U iznimno vrijednoj knjizi "Hitlerova čudovišta" Eric Kurlander znanstveno je istražio i opisao cjelokupnu kozmologiju nacizma. Uza sve ludosti i boleštine koje su padale na um nacionalsocijalistima, važno mjesto zauzimali su ekologija i održivi razvoj. Koji su, uza sve ostalo, ekipi predvođenoj Reichsführerom Heinrichom Himmlerom, koristilile za izgradnju novoga sustava vrijednosti i otklon od prilagodljivog kršćanstva i višeslojnog i razumnog zapadnoeuropskog i američkog društvenog uređenja.

U tom je smislu nazi-sustav gurao rubne znanosti, priče, bajke, parareligije i kriptoreligije poput ariozofije, ledene kozmogonije, antropozofije i biodinamičke poljoprivrede. Tako je, primjerice, jedna od prvih biodinamičkih plantaža bila ona u logoru Dahau, a i sportska su se borilišta za Ljetne olimpijske igre u Berlinu uređivala i održavala prema biodinamičkim načelima. No kako je nacionalsocijalizam, u biti priprost politički pokret, brzo propao, akumulirani društveni fanatizam i frustracije elita trebalo je nekamo kanalizirati. Tako je nakon sunovrata totalitarnog Reicha sveprisutni völkisch tražio i dobivao utočiše na različitim razinama društva u obje Njemačke. I dok su se u istočnoj Njemačkoj, u gotovo istovjetnom sustavu, nacisti snalazili na razne načine, kolege su im u zapadnoj Njemačkoj većinom pretrčale u zelene. O tome je Kurlander kazao: "Mnogi pronacistički okultisti, među njima i brojni antropozofi distancirajući se od nacizma ušli su u njemačku Zelenu stranku ili su preusmjerili svoje napore u Waldorfske škole i napredne aktivnosti povezane s new ageom."

Na tome je tragu i s tim osjećajem snimljen dokumentarac Planet Of The Humans ("Planet ljudi"). Autor mu je prokušani dvojac, scenarist i redatelj Jeff Gibbs i slavni Michael Moore kao producent. Za početak se njihovi stavovi mogu sažeti u to da napori koji se ulažu u zelene industrije ne služe spašavanju života na Zemlji, nego isključivo za ubrzavanje postojeće industrije, održanje potrošačkog načina života i jačanje političke platforme američkih demokrata, što se zatim kroz ustaljene kanale distribuira istomišljenicima diljem svijeta. Kao vođu i proroka te svojevrsne zelene Ponzijeve sheme ističu biznismena i političara Ala Gorea. Pri čemu smatraju da se usmjeravanje i subjektivizirane masa provodi preko emocije straha od globalnog zatopljenja i slijednih emisija ugljičnog dioksida, sumpora, poplava, požara i ostalih "trikova" za plašenje ljudi preuranjenom propasti i smrću. Kako god bilo, "Planet ljudi" uspio je na mainstream tržište uvesti prema mnogima objektivan pogled na zelenu industriju i razotkriti većinu propagandnih trikova kojima se taj sektor opće industrije služi radi ostvarivanja financijske i političke dobiti. Zbog svega su tzv. zeleni aktivisti film uglavnom prešutjeli. A oni koji su imali što reći o "Planetu ljudi" govorili su da je "opasan, zabluđujući i destruktivan" te da kao takav mora biti uklonjen s javno dostupnih kanala.

Prisjetimo se, dokumentarac "Planet ljudi" prikazan je na Mooreovu filmskom festivalu u Traverse Cityju, gdje je producent kazao da je to "možda najhitniji film koji je prikazan u 15-godišnjoj povijesti filmskog festivala". Zbog čega je odmah potom i pušten u besplatnu distribuciju, na, s demokratske linije monopoliziran, Dan planeta Zemlje. Naime, tim su postupkom autori na neki način pokušali osvijestiti gledatelje da je nužno prekinuti s ustaljenom podjelom na desničare, koji tobože vjeruju u fosilna goriva, i ljevičare, koji se gorljivo mole "obnovljivim izvorima", te da dolazi vrijeme u kojemu ljudi moraju zbiti redove i nadrasti ustaljene podjele za dobrobit prirode. Jer će inače sve ostati na primitivizmu političke borbe za resurse, s time što će neometan gospodarski rast i rast stanovništva, istinski problem naše civilizacije, i dalje biti na margini, jer, kako kažu, "političarima kvari posao".

