U naslovima većine knjiga koje je napisao Bill O’Reilly, američki novinar, politički komentator i televizijski voditelj, obvezno se nalazi riječ “killing”, Killing Kennedy, Killing Lincoln, Killing the SS, Killing Jesus, Killing CrazyHorse… Riječ je o seriji od osam knjiga!

Nema dvojbe da upravo ta riječ “ubijanje” u većini naslova njegovih knjiga itekako pridonosi dobroj prodaji i čitanosti tih knjiga. Riječ je o onoj vrsti literature kakvu ljudi jednostavno vole čitati! Nije mi poznato koliko je izdavačka kuća Ljevak uspjela financijski profitirati s izdavanjem knjige ”Ubijanje SS-ovaca: Lov na najgore ratne zločince u povijesti”, autorskog dvojca Billa O’Reillyja i Martina Dugarda, koja baca dodatno svjetlo na jedan iznimno zanimljiv dio one tzv. slabe povijesti nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naime, opće je poznato da su mnogi nacisti uspjeli izbjeći zasluženu kaznu i da su se, na ovaj ili onaj način, uspjeli skloniti uglavnom u Južnu Ameriku, Argentinu, Brazil, Paragvaj, Boliviju… Mnoge političke okolnosti poslije završetka toga rata išle su im naruku jer su se dosadašnji saveznici uspjeli brzo politički razići, pa smo nakon pravoga rata sudjelovali u tzv. hladnom ratu, koji je doveo do “željezne zavjese” (i dalje ostaje nejasno s koje strane te zavjese je bila socijalistička Jugoslavija), dosadašnji su se saveznici počeli natjecati tko će od njih steći vojnu nadmoć, tko će od njih kontrolirati veći geopolitički prostor, tko će se prvi spustiti na Mjesec…

A političke prilike u Južnoj Americi, u “blagoj” koliziji s općeprihvaćenim demokratskim, univerzalnim vrijednostima “demokratskog svijeta”, išle su naruku svima onim koji su se nakon završetka Drugog svjetskog rata osjećali gubitnicima. No gubitak rata kod velike većine njih nije izazvao nikakvu katarzu, nikakvu radikalnu promjenu ponašanja i djelovanja. Najveći dio njih nije ni za milimetar odustao od svojih ranijih ideoloških uvjerenja. Nitko od onih najkrupnijih zločinaca nije se javno pokajao za sve ono zlo koje su tijekom Drugog svjetskog rata činili. Čak ni oni koji su bili privedeni sudu pravde u Nuernbergu nisu to učinili. Većina njih umirala je s poklikom “Živjela Njemačka!”, “Živio Hitler!”… Štoviše, mnogi od njih bili su uvjereni da njihovo vrijeme tek dolazi, jer prilike u svijetu davale su im za pravo: političko-vojna borba se nastavlja i jedna izgubljena bitka nikako ne mora značiti da su oni definitivno poraženi. Nove borbe tek predstoje, a njihova uloga u tim novim sukobima može biti od presudne važnosti.

I sve bi to možda završilo unutar klasične “kavanske hermeneutike”, nostalgičnih priča uz koju čašicu pića više, da nije bilo onih koji su željeli uhvatiti i kazniti one koji su uspjeli pobjeći od sudskog pravorijeka. Ovdje, u prvome redu, mislim na novo formiranu državu Izrael, u kojoj su postojale one političko-obavještajne snage koju su po svaku cijenu željele uhvatiti i kazniti jednog A. Eichmana, dr. J. Mengelea, tog “Anđela smrti”, koji je u Auschwitzu provodio stravične medicinske pokuse nad logorašima, M. Bormanna, Hitllerovova osobnog tajnika, “Smeđu eminenciju” Trećeg Reicha, kao i mnoge druge zločince, koji su stjecajem (ne)sretnih okolnosti uspjeli pobjeći od ruke pravde. Kao što sam već napomenuo, tu “sigurnost” našli su uglavnom u zemljama Južne Amerike!

