Najkraće, ali i najpreciznije - Dario Fo (1926. - 2016.) majstor je svoga zanata. On jednostavno sjajno piše! I nije slučajno dobio Nobelovu nagradu za književnost. Njegova literatura pripada angažiranoj literaturi. Dario Fo je u najvećem dijelu svoje književne karijere koketirao s politikom. I taj odnos prema politici tijekom života se mijenjao. Od vojnika i dezertera u Mussolinijevoj vojsci do "lijevog aktivista", anarhista, koji će, u zrelijim godinama, smisao života pronaći u prakticiranju umjerenog liberalizma. I upravo zahvaljujući tom liberalnom svjetonazoru, pred kraj života, okrenut će se povijesnim temama. Posebice onima u kojima su sudjelovale izuzetne žene.
Stoga i nije nimalo neobično što je u tom periodu uspio napisati i dvije hvaljene romansirane biografije o ženama koje su obilježile povijest: roman o Kristini Švedskoj ("Kristina Švedska. Žena gotovo slučajno", koji je također moguće čitati i na hrvatskom jeziku u izdanju Naklade Ljevak) i roman o Lucreziji Borgia,
"Papina kći. Istinita priča o Lucreziji Borgii", također u izdanju
Naklade Ljevak i prijevodu
Ide Kovač.
ZAVODLJIVA TEMA
Poslije čitanja ova dva romana, romansirane biografije o dvjema izuzetnim ženama, moram reći da je riječ o piscu koji povijest i te kako dobro razumije, analizira, koji umije događaje, pojave staviti u pravi kontekst. Tu nije riječ samo o tome da ovoga pisca određene, prije svega, političke teme iz povijesti zanimaju, već on te teme na vrlo vješt način dodatno dekonstruira, promatra ih iz neke druge, alternativne perspektive. Točnije, pokazuje da se određeni modeli političkog i inog ponašanja nikada ne mijenjaju i da je mnoge detalje za koje (nekritički) mislimo da pripadaju isključivo našem vremenu moguće pronaći i u nekim drugim, ranijim vremenima. A upravo su "ženske teme", uloga žene u povijesti, jedan od najjednostavnijih i najuvjerljivijih načina da se takvo što i demonstrira!
I u ovome romanu D. Fo demonstrira suvereno poznavanje povijest s kraja 15. i početkom 16. stoljeća. Štoviše, on na kraju romana daje i jedan kraći popis tekstova/knjiga koje je koristio prilikom njegova pisanja. Fo, naime, eksplicite upućuje na svoje izvore, koji u ovome romanu funkcioniraju na način "eruditivnog kompleksa" koji bi, između inoga, trebao stvoriti ne samo dojam iznimne učenosti i upućenosti autora glede teme o kojoj piše, već mu uporaba tih eruditivnih elemenata pomaže da fikciji dadne privid istinitosti. A da je tome tako potvrđuje i podnaslov romana - istinita priča o...!
Riječ je o razdoblju, koje je, na ovaj ili onaj način, obilježila obitelj Borgia. Nema nikakve sumnje da ni on nije uspio odoljeti toj zavodljivoj temi, prije svega, ispitivanju svih onih složenih i delikatnih odnosa unutar te slavne obitelji. Tako u Uvodu romana i sam se autor pita u čemu je tajna tolikog zanimanja za živote članova te obitelji (čiji su život pokušali opisati i Alexandre Dumas, Victor Hugo, Maria Bellconi, ali i jedan John Ford, koji pripada krugu elizabetijanaca i koji je već u 17. stoljeću na scenu postavio komad "Šteta što je kurva"; neke dijelove njihovih, kao i nekih drugih viđenja o životu obitelji Borgia, iz njihovih tekstova, D. Fo preuzima i ugrađuje u svoju priču o Lucreziji Borgiji, papinoj kćeri), pa nudi sljedeći odgovor: "Nedvojbeno besramni nedostatak moralne čistoće, koji im se pripisuje u svakome trenutku priče. Život razuzdan u svakome smislu, od seksualnosti do društvenog i političkog ophođenja." (str. 11)
FATALNA LUCREZIA
No, Dario Fo ovu konstataciju/opće mjesto o, u najmanju ruku, čudnim odnosima unutar obitelji Borgia ne prihvaća potpuno. Iz tog narativa, koji se reciklira stoljećima, sve do naših dana, ovaj će pisac "izvući" Lucreziju. On nju ne samo doživljava već i opisuje kao žrtvu u toj obitelji, koju su "i otac (budući papa Aleksandar VI.) i brat (Cesare) u svakoj prilici (…) bez trunke milosti gurnuli u grotlo financijskih i političkih interesa. Nikoga nije bilo ni najmanje briga što misli umiljata djevojčica. Žensko je, uostalom, tim su se sudom vodili i otac, budući papa, i brat, koji će postati kardinal. Štoviše, u nekim je trenucima Lucrezia bila obični paket okruglih grudi i divnih gluteusa. Aha, da, i oči su joj bile pune čara." (str. 113).
