Mnogi smatraju kako pandemija COVID-19 predstavlja najveću krizu nakon Drugog svjetskog rata, koja će svojim političkim, ekonomskim i društvenim posljedicama oblikovati neki novi, posve drukčiji svjetski poredak. Poredak kakav je nastao, primjerice, nakon velikih svjetskih sukoba ili napada na američki Svjetski trgovački centar 11. rujna. Osobno se ne bih upuštala u takve fatalističke procjene. Smatram kako je koronakriza samo naglasila već postojeće trendove i odnose na međunarodnoj sceni, radikalizirala diskurs svjetskih lidera, izložila sudu javnosti sve postojeće unutarnjopolitičke probleme, koji su se vrlo brzo pod pritiskom javnosti prelili na vanjskopolitičko djelovanje te upozorila na neefikasnost međunarodnih institucija, nedostatak solidarnosti i multilateralizma, na koje se svi zaklinju. Samo kriza, bila ona ekonomska, zdravstvena ili neke druge prirode, može u toj mjeri ogoliti sve nedostatke različitih strategija, aktera i aktualnih pozicija na šahovskoj ploči međunarodnih odnosa.

Nekoliko je ključnih pitanja otvoreno za promišljanje u pandemijskom svijetu. Prije svega, svjedočimo li kraju neprekinute globalizacije u međunarodnim odnosima koja će mjesto prepustiti snagama protektivnog nacionalizma? Odgovor je i da i ne. S jedne strane, globalna povezanost i sloboda kretanja pospješile su širenje virusa, a upravo je neadekvatan i neučinkovit odgovor međunarodnih institucija upozorio na potrebu za njihovim osnaživanjem u budućnosti. Samo zajedničkim naporima i koordiniranim odgovorom na svjetskoj razini moguće je postići uspjeh u borbi s izazovom koji prijeti svima, malim i velikim državama, razvijenim i manje razvijenim, a u konačnici rezultat utakmice ovisi o zajedničkom naporu svih država u pronalaženju spasonosnog cjepiva. U tom smislu povratak u predglobalizacijsku eru je nemoguć. S druge strane, kriza je ponovno inspirirala nacionalističke tendencije te potvrdila ulogu nacionalne države kao najlegitimnijeg aktera u kreiranju odgovora koji zahtijeva autoritet (poput uvođenja mjera socijalnog distanciranja ili zatvaranja granica). Države su u nedostatku globalnog odgovora morale hitno djelovati pod pritiskom krize, a uskoro se pokazalo da je svaki dan prolongiranja donošenja protupandemijskih mjera fatalan kako za ljudske živote tako za zdravstveni sustav i, u konačnici, za ekonomske i društvene posljedice.

Drugo pitanje koje od početka pandemije dominira u svim svjetskim medijima ono je izbijanja novog hladnog rata između SAD-a i Kine ili hladnog rata 2.0. Moramo priznati kako je i u ovom slučaju COVID-19 samo radikalizirao i intenzivirao davno narušene odnose, posebno ako promatramo mandat predsjednika Trumpa. Provodeći u djelo svoja predizborna vanjskopolitička obećanja i strategiju America first (Amerika na prvom mjestu), konzistentno je vodio trgovinski rat s Kinom, koji je imao svoje uspone i padove, ovisno o perspektivi gledanja. Mnogi upravo naglašavaju kako je razdoblje neposredno prije širenja koronavirusa iz Kine obilježilo potencijalno resetiranje odnosa manifestirano sklapanjem trgovinskog dogovora kao prvom fazom popuštanja. Međutim, preslagivanje i geostrateško pozicioniranje na svjetskoj karti nije prestalo tim činom. Kriza je samo stvorila vakuum moći i s vremenskom odgodom pozicionirala dvije svjetske sile u više ili manje dominantnu poziciju.

