ORAHOVICA - Matija Špoljarić pravi je Slavonac širokog osmijeha, koji živi za pjesmu, ples, glazbu i, naravno, svoju obitelj. Rođen je u Crncu, ali većinu životnog vijeka živi u Orahovici. Otkad zna za sebe vezan je uz slavonsku tradicijsku kulturu, folklor, pjesmu i tamburicu. Dugogodišnji je član dvaju KUD-ova s orahovačkog područja, Orahovica i Crkvari, pjeva u zboru i pjevačkim skupinama, a i danas sa svojih 75 godina pleše u folklornoj skupini.- Sve je počelo u mom Crncu, gdje sam rođen, tamo sam odmalena promatrao kako ljudi plešu i odmah sam u glavi zamislio da je to mogu bolje od njih. Tako sam jednom došao kući i sam krenuo vježbati po sjećanju na ono što sam vidio. Sve više sam vježbao i usavršavao korake i tada su me primijetili, tražili da budem kolovođa i pristao sam. Plesao se tada logovac, kukunješće i ondašnji moravac. Kada sam se zaposlio, došao sam u Orahovicu i želio nastaviti, a tada nije bilo kulturno-umjetničkog društva. Godine 1973. tadašnja nastavnica hrvatskog jezika Mirna Sedlar zamolila me da okupim mlade ljude koji bi plesali u folkloru, a vodio bi nas, kako je rekla, jedan stručan čovjek. Riječ je bila o Josipu Ostrošiću, koji je bio plesač legendarnog Lada i doista veliki stručnjak za folklor. Ja sam tako okupio 5 - 6 dječaka i 10-ak djevojaka i počeli smo raditi. Josip nas je sve vodio i jako smo puno od njega naučili. Plesali smo tri godine, no tada se ekipa zbog više razloga raspala, a najviše jer nismo imali nošnje ni financijskih sredstava da stvorimo nešto više - prisjeća se Matija ili, kako ga svi u Orahovici bolje znaju, Mato Špoljarić, koji ni tada nije odustajao od folklora. Vježbao je i 1981. biva pozvan na polaganje tečaja za voditelja folklora.

- To je bila ljetna škola folklora na Hvaru koju je vodio legendarni voditelj, profesor Ivan Ivančan. Sedam dana sam bio na Hvaru s kolegom Jovanom Dragičevićem, također iz Orahovice, i to je za mene bilo nezaboravno. Naučio sam puno plesova, crnogorske, makedonske, lička kola, i sve su to prelijepi plesovi koje i danas znam. Nakon povratka preuzeo sam grupu plesača u Orahovici, ali s obzirom na to da sam usavršio samo muške korake, ja sam uzeo muške, a Jovan ženske. Međutim, to je bila ekipa osnovnoškolaca koji su brzo odustali jer smo puno vježbali, a nismo nigdje, opet zbog financijskih sredstava, mogli putovati. Tako je priča o folkloru u Orahovici stala i nema je ni dandanas. Iza Domovinskog rata Stanko Jović pozvao me u novoosnovani KUD Crkvari da dođem i vodim plesače, no kako sam znao samo muške korake, Stanko je ubrzo angažirao nekoliko stručnih voditelja koji su nas preuzeli, a ja sam ostao kao stalni član plesne skupine toga društva - priča Matija, koji je uz folklor dugi niz godina član pjevačkih skupina i zborova u oba društva.

- Pjevati sam počeo s 1969. na 1970. kada je na inicijativu tadašnjeg nastavnika muzičkog odgoja Zlatka Špoljara pokrenuta jedna pjevačka skupina od nas osam pjevača, prozvali smo se Orahovački oktet. Pjevali smo sve vrste glazbe i išlo nam je jako dobro, čak smo nastupili u "Paji Kolariću" i u kazalištu u Osijeku s Verom Svobodom. Posebno se sjećam da smo jako dobro izvodili dalmatinske pjesme, gotovo kao neka njihova klapa, pa smo čak bili i na audiciji za Festival klapa u Omišu, gdje smo postali prva rezerva za glavni nastup. Nažalost, ostali smo ta rezerva, nismo tamo nastupili, ali to je za nas bila velika stvar. 1973. nastupali smo na Đakovačkim vezovima, bilo je tu dosta nastupa, no onda je došlo Hrvatsko proljeće i dva naša pjevača su pritvorili, što je uzrokovalo raspad te skupine. Sve se u Orahovici nekako vratilo 1989. osnivanjem mješovitog pjevačkog zbora čiji sam i danas član, a posebno mi je drago da je u Crkvarima nakon osnivanja KUD-a stvorena i muška pjevačka skupina. To je jedna posebna ekipa, mi kad se sastanemo, zaboraviš i na bolest, na životne probleme, jednostavno zapjevamo i puno nam je srce - kazuje Mato. Taj iznimno samozatajan čovjek, unatoč nemalim zdravstvenim problemima, ne odustaje - pleše, pjeva, u Crkvarima je i predsjednik Nadzornog odbora KUD-a.

- Mnogi plesači u KUD-u Crkvari mogu mi biti unuci. Sjećam se jednom kada mi je jedna djevojka u kolu rekla ‘‘pa nećete valjda vi tako stari s nama plesati‘‘, no kada je glazba krenula i kada sam napravio korake, vidjela je da znam plesati i bilo joj neugodno, no ja naravno ništa nisam zamjerio. Ja uživam u tome, jednostavno volim plesati i volim vidjeti kada netko zna plesati. Ta ljubav i taj osjećaj teško je opisati - kada plešem i pjevam, koliko to mom životu znači, jedna životna energija, radost, ma jednostavno, to je moj život - zaključio je Mato Špoljarić.