Kultura
UTJEŠNOST DOMA - MIRNOĆA SOBE

Estetika "manjeg" posebice privlačna u neizvjesnim vremenima
Objavljeno 6. lipnja, 2020.
Hammershoijeve slike obiluju sjenama - one su poput mističnih aura koje dijele nemir od spokoja

Promatramo sliku interijera - pretpostavljamo da je dnevna soba građanskog doma. Uza zid je uski stol, no prema načinu kako je platno kadrirano - nogari ostaju skriveni. Ploha kao da lebdi, a ispred njega stoji žena odjevena u jednostavnu crnu haljinu, kosa ležerno podignuta tako da otkriva goli vrat koji gotovo senzualno kontrastira strogoći visokog ovratnika. U ruci oslonjenoj na kuk drži veliki pladanj. Lijevo od nje, na stolu, velika je porculanska zdjela koja svojim okruglim oblikom balansira kvadratna polja zidnih ploha. Soba je lišena svakog suvišnog detalja pa tako i lice žene. Uronjena je u čujnu tišinu minimalističkog iskaza osjetnog emocionalnog naboja. Žena je zaustavljena usred radnje, možda postavlja stol za objed? Lagano je okrenula glavu udesno, kao da osluškuje zvuk iz susjedne sobe. Blijedo dnevno svjetlo ulazi dijagonalno s lijeve strane. S obzirom na to da znamo adresu, može se pretpostaviti da prozor gleda na zapad i na Strandgade, jednu od glavnih ulica u Kopenhagenu. Znamo, jer je slika djelo danskog umjetnika Vilhelma Hammershøija iz 1904., a žena čija leđa promatramo njegova je supruga Ida u njihovu domu na spomenutoj adresi.


Tinejdžersko oko

Dobro se sjećam kad sam prvi put "uživo" doživjela jednu Hammershøijevu sliku. Bila sam još srednjoškolka na dnevnom izletu u glavni grad Danske i posjetu Nacionalnoj galeriji. Zastala sam instinktivno pred razmjerno malom slikom, koja naizgled nema mnogo zanimljivoga ponuditi mom tadašnjem tinejdžerskom oku. I ova je slika prikazivala ženu, opet umjetnikovu suprugu Idu, u sličnoj crnoj haljini kako sjedi na stolcu za malim ovalnim stolom, okrenutih leđa, pognute glave nad nama nepoznatom aktivnošću. Jaka sunčeva svjetlost osvjetljava veliki središnji prozor s bijelim prozračnim zavjesama povučenima u stranu, a baca odraz na pod. Desno od Ide su zatvorena, bijelo obojena vrata. Soba relativno siromašna predmetima vibrira posebnom energijom - što je vjerojatno i tadašnju srednjoškolku i privuklo.


Čitajući ju metaforički, ova slika sugerira da gledatelj ima izbor. Vrata bi nas mogla voditi u neki vanjski svijet, ili, ako se zadržimo na ženi i njezinoj meditativnoj poziciji za stolom, u neku drugu dimenziju svijesti. Znamo da je umjetnik živio povučenim i mirnim životom. Čovjek umjerenih životnih navika nije volio izlaganje društvu, a većinu je vremena boravio u svom domu, čije su sobe i pokućstvo tijekom vremena postali glavni motivi njegovih slika. Kroz cijeli njegov opus prepoznajemo sofe, stolce, slike na zidovima i ženu okrenutih leđa u luteranski strogoj odjeći, ali ogoljenoga vrata.


Danas, nakon što je cijeli svijet u raznim fazama ostanka unutar vlastitih zidova zbog pandemijske ugroze, ponovno sam se sjetila tog prvog susreta s ovim umjetnikom koji je živio prije više od sto godina. Danas su njegove slike dobro poznate, i to daleko izvan Skandinavije. Smatra ga se dostojnim predstavnikom skandinavske estetike, jednostavnosti i umijeća življenja. Što je sve, naravno, istinito. Istinito i lagano potpomognuto popularnošću danskoga pojma hygge posljednjih nekoliko godina. U prijevodu hygge znači biti, a ne imati. Nije nešto što se konkretno može kupiti ili kurirati ili kontrolirati. Riječ je o namjeri - možda ne čistoj radosti, već nešto više poput negiranja utjecaja vanjskoga svijeta koji unose nemir. Cilj je stvaranje kvalitete prisutnosti u trenutku i ne čudi da mnogi smatraju ovu estetiku "manjega" posebice privlačnom u neizvjesnim vremenima.

Domaće okruženje

Slično tomu, ali opet drukčije u intonaciji, poznati danski filozof iz 19. stoljeća Søren Kierkegaard ovu je sklonost ugodi smatrao patološkom. Kierkegaard je čitav život živio u Kopenhagenu, gdje je duhovno samozadovoljstvo svojih sugrađana kroz ugodu domaćega okruženja dijagnosticirao kao način maskiranja tjeskobe i očaja koje, tvrdi, svi ljudi doživljavaju u potrazi za autentičnim životom. Kierkegaard je pisao o poteškoći umjetničkoga prijenosa bitnoga unutrašnjeg ili duhovnog stanja druge osobe, posebice reflektirajuće tuge. Smatrao je da umjetnost takvo stanje uma može predstavljati samo neizravno, kao ispisivanje ili slikanje "sjena", ponajprije u prenesenom smislu.


Hammershøijeve slike obiluju takvim sjenama - one su poput mističnih aura koje dijele nemir od spokoja. Kao vizualna meditacija, trenutak osjećaja vječnosti, ali s prizvukom tuge stvarnoga svijeta. Minimalna namjera u prikazivanju radnje u njegovim je slikama narativ u sebi. Prazne sobe, i kada u njima boravi samotna osoba, unose mirnu dinamiku i bude našu znatiželju. Što se u sobi dogodilo prije našeg pogleda? Što je prouzročilo zastoj? Što se krije iza okrenutih leđa? Možemo samo nagađati, a neke biografske crtice bračnog para Vilhelma i Ide govore da je gospođa Hammershøi bolovala od "bolesti živaca", prevedeno u današnji jezik: od depresije.
Možda je svijet prikazan na površini platna vjerna slika utihnutoga brujanja života, namjeran kontrast i protuteža raskoši nadolazećega moderniteta novoga vijeka. Opće je poznata činjenica da se ljudska bića bore za odmor čak (ili baš kad) i kad imaju najudobnije krevete; kao da je moderni i suvremeni život svima nama postao previše lagodan. U tom pogledu je emocionalna sila ovih slika neobično utješna - univerzalno je ljudski patiti, a božanski je živjeti u trenutcima svjetla. Vjerujem da su Hammershøijeve sjene izazvane upravo time.
​Piše: Valentina RADOŠ
INSPIRACIJA: INTIMNI ŽIVOT DOMA
Intimizam je francuski umjetnički „pokret“ popularan krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Umjetnička inspiracija intimista, a ujedno i pokretač, bio je kako i naziv nagovještava intimni život doma. Manifestirao se kroz portretiranje članova obitelji u obavljanju svakodnevnih kućnih poslova, same prostore doma te vrlo često i komade pokućstva ili druge premete kojima je svaki prosječan dom obilovao. Intimizam je umjetničko istraživanje i bilježenje tih naizgled banalnih motiva, slikanim u tihom tonu kao da se u njima izgovaraju nama nedokučive tajne. Teoretičari često pripisuju intimizmu značenje kroz otkrivanje duša preko beživotnih predmeta, na taj način potencirajuću narativne tokove ispod površine obiteljsko intimne, domaće i poznate scene.
Odabir boja: "neurastenija" ili daltonizam?!
Kad je Hammershoi sam bio upitano o izboru svojih motiva rekao je da je za njega odlučujući faktor arhitektonski sadržaj slike. Naravno, uz to ide i svjetlo. Tek nakon toga spominje kolorit svojih slika, koji je kod ovog umjetnika prepoznatljiv u zagašenim, pomalo zemljanim, tonalitetima. Neki istraživači pripisuju njegov odabir boja daltonizmu, dok drugi koriste popularnu dijagnozu u 19.st. - "neurastenija" - koja uključuje umor, anksioznost, nemoć i depresiju kao posljedica stresova modernog doba povećane industrijalizacije i urbanizacije. No, treba zapamtiti da nijedna od ovih teorija nije znanstveno ni biografski potvrđena.
Možda ste propustili...

"AVANGARDA U SJENI CRVENOG PERISTILA"

Brešanova knjiga

NA DUBROVAČKIM LJETNIM IGRAMA

Predstava “Tko se boji Virginije Woolf?”

OSMIŠLJEN POSVE NOVI FORMAT BJELOVARSKOG FESTIVALA

DOKUart ide dalje u dvorištima zgrada

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DOKUMENTARNI FILMOVI

21. Mediteran film festival - online

2

JEDINSTVENI FESTIVAL OD 10. DO 20. KOLOVOZA

U Zagrebu 350 umjetničkih zastavica

3

U SKLOPU BALETNIH VEČERI NA SUSTIPANU

“Felliniana” iz magičnog svijeta slavnog redatelja