Početkom 21. stoljeća, nakon 18-godišnje stanke, ponovno se okupio britanski sastav Roxy Music i sve do 2011. godine povremeno išao na turneje, a objavili su u tom razdoblju i nekoliko live albuma. Nakon završetka turneje u povodu 40. godišnjice osnutka i tri i pol godine neaktivnosti, odlučili su da je vrijeme za kraj. Od tada su zajedno zasvirali još samo jednom, na prošlogodišnjoj ceremoniji primanja novih članova u Rock and Roll kuću slavnih. Ipak, sve ono najvažnije vezano uz Roxy Music dogodilo se u prvoj fazi njegova djelovanja.

U kontekstu popularne glazbe prve polovine 70-ih godina prošloga stoljeća, Roxy Music odigrali su presudnu ulogu kao posve izdvojena, originalna i - kako će se uskoro pokazati - iznimno utjecajna postava. U studenome 1970. osnovali su ga pjevač Bryan Ferry i basist Graham Simpson, odlučivši pritom kako će direktno pokucati na sam vrh kreativnosti bez obzira na medijski odjek. U toj im se misiji kroz nekoliko mjeseci pridružio Andy Mackay na saksofonu i oboi, koji je sa sobom poveo svog prijatelja i zaljubljenika u eksperimentalnu glazbu, “neglazbenika” Briana Enoa, amatera posvećenog eksperimentima s trakama i sintesajzerima, a konačna je postava kompletirana kada su prvotni bubnjar Dexter Lloyd i gitarist David O’List svoje mjesto prepustili Paulu Thompsonu i Philu Manzaneri.

Nadahnuta art-rockom kasnih 60-ih, pop-artom, avangardom, kičom i futurizmom, šestorka je 1972. objavila prvijenac “Roxy Music”. Album koji je naišao na nevjerojatne hvalospjeve britanske kritike, izišao je desetak dana prije Bowiejeva “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars”, još jednog velikog ostvarenja s razmeđa art-rocka i glam-rocka. Oba albuma kao da su poručila da je u kontekstu rock-glazbe odjednom sve postalo dopušteno - i izvedivo. Roxy Music predstavio je inovativni zvuk temeljen na sučeljavanju Ferryjeve pop-melodioznosti i posezanja za croonerskim vokalnim stilizacijama te, s druge strane, sklonosti Briana Enoa svemu onome što je izlazilo izvan prihvaćenih okvira klasičnog rocka.

Na valovima sjajnog debitantskog albuma, uspješnog singla “Virginia Plain” i pohvala kritike, mladi i perspektivni uputili su se na američku turneju, nadajući se da će bez ikakvih problema osvojiti publiku. Raskošno su predstavili svoj materijal, ostavljajući dojam savršeno uigrane ekipe koja svira potpuno novu vrstu rock’n’rolla, međutim, konzervativna američka publika nije imala sluha za stilski preokret koji im je ponuđen. Neuspjehu “preko bare” također je pridonijela i Ferryjeva izjava o tome kako “Amerikanci nisu suviše bistri”, čime je zauvijek zatvorio vrata tamošnjeg većeg uspjeha za Roxy Music.

Nakon što je Simpson doživio živčani slom i napustio bend, kroz koji će tijekom godina prodefilirati čitava vojska basista, Roxy Music snimili su još jedan odličan album, “For Your Pleasure”, na kojemu se nalazi i legendarni singl “Do the Strand”. Bio je to posljednji album s Enom, koji zbog sve većih kreativnih razilaženja s Ferryjem napušta bend (zamijenio ga je klavijaturist i violinist Eddie Jobson) te započinje iznimno uspješnu samostalnu i producentsku karijeru. S trima nadolazećim, redom izvrsnim (i “mekšim”) izdanjima - “Stranded”, “Country Life” i “Siren” koji otvara veliki hit “Love Is the Drug”, Roxy Music su se - od zanesenjaka u početku - postupno pretvarali u vrhunske profesionalce te se prometnuli u europske pop-zvijezde.

Nakon koncertnog albuma “Viva!” iz 1976., zbog sve primjetnijeg nedostatka nadahnuća, bend se razišao, a njegovi članovi posvetili su se radu na samostalnim albumima i sporednim projektima. Iz trogodišnje hibernacije vratili su se i snimili osjetno slabije “Manifesto” i “Flesh + Blood”, da bi dojam ipak popravili posljednim studijskim albumom “Avalon” iz 1982., na kojemu se posebno istaknula veličanstvena “More Than This”.

Roxy Music ostavili su iza sebe raznolik opus, izvršivši tako golem utjecaj na glazbu brojnih sastava - od Siouxsie and the Banshees, New Ordera, Japana, Talking Headsa i drugih u ranim danima post-punka i new wavea, preko Talk Talk i Simple Mindsa te Duran Duran i plejade neoromantičarskih sastava koji nisu mogli parirati njihovim glazbenim inovacijama, ali su rado oponašali njihov vizualni identitet, britpop prvaka Suede i Pulp, pa sve do bendova osnovanih u ovom mileniju, od kojih ih nekolicina navodi kao glavni utjecaj.