ĐAKOVO

Danas je njihova kuća, Samostan milosrdnih sestara sv. Križa, najveće među žarištima koronavirusa u Đakovu, a grad najveće žarište u Hrvatskoj, a prije 48 godina sestre toga reda bile su te koje su u jeku jedne druge epidemije pomagale oboljelima. Bila je to epidemija variole vere, velikih (crnih) boginja, 1972., koja je u bivšoj Jugoslaviji krenula s Kosova i iz Beograda. Upravo su na Kosovo, u Đakovicu, te 1972. sestre sv. Križa otišle pomagati oboljelima od te opake bolesti od koje se umire u najvećim mukama.

Od nje je samo u 20. stoljeću umrlo 300 - 500 milijuna ljudi, a njezina posljednja epidemija u Europi potekla je iz Jugoslavije u ožujku ‘72. nakon što ju je u zemlju unio muslimanski hodočasnik iz okolice Prizrena, vrativši se s hodočašća na Bliskom istoku, no nije prepoznata na vrijeme. Prije nego što je inicijalni nositelj umro, zarazio je još 11 ljudi i medicinsko osoblje. Bolest je do početka 19. st. bila jedan od najmasovnijih uzročnika smrti - od nje je umirao svaki deseti stanovnik Starog kontinenta. U početku se manifestira visokom temperaturom, slijede promjene na koži koje prelaze u plikove i kraste, nastupa i unutrašnje krvarenje, otkazivanje vitalnih organa te mučna smrt. Prijenos se odvija udisanjem virusa variole, najčešće kapljica iz usta, nosa ili sluznice. Do prijenosa dođe kroz dugotrajniji bliski kontakt sa zaraženima, najčešće unutar tri metra. Do prijenosa može doći i preko zaraženih tjelesnih tekućina ili predmeta - posteljine, odjeće. Epidemija variole ‘72. je u SFRJ odnijela 35 života, a zaraza je prenesena na 175 ljudi. Poput mjera vezanih uz sprječavanje širenja koronavirusa, i tada se posezalo za karantenom, ograničenim kretanjem, zaštitnim skafanderima, ali i plinskim maskama policiji i vojsci na ulicama. Dok su uz koronavirus bile aktualne propusnice, uz epidemiju variole obvezno je pri ulasku u javni prijevoz išla potvrda o cijepljenju putnika. Jer Jugoslavija je nakon te epidemije provela masovno cijepljenje protiv crnih boginja.

Sestre sv. Križa, pamteći rečenicu svojih Konstitucija: "Svaki čovjek koji trpi nevolju naš je bližnji...", i u vrijeme Balkanskih ratova 1912.-1913. njegovale su teške ranjenike u Crnoj Gori i Bugarskoj. Gdje god bi se pojavila opasnost od epidemije zaraznih bolesti - kolere, tifusa i dr., dragovoljno su preuzimale njegu oboljelih (na Lošinju, u Dragi kod Sušaka, u Sofiji u Bugarskoj). Jer, nakon što su osnovane 1856. u Švicarskoj, a u Đakovo je na poziv biskupa Strossmayera prvih deset sestara stiglo 1868. i tu im je sjedište provincije za Hrvatsku, istaknute su u radu u bolnicama, ubožnicama, školama, u radu s djecom, pomoći siromašnima, osobama s posebnim potrebama.

Sve su ove službe za sestre u Đakovu više od 150 godina radost i izazov. Veliki izazov pred njima je i sada, kada je u njihov samostan prodro koronavirus te se iz njega, kao i drugih žarišta - Nadbiskupije i Sjemeništa, prelio po gradu.