - Žito, ili PP Orahovica, krenuo je slučajno u studenome 2016., kada su je nećakinje Tila i Tena nagovorile da pokrene blog.
"Posjedujem silnu kreativnu energiju i željela sam ju negdje pokazati, pa mi je nećakinja Tila napravila blog. Nisam uopće znala o čemu ću pisati, i bio je to kao neki lifestyle blog, a prvi post je bio o berbi gljiva. Kako sam pratila foodblogere, primijetila sam radionice kuhanja na vatri, koje rade Amerikanci, i ono što radi Eva Kosmas Flores. To je bio okidač i odlučila sam pokazati da se tako nešto može i kod nas, posebice zato što sam opčinjena loženjem ognjišta i energijom vatre. Prvi jesenski ručak bio je 6. studenoga 2017., kada sam pozvala prijatelje i ekipu iz Dobro te odlučila pripremiti ručak u pet slijedova skuhanih na otvorenoj vatri. Moja glavna želja bila je pokazati da ovdje imamo svoje regionalne proizvođača vina, hrane, cvijeća..., i željela sam da sve to bude na stolu. Bio je to izazov, jer kod kuhanja na vatri nikada ne znate kako će ispasti, a pomagali su mi prijatelji i obitelj. Sve to je objavio Ribafish i onda je priča krenula na nacionalnoj razini. No, ja se uistinu trudim oko ove priče i veliki sam perfekcionist, sve mora biti savršeno. Nikada ništa ne lažiram. Kada sam radila hladetinu od šarana, tražila sam recept od starih alasa. Dva puta sam pokušavala i nisam uspjela, tek mi se treći put stisnulo. Prijatelji su mi savjetovali da stavim umjetnu želatinu i riješim stvar, ali koga bih ja onda lagala - najviše sebe. Meni je iznimno važno gurati našu slavonsku priču. Pokazati ljudima da mi nismo čobanac, fiš i kulen, pokazati da možemo biti i fancy, i etno, i da među nama ima kreativaca. Mi ovdje u Slavoniji i Baranji nismo pikzibneri, i to trebamo pokazati svima", poručuje Maja, koja nakon velikog uspjeha s idiličnim objedima kreće u jedan novi projekt o kojem ne smijemo još ništa reći.