Moglo bi se reći da roman "Papina kći" ne predstavlja samo svojevrsnu repliku svim onim prethodnim tekstovima/knjigama koji su se bavili opisima, u najmanju ruku, delikatnih odnosa unutar ove slavne obitelji, već je ovo i roman u kojemu se neprestano pojavljuju ti u javnosti, kako u onoj akademskoj tako i u onima koje pripadaju političkom i trivijalnom segmentu svakoga društva, odavno prihvaćeni stavovi/glasovi o neopisivo nemoralnim odnosima unutar ove obitelji, kojima onda autor suprotstavlja svoje viđenje tih odnosa koji ni na koji način ne korespondiraju s ovim opće prihvaćenim viđenjima. U njegovom viđenju tih odnosa Lucrezia, u konačnici, predstavlja pozitivan lik. Točnije, ona živi sukladno onoj definiciji "nesretne svijesti" koju je ponudio Hegel: sve joj je jasno, sve razumije, ali i pored toga nije u mogućnosti izbjeći ona za nju najgora, poražavajuća rješenja! D. Fo ju je sveo na ulogu komentatora koji na ironičan način komentira lakrdije vlastitog oca i brata. Bez obzira na to što je, u svakome trenutku, svjesna da su joj mogućnosti za bilo kakve dramatične promjene nabolje i više nego ograničene, ona svoju obitelj, njezino ponašanje, u svojim komentarima uopće ne štedi. Stoga su u pravu oni kritičari koji su već prije primijetili da je Lucrezia u ovome romanu više fatalna žena nego neka incestuozna trovačica, koja se, ni na koji način, ne razlikuje od oca i brata. Kod svih drugih autora Lucrezia, s istim žarom i ludilom, kao i njezin otac i brat, zajedničkim snagama sudjeluje u realizaciji planova obitelji Borgia.
SKRIVENE PERSPEKTIVE
Budući da su, manje-više, sve priče o ovoj obitelji i više nego strašne, i uvelike dokumentirane, treba pretpostaviti da će se uskoro pojaviti neki pisac koji će, bez ikakvih problema, pronaći sto i jedan razlog opravdanja za makijavelističko ponašanje i djelovanju pape Aleksandra VI. i njegova sina Cesarea! Ako me sjećanje služi, onda je jedan svoj tekst Niccolo Machiavelli posvetio upravo mladom Borgiji! Konačno, zašto da se obmanjujemo, mi i živimo u vremenima u kojima je apsolutno sve podložno dekonstrukciji. Vjerojatno je i J. J. Rousseau, taj prorok demokracije i egalitarnosti, bio u pravu kada je rekao da je "Machiavelli, zapravo, veliki republikanac koji je imao odreda loše i neupućene čitatelje." Naime, da bismo shvatili njegove poruke, trebamo ih čitati poput onog literarnog junaka Ranka Marinkovića, koji sugerira da se svaka stvar, izjava, mora bar još jednom okrenuti! Vidjeti iz neke druge, na prvi pogled, skrivene perspektive.
Iznimna je i likovna oprema hrvatskog izdanja ove knjige. Temeljni je tekst obogaćen brojnim likovnim ilustracijama iz tog vremena, portretima glavnih aktera ove iznimno zanimljive (i, dakako, poučne) priče.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Bludna renesansa
Treba se podsjetiti da je upravo vrijeme u kojemu obitelj Borgia živi i djeluje, vrijeme iznimnog procvata znanosti, umjetnosti, arhitekture, slikarstva, kiparstva, književnosti… I postavlja se logično pitanje: kako je moguće da u doba najvećeg razvrata, posvemašnje kapitulacije morala u isto vrijeme nastaju neka od najvećih umjetničkih i znanstvenih djela? I Dario Fo referira se i spram te dileme tako što će u svom romanu citirati neke od neprijepornih autoriteta iz područja umjetnosti i znanosti, kao što u Marion Johnson, Robert Gervaso, Sarah Bradford… I svi ovi citati samo dodatno potvrđuju da ni jednom vremenu nije moguće pristupiti jednostrano, promatrati ga unutar pozicije crno vs. bijelo (o nekima od tih, naizgled, manje bitnim detaljima i te kako bi trebali voditi računa i svi oni naši nostalgičari, bez obzira na to koja im je od tih boja ili njezinih nijansi simpatičnija, kada sude o nekim vremenima, pojavama, likovima…), jer u suprotnome nikada nećemo uspjeti dokraja shvatiti zašto su talijanski, a ne recimo engleski, njemački, nizozemski… gradovi bili žarišta europskog humanizma i renesanse.