Dok je pandemija harala Kinom, Trump je na valu dobrih ekonomskih pokazatelja i rekordno niske stope nezaposlenosti oslobođen optužbi u procesu izglasavanja nepovjerenja te, ohrabren podrškom javnosti, čekao neizvjestan ishod sučeljavanja i iscrpljivanja prevelikog broja kandidata za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke. U tom trenutku drugi mandat činio se realnim. Zabrana putovanja iz Kine ocijenjena je kao pravovremeni, a uskoro se pokazalo i rijetko uspješan potez u odgovoru predsjedničke administracije na pandemiju COVID-19. Nikada u povijesti jedan američki predsjednik nije u jeku izborne kampanje dobio toliko medijskog prostora, koji je impulzivnim potezima i nespretnom komunikacijom uspio potpuno okrenuti protiv sebe. Nakon niza gafova, nelogičnih akata, ignoriranja epidemiološke struke, neracionalnih i za život opasnih zdravstvenih savjeta, optuživanja medija, bivših administracija, političkih protivnika te Svjetske zdravstvene organizacije, praćenih najvećim brojem oboljelih i umrlih u svijetu te gubitkom radnih mjesta, Trump u prvi plan stavlja Kinu. Prati ga većina republikanskog establišmenta, koja pred izbore za Kongres, također u studenome 2020. godine, u prebacivanju krivnje za pandemiju na Kinu vidi jedini način da preokrene negativne trendove. Svjedočimo medijskom ratu u kojemu Trump proziva Kinu za fabriciranje ove viralne bolesti, obmanjivanje svjetske javnosti, kao i neadekvatnu te zakasnjelu reakciju. Istovremeno najavljuje i tužbe kojima bi se od Kine tražilo obeštećenje za pretrpljene gospodarske štete, inzistira na međunarodnoj istrazi izvora pandemije, poziva na ekonomski nacionalizam i smanjenje ovisnosti o kineskim proizvodima. Posebno je napeta situacija vezana uz pad cijena nafte koja nikako ne odgovara SAD-u kao najvećem svjetskom proizvođaču, kao i uz slobodu plovidbe Južnokineskim morem gdje se sučeljavaju američki i kineski interesi. Indo-pacifička regija još jednom je pozicionirana u središte svjetske pažnje i borbe za primat u međunarodnim odnosima. SAD prokazuje kinesku asertivnost u regiji i izazivanje poretka baziranog na pravilima. S druge strane, Kina prema mnogima (dez)informacijskom kampanjom parira SAD-u prezentirajući virus kao tvorevinu američke vojske, profitirajući od niskih cijena nafte te koristeći vremensku prednost u borbi s pandemijom. Upravo vrijeme pogoduje bržem oporavku kineskog gospodarstva u odnosu prema ostatku svijeta. Kina nastoji promijeniti narušeni imidž na svjetskoj pozornici kroz donacije i opskrbu medicinskom opremom državama kojima je to najpotrebnije, kao i najavu većeg izdvajanja za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Utrka je to za pozicije moći u trenutku u kojemu je SAD fokusiran isključivo na sebe, ignorirajući međunarodne institucije i transatlantske saveznike u potrebi. Hladni rat očituje se i kroz regionalnu globalizaciju, promoviranje partnerstava i prednosti političkih sustava. Korištenjem različitih narativa obje države nastoje veličati svoj model globalnog upravljanja, čiji će rivalitet obilježiti nadolazeće razdoblje. Međutim, unatoč gotovo hladnoratovskim odnosima, potrebno je osvijestiti činjenicu da su dvije svjetske ekonomije u tolikoj mjeri povezane s obzirom na globalne lance opskrbe i strukturu potražnje da ih je nemoguće razdvojiti. Slabljenjem koronavirusa donekle će slabjeti i oštrica ovog pandemijskog sučeljavanja dviju sila. Međutim, utrka za svjetskog lidera i dalje se nastavlja.