Rečeno autor potkrjepljuje razgovorima s relevantnim stručnjacima i znanstvenicima te podatcima kao što je dijagram brutalnog rasta stanovništva, više od deset puta u 200 godina. Pri čemu je zbroj ljudskih potreba otprilike tisuću puta veći nego prije, a svaki pojedinac je kriv što prosječno troši sto puta više nego što je to činio njegov predak. Dakako, u tome ne prežući ni od čega, uništavajući i "drobeći kao debelo dijete kekse" sve što mu se nađe na linijskoj putanji između života i smrti. Zanemarimo li ovdje čovjekov sadistički odnos prema životinjama, neviđena se šteta čini okolišu proizvodnjom i potrošnjom energije. Bilo kako god, u tom začaranom krugu prljavštine najveći su zagađivači proizvođači poput intenzivne poljoprivrede, industrijskog stočarstva, ribogojstva, rudarstva, prometa, vodoprivrede, šumarstva, nafte, plina, obnovljivih izvora itd. Dakle, trenutni stupanj razvoja industrijske i potrošačke kulture mogao bi se sažeti u rečenicu koju je izgovorio jedan od mnogobrojnih Gibbsovih sugovornika: "Previše ljudi uzima previše i to radi previše brzo!" U tom smo smislu svi mentalno uvježbani da mislimo i imamo neki a priori negativan stav o tome da proizvodi, troši i zagađuje tzv. desničarska fosilna industrija. No radi objektivnosti, pravednosti te ljubavi prema prirodi trebamo se prisjetiti na koji način to isto čini njezin vjerni pratilac, tzv. ljevičarska industrija "obnovljivih izvora", odnosno tzv. zelena industrija.

U obnovljive se izvore u cijelosti ili djelomično svrstava energija vodotoka, vjetra, neakumulirana Sunčeva energija, biodizel, biomasa, bioplin, geotermalna energija itd.

Sve su zablude povezane s njima pojedinačno ili skupno opisane u "Planetu ljudi". No posebno intenzivno govorilo se o solarcima (fotonaponskim sustavima), tzv. električnim automobilima, vjetroturbinama i biomasi. O toj posljednjoj, ozloglašenoj, energiji, dobivenoj iz biomase, i o biogorivima kao najgorim uništavačima šuma, tla i voda te usisavačima državnih poticaja svi sve znaju. Zato tomu treba samo dodati ono što je kazala jedna od rijetko razumnih aktivistica: "Kada govorimo o biomasi i biogorivu, govorimo zapravo o staroj naftnoj industriji koja se bori za opstanak kroz nove zelene materijale. Jedini razlog zbog kojega se uzgajaju kukuruz i soja za biogorivo su poticaji koje daju države. Najveći problem našeg vremena je što vjerujemo u iluziju. Mjerimo rast, a ne koliko se život poboljšao, pri čemu nikoga nije briga koliko je života zbog toga uništeno."

Takvo se razmišljanje može primijeniti i na industriju električnih automobila. Oko koje se, također, stvorila svojevrsna opsjena da je ona eco friendly, green, blue i tko zna kako sve ne dobra prema okolišu. No ta su vozila (automobili, motori, bicikli) poput svih ostalih zapravo najobičniji zagađivači i uništavači prirode. Pri čemu propaganda od tri komponente koje utječu ne emisiju stakleničkih plinova prikazuje samo onu koju ispuštaju vozila u vožnji, a redovito se prešućuje koliko se okoliš zagadi prilikom proizvodnje automobila, njihovih baterija i dijelova te koliko iznosi zagađenje prilikom proizvodnje goriva (struje). Gibbs je o toj temi u raskoraku uhvatio direktore General Motorsa, koji nisu javno htjeli reći da se njihov električni flag ship Shevy Volt puni strujom dobivenom iz termoelektrana na ugljen. Slično je rečeno i o famoznim tvornicama i automobilima Tesla, koje također gotovo svu energiju za rad dobivaju iz konvencionalnih izvora.

I tako su autori i njihovi sugovornici u filmu slikovito i sustavno raskrinkali sve te puste laži povezane s upotrebom električnih automobila, primjerce. Usporedno dodajući fakte koji se odnose na industrijski proces izrade materijala za elektrovozila, poput aluminija, koji treba osam puta više energije od čelika, zatim toksičnog litija, grafita, kompozitne plastike, rijetkih metala, čelika, nikla, sumpornih spojeva, bakra, betona, ugljena, fosfor-oksida, olova, molibdena, radioaktivnih materijala itd. Time nas upozoravajući kako se moramo prestati zanositi i vjerovati da tu nema opasnosti ili da su one manje za okoliš jer se tobože tehnologija znatno poboljšala posljednjih godina. Što, naravno, fanatično i uporno već desetljećima vjeruju i tvrde zagovaratelji energije dobivene iz obnovljivih izvora. Pritom su od svih njih najglasniji pobornici dobivanja energije iz Sunca i vjetra. Iako je marketinški uljepšana, a samim time i privlačna, takva struja u stvarnosti ima slabu iskoristivost, skupa je i nestabilna, ovisi o vremenu, potrebne su joj velike baterije za pohranu, potpora termoelektrana i subvencije države (poreznih obveznika). A zanimljivo je i to što se za izradu, primjerice, fotonaponskih sustava i vjetroturbina koriste neobnovljivi materijali koji zauzimaju puno previše prostora, imaju ograničen vijek trajanja i uništavaju bioraznolikost lokacije na kojoj su postavljeni itd. Primjera koji potkrjepljuju takve teze je bezbroj!

No za nas je u Europi važno što Gibbs i sugovornici smatraju da Njemačka laže kada kaže da dominantno iskorištava vjetar i Sunce za dobivanje energije. Jer su prema svim pokazateljima Nijemci i dalje najveći potrošači krutih goriva i posljedično zagađivači. I to bez obzira na to što povremeno najavljuju gašenje svih termoelektrana na ugljen (a odnedavno i nuklearki, sic!) i sada završavaju najveću termoelektranu, Dattelen 4 kod Dortmunda, u Vestfaliji. Koja će za proizvodnju struje namijenjene obnovljivim izvorima i industriji po satu trošiti famoznih 400 tona ugljena! Kako god, u diversifikaciji energetskih izvora, uz postojeće, Nijemci imaju i novi LNG terminal, a uskoro se završava i Sjeverni tok II, koji će im biti izravan spoj na plinska polja poluotoka Jamal u Rusiji.

Na kraju, dolazimo do zaključka da, bez obzira na napore generacija naivaca željnih čistog okoliša i lijepih stvari te uspona zelenih političkih stranaka koje će to odraditi, do promjene u ovom stoljeću u korist prirode sigurno neće doći. Jer, kako to Gibbs kaže, "mreža industrijskih financijera ekoloških, zelenih, i inih udruga već je davno ispletena". Pri čemu zeleni i ekolozi imaju samo jedan zadatak, a to je nagovarati investitore da odustanu od ulaganja u industriju fosilnih goriva u korist tzv. obnovljivih izvora. Taj naručeni posao obavljaju dobro te su izdašno nagrađeni od fondova, rudarske, naftne, mesarske, petrokemijske, drvoprerađivačke, metalne, papirne i drugih industrija te, naravno, nekih moćnih banaka. Bilo kako god, zeleni su, izgleda, uvijek i bili na usluzi milijarderima kojima se omililo pretvaranje ostataka prirode u zaradu. Slagali se s time ili ne, potpuno preuzimanje pokreta za zaštitu okoliša sa strane kapitalizma ipak je završeno. Pri čemu zelene kao industrijske unapređivače prodaje treba uzimati poput svih ostalih uništavača i zagađivača prirode.