Magazin
TEMA TJEDNA: PANDEMIJA KAO POLITIČKO PITANJE (II)

Ljiljana Filipović: Jezik je virus!
Objavljeno 23. svibnja, 2020.

Kolegij "Psihoanaliza i politika medija", koji predaje izv. prof. dr. sc. Ljiljana Filipović, filozofkinja i spisateljica iz Zagreba, doima se posebno zanimljivim i u širem kontekstu svega što gledamo u stvarnom, al i u medijski posredovanom prostoru posljednjih mjeseci otkako smo suočeni s koronakrizom.


Ako tako "pogledamo stanje stvari", do kakvih zaključaka dolazimo?


- Psihoanaliza je svijetu dala ključ za savršen prostor, neko prekrasno prebivalište. Ali taj nikako da se odluči tamo stanovati. Jer, eto, ne zna se gdje se nalazi, ili se to tako odlučilo. Ne želi ga se naći. Vlastiti konformizam nadvladava rizik od nalaženja mjesta koje omogućuje prihvaćanja samospoznaje i eventualnog samooslobođenja.
Psihoanalizom se uspostavlja čin razumijevanja koji vodi samorefleksiji. Novu dimenziju između onoga što se kaže i vjeruje - nesvjesnog vjerovanja i nesvjesne želje - jer istina je ono potisnuto. Jasno, razumijevanje nesvjesnih procesa u pojedincu pretpostavlja i kritičku analizu društva.
Od početka psihoanalize nameće se istraživanje značenja jezika kao i načina njegova razaranja. Jer, podsjetimo se da dok je za Lacana nesvjesno strukturirano kao jezik te je jezik nositelj nesvjesnog, teoretičari frankfurtske škole govore o onome što je isključeno iz jezika. Uloga jezika postaje osobito naglašenom uvođenjem pojma nesvjesnog u životni diskurs. I tu smo u središtu medijskog djelovanja.
Psihoanaliza je dobra učiteljica. Ne vidi i ne analizira samo ona, nudeći samorefleksiju. Poučila je i politiku kako manipulirati. A medije - kako lažirati objektivnost. Kako zavesti vlastite čitatelje i gledatelje.


Pojednostavljeno rečeno, može li se govoriti o tzv. posebnom odnosu psihoanalize i politike medija u kriznim stanjima društva?


- Nesvjesno ima svoje neobične načine u potkazivanju samoga sebe, pa i da dođe do druge osobe bez obzira na to je li to u kontekstu upitnosti postavke o poetičnu stvaranju iz nesvjesnog, ili uporabom jezika u razbijanju komunikacije. Današnju situaciju kratko je sažela Laurie Anderson pjesmom iz 1986. - Jezik je virus. Za one koji to žele, i iz svemira. A nadahnutom djelom Williama S. Burroughsa iz 1962. The Ticket That Exploded. Kad smo kod njega, onda nismo daleko ni od ideja kontrole uma. A tu je i Richard Dawkins i tumačenja da se kulturalna informacija prenosi među ljudima poput virusa.
Ipak, definitivno smo saznali da teško da bismo danas čitali Edipa na Kolonu da je Sofoklo ovih dana obolio od korone i da se prema zaključku nekih zdravstvenih službi odlučivalo bi li ga se zbog njegove dobi stavilo na respirator. Ako bi se uopće i znalo o kome se radi.
Saznali smo i da je mjesto odabira za oproštaj od svijeta postalo nalik na koncentracijski logor. Zbog zaštite dobrovoljno zatočenih.
Saznali smo i da za kulturu kao potporanj demokracije - ima vremena.

ROPSTVO ILI SLOBODA

 

Živimo umnogome u medijski oblikovanom društvu, no u odnosu prema McLuhanovu dobu i dobu kad je G. Debord pisao svoje Društvo spektakla, postoje li neke čvrste poveznice sa sadašnjicom, s obzirom na globalno umreženu stvarnost ovog, 21. digitalnog stoljeća?

- Jesmo li se pomaknuli? Prisjetimo se Étiennea de La Boétiea i njegove Rasprave o dobrovoljnom ropstvu (La Servitude Volontaire), koju je, prema nekim istraživanjima, napisao kao šesnaestogodišnjak u šesnaestom stoljeću. Ne samo da je nevjerojatna podudarnost njegove percepcije zatupljujućeg konformizma šesnaestog stoljeća sa suvremenim, koji je napredovao uz medijsku zloupotrebu političke manipulacije, nego da mu se unatoč ovakvih uvida rijetko odupire. U vladajućoj ispraznosti i ne zamjećuje ga se takvim, niti se čini osobito važnim. Étienne de La Boétie piše: (...) Kazališta, igre, farse, spektakli, gladijatori, neobične zvijeri, odličja, slike, i slični takvi opijati, starim su narodima bili mamac koji vodi u ropstvo, cijena njihove slobode, oruđa tiranije: to sredstvo, ta praksa, te meke bili su ono što su stari tirani imali na raspolaganju da svoje podanike uljuljkuju pod jarmom. Tako su zaglupljeni narodi smatrali lijepim ove razbibrige te su se zabavljeni prostim zadovoljstvom koje im je prolazilo pred očima naučili poslušnosti jednako naivno, ali lošije od male djece koja od gledanja u sjajne slike ipak nauče čitati. (Treći program Hrvatskog radija br. 85, Zagreb 2013., prijevod Z. Wurzberg)
Neugodno je to zrcaljenje iz prošosti vlastitog oportunizma, izbjegavanja suočavanja s pristankom na vlastito podjarmljivanje. Pokušavajući shvatiti zašto je to tako, La Boétie potiče na neposluh: Odlučite više ne služiti i eto vas slobodnih!