Nadalje, masovni mediji, TV kuće, a nešto kasnije i filmska industrija, počeli su sustavno stvarati dodatne mitove o nekim paranacističkim organizacijama, tipa ODESSA, koja se navodno ozbiljno pripremaju za nove ratove, za stvaranje Četvrtog Reicha, a taj narativ bio je garniran svim onim tračevima o nekom “zakopanom blagu”, o velikom bogatstvu, koje su nacisti tijekom rata sklonili kako bi im, u slučaja poraza, poslužio za financiranje određenih nelegalnih aktivnosti koje bi, u konačnici, predstavljale novu, još opasniju prijetnju demokratskom svijetu. Mora se priznati da su mnogi od tih filmova i knjiga bili iznimno vješto snimljeni, odnosno napisani, a povremene vijesti o uhićenju pojedinih nacističkih krvnika itekako su pridonijele popularnosti ovoga žanra, ovih političkih filmova, knjiga…

No čini mi se, ako je vjerovati ovoj knjizi, da je stvarnost bila kudikamo surovija, te priče bile su ipak samo plod bogate imaginacije, kako pobjednika, tako i poraženih. Ni jedan od opisanih likova u ovoj knjizi (Eichmann, Mengele…) ne živi ni u kakvom bogatstvu. Svi moraju raditi kako bi zaradili za pristojan život, većina njih živjela je u skromnim gradskim kvartovima južnoameričkih gradova, svi oni u privatnim razgovorima žale se na nezavidnu financijsku situaciju, neizvjesnu budućnost. To nikako ne znači da nisu postojale neke njemačke, pa i pronacističke organizacije, koje su se brinule za svoje sunarodnjake, ali moć tih organizacija bila je i više nego skromna. Vjerujem da je većina njih bila sretna što je uspjela preživjeti i da se nitko od njih, pa ni Eichmann, Mengele…, nije zanosio mišlju o obnovi nekakvog 4. Reicha.

Naravno, i u ovoj knjizi pojavljuje se neizbježni Simon Wiesenthal, koji je u Beču osnovao puno ozbiljniju organizaciju koja je imala jedan jedini cilj - pronaći i posljednjeg nacističkog zločinca, koji je uspio pobjeći i privesti ga pravdi.

Na trenutke se stječe dojam da O’Rilley & Dugard nepotrebno ironiziraju djelovanje ovog iznimno časnog čovjeka, koji je, doduše, i sam sudjelovao u stvaranju nepotrebne mitomanije oko svoje inače časne misije. Naravno, i on je sklon nepotrebnom pretjerivanju i pripisivanju sebi i onih zasluga koje mu nisu pripadale. Jedno od tih je i uhićenje Adolfa Eichmanna u Argentini. To je isključivo djelo Mossada, tajne izraelske službe. I sam opis uhićenja tog zločinca u ovoj knjizi je i više nego realan, daleko od svake holivudsko-bondovske paradigme. Otmicu su izvršili posvema “obični” ljudi, kojima je to bila dužnost prema svim onim ubijenim Židovima tijekom Drugog svjetskog rata.

Zbog tog razloga, ali ne samo tog, ovu knjigu vrijedi pročitati, jer je pisana znalački, bez ikakve nepotrebne patetike i propagande. Štoviše, ima u ovoj knjizi i onih detalja, koji su u najmanju ruku suspektni, pa tako saznajemo da je Eichmann prije smaknuća odbio posljednji obrok. I ta činjenica sama po sebi apsolutno je neutralna da nije popraćena jednom malom bilješkom u kojoj stoji: “Istraživači sa sveučilišta Cornell (riječ je o vrlo ozbiljnom sveučilištu, nap. Z.K.) proveli su 2014. istraživanje odabira posljednjeg obroka 247 zatvorenika (moja malenkost bila je član povjerenstva za obranu doktorata koji se bavio istraživanjem koje su to posljednje riječi osuđenika na smrt, nap. Z.K.) koji su iščekivali smrtnu kaznu. Oni koji su tvrdili da nisu krivi u većem su broju odbili posljednji obrok” (str. 190). A upravo je A. E. tvrdio da nizašto nije kriv. On je samo izvršavao zapovijedi drugih!