Treći izazov predstavlja postpandemijski svijet ili nova normalnost, kako je mnogi nazivaju. Nekoliko je mogućih scenarija razvoja odnosa na međunarodnoj pozornici. Neki analitičari smatraju da pandemija neće ostaviti veće tragove niti promijeniti inerciju međunarodnih institucija. Za to najveću odgovornost upravo snose SAD i Kina. Ono što bi mogla presložiti jest sve veći utjecaj Azije u globalnim pitanjima poput, primjerice, zdravstvene politike, s obzirom na učinkovite mehanizme suočavanja s pandemijom (Japan, Tajvan, Južna Koreja). Time bi došlo do pomicanja težišta moći prema Aziji, u kojemu bi dominantni svjetski akter postala Kina. S druge strane, takav bi razvoj situacije mogao potaknuti SAD na mijenjanje vanjskopolitičke paradigme kroz sve veća ulaganja i podršku međunarodnim institucijama, izgradnju kooperativnog međunarodnog sustava i jačanje transatlantskog savezništva. Time bi SAD obnovio svoj internacionalizam i vratio se u utakmicu za svjetskog lidera, koju trenutno promatra uz aut-liniju. Međutim, dok čekaju dvije sile da svoje interese podrede općem dobru, europske demokracije i njihovi azijski partneri (poput Japana) mogli bi početi razmišljati o aktivnijoj ulozi u međunarodnim odnosima, prvenstveno u revitalizaciji međunarodnih organizacija.

Europska unija dočekala je početak 2020. godine s velikim optimizmom, oslobođena tereta financijske krize, migracija i Brexita te okrenuta zajedničkoj budućnosti pod novim vodstvom. Idila je, međutim, trajala do prelaska virusa preko njezinih vanjskih granica. Zdravstvena kriza probudila je duhove prošlosti, polako prerastajući u ekonomsku i političku krizu. Ponovno su se aktualizirale rasprave o snažnijoj integraciji ili jačanju nacionalnih država kao egzistencijalnim izazovima. Nedavna migrantska kriza najavila je povratak Levijatana u obliku nacionalne države koja provodi unilateralne politike zatvaranja granica i slanja vojske u nedostatku univerzalnih rješenja.

Pandemija COVID-19 nastavila je erodirati europsko jedinstvo i učinkovitost tamo gdje je stao migrantski val. Možemo vidjeti da se Europska unija vratila svojoj disfunkcionalnosti koja se očitovala sporim odgovorom na krizu, unutarnjim neslaganjem i podjelama oko ublažavanja njezinih posljedica koje proizlaze iz različitih prioriteta dvadeset i sedam država članica, uz naslijeđene probleme poput donošenja višegodišnjeg proračuna. Izazovi su brojni, a odgovor daleko od koordiniranog i solidarnog. Svaka država ponovno je posegnula za individualnim rješenjima, javljali su se različiti modeli odgovora na krizu, koji su često bili kritizirani od strane ostalih članica (primjerice švedski). Mnoge su se države odlučile za drakonske mjere koje ponovno nakon migrantske krize dovode u pitanje neke od temeljnih vrijednosti Europske unije. Upravo takvu kriznu situaciju koriste akteri poput Kine i Rusije za koje mnogi smatraju da su kapitalizirale na pandemiji jačajući političku podjelu u Europi i ispunjavajući pukotine u transatlantskim odnosima. U nedostatku kohezivnog europskog odgovora Kina se prezentira kao prijateljska država promovirajući pomoć u opremi i osoblju Italiji te Srbiji. Rusija se odlučila za sličnu strategiju oslanjanja na meku moć slanjem medicinske pomoći u najpogođenije regije Italije. U takvom kontekstu Europska unija iščekuje pad ekonomske aktivnosti, možda čak i novu recesiju koja bi ponovno aktivirala rasprave o europskoj solidarnosti i podjeli na bogatije i siromašnije članice. Naravno, ne radi se o izoliranom otoku, Europska unija itekako je izložena i hladnom ratu 2.0 na vrhu svjetske politike, u kojemu se nekim potezima distancirala od američke politike prema Kini. Jedini odgovor na disonantne tonove koji su odjekivali u vrijeme pandemije koordinirani je i sveobuhvatni odgovor na ekonomske, političke i društvene posljedice krize.

Iako pandemija ne poznaje granice, činjenica je da su neke države pogođenije od drugih. Stoga nije dovoljno ponuditi ispriku Italiji, što je učinila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, već konkretno djelovati. Upravo zato uspostavljanje Fonda za oporavak i financijski paket pomoći u iznosu od 540 milijuna eura predstavlja vjetar u leđa zajedničkom europskom projektu. Za nove nalete bit će potrebno pomiriti sve veće razlike koje je još jednom u svoj punoći razotkrio nevidljiv, ali moćan neprijatelj.