Koliko je i u kojem smjeru evoluirala masovna psihologija kao politički spektakl, ako je promatramo tijekom posljednjih stotinjak i više godina?


- Došlo je do regresije znanja. Do potiskivanja memorije. Do promoviranja lažnog sjećanja. Do proizvodnje medijski oblikovanog društva i ustrajavanja na falsificiranju kulturnih i povijesnih vrijednosti. Ta posredovanost vremenom postaje suptilnijom, teže prepoznatljivom te otpornijom na upozoravanje na lažiranja povijesti, kulture i zbilje. Vladavina spektakla, kako kaže Debord, koja čuva sva sredstva za falsificiranje cjelokupne proizvodnje, kao i percepcije, apsolutan je gospodar sjećanja, i neovisan gospodar projekata koji oblikuju dalju budućnost.
Nije povijesna tajna da su filozofi podržavali tirane, a neki i ozloglašenog Führera. Čak ni profesionalni poznavatelji čovjekove psihe nisu vjerovali u ostvarivanje njegove pervertirane zločinačke maštovitosti. Zloupotrebom vlastitog znanja i danas arogantno opravdavaju vlastita malograđanska tumačenja i zloguke samouvjerenosti. Godina 2020. proslavila je sedamdeset pet godina zablude da smo pobijedili fašizam. Pandemija je način na koji djeluje obrazac masovne psihologije danas.

ŠTO SE PREŠUĆUJE?


Susan Sontag pisala je o "bolesti kao metafori", a Alberta Camusa proslavio je roman "Kuga". Ako tako promatramo, i ova bi korona bila metafora vjerojatno ovog našeg sadašnjeg globalnog, konzumerističkog društva, koje se ne brine o prirodi recimo...?


- Često je citirana apokrifna Freudova izjava Jungu pri njihovu dolasku u New York: 'Ne shvaćaju da im donosimo kugu.' Čak i ako je upitno je li izgovorena, njezino često ponavljanje u različitim kontekstima upozorava na potrebu naglašavanja - ta je kuga samospoznaja.
Korona je Freudovo mjesto zazora. Onog - Das Unheimliche. Povratak potisnutog. Nečije nesvjesne žudnje.
Zašto se svijet odjednom zatvorio, a onda odjednom otvorio?
Je li nas premalo umrlo?
Što se prešućuje dok ljude strah skriva po kućama?
Tko vlada svijetom pod krinkom znanosti?
Pitanja se nameću ne kao fikcija, nego kao realnost. Albert Camus je želio da se njegov roman čita na nekoliko razina. Ovih dana ga se često otvara. Robert Zaretsky u TLS-u iz travnja 2020. ističe da je Camus, napisavši da apsurd ničemu ne uči, mislio da moramo djelovati, a ne samo jednostavno priznati takvo stanje.
Potrebno je dodati - unatoč nadziranju i kažnjavanju. (D.J.)

O autorici...


Izv. prof. dr. sc. Ljiljana Filipović filozofkinja je i spisateljica, rođena u Zagrebu, gdje je magistrirala, doktorirala i habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta. Školovala se u Engleskoj, Italiji i Njemačkoj. Autorica je studija Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga, Nesvjesno u filozofiji, Javne samoće, Prazne tvornice, Scenariji kože, Klub krivaca, te romana Nevidljivi pas, Sokol u šusteraju, Nestali ljudi, Preljubnik kao i desetak radiodrama. U domaćim i inozemnim knjigama i časopisima objavljuje radove koji se tematski bave objašnjenjem kulturoloških fenomena interakcijom filozofije i psihoanalize. Kao gostujuća profesorica predaje na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavala je na konferencijama u Dublinu, Moskvi, Londonu, Firenci, Parizu, Beču, Lundu, Moskvi, Pekingu, Magdeburgu, Marrakeshu, Lisabonu, Barceloni i dr., te na sveučilištima u Buenos Airesu, Tokiju i dr.

LAURIE ANDERSON: Language Is a Virus


(...)
I don’t believe there’s such thing as TV
I mean – they just keep showing
The same pictures over and over
And when they talk they just make sounds
That more or less synch up
With their lips
That’s what I think
Language
It’s virus
(...)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana