Šest minuta pjesme "BTB" na novom albumu londonskog glazbenika Mosesa Boyda, kao i njezin nastavak nazvan Y.O.Y.O., kolaž su sjajnih ideja u kojemu se žanrovi isprepliću iz sekunde u sekundu, nudeći slušatelju neopisiv osjećaj slobode, onaj isti koji me obuzima dok slušam Sons Of Kemet, ili bilo koji drugi projekt Shabake Hutchingse. Od truba na početku, preko bongo ritmova, sve do gitarskih solaža, ove dvije pjesme na albumu pokazuju kako je Moses Boyd ime na koje trebamo obratiti pozornost u budućnosti. No, bez obzira na to koliko oduševljen bio albumom Dark Matter, zbog činjenice kako se ovim poslom bavim zaista predugo, glazbenih ideja, poput Mosesovih, ili sličnih, gotovo pa identičnih, naslušao sam se i prije. Sadržaj je isti, jedino je ambalaža drugačija, jer bilo je ovakvih fuzija i prije, pa se prvo prisjetim 4hero ili Zero 7, koji su u jednom trenu britanske glazbene povijesti pokušavali zajahati na trendu elektronike opsjednute džezom. Ali ovo je, da ponovim, drugačija ambalaža, ovo je jazz u kojemu elektronika ima važnu ulogu u stvaranju atmosfere zbog koje bismo mogli, jednom u budućnosti, možda zaigrati kolo oko vatre zajedno s nekim nepoznatim ljudima, na nekoj livadi, kada se opet budemo smjeli dodirivati.

Dark Matter album je koji je uspješno pokušao upakirati jazz-improvizaciju, iako je zapravo sve savršeno orkestrirano, u svijet plesnog podija na kojemu caruju BPM-ovi brži od otkucaja srca, pa je rezultat neujednačen album, na kojem su pjesme s pjevanjem njegov najslabiji dio, iako cijenim svaki trenutak proveden uz skoro dub ljepoticu imenom Dancing in the Dark, na kojoj gostuje Obongjayar, a onda na dvije postaje prije kraja putovanja uđem u 2step svijet Kid A klavira kojega prati tuba nazvanu 2 Far Gone, idealna za dočekivanje zore na plaži Robberg uz posljednji, ali stvarno posljednji koktel zvan The Ama-lekkerlicious.
Piše: Nikola KUČAR