Vjenčanja i krštenja u osječkim crkvama u vrijeme najintenzivnijih epidemioloških mjera protiv pandemije koronavirusa praktički su zamrla. No, zanimljivo je kako je i u vrijeme najstrožih mjera protiv širenja koronavirusa bilo moguće vjenčati se u crkvi ili krstiti dijete, naravno s najmanjim mogućim brojem sudionika, ali to je većina izbjegavala. Razlog tome je što su oba čina, vjenčanje i krštenje, veliki događaji koje rado proslavljamo sa članovima šire obitelji.

Kako nam je objasnio teolog dr. sc. Zvonko Pažin, Katolička Crkva naučava kako je krštenje nužno za spasenje zbog čega nema smisla ovaj sakrament odgađati. U neka starija vremena, kada je smrtnost djece bila velika, djeca su se krstila nekoliko dana nakon rođenja. Samom činu krštenja osim djeteta trebaju nazočiti otac, majka, kum i župnik. Dakle, svi su ostali uzvanici tek promatrači, odnosno dio vjerničkog puka u tome događaju. Nekada, u vrijeme komunizma, dijete bi na krštenje krišom odnijela primjerice baka, a činu krštenja osim svećenika nužno je morao nazočiti još i kum. U takvim se slučajevima volja bar jednog roditelja pretpostavljala, odnosno vjerovalo se izjavi bake da ona postoji. To znači da je krštenje bilo moguće i u uvjetima najžešće epidemijske krize. Naravno da je s popuštanjem zaštitnih mjera moguće organizirati krštenje djeteta koje će uključivati i manju ili veću obiteljsku proslavu.

Slično je i s vjenčanjima. Brojna sklapanja braka u crkvi odgođena su obično za srpanj, a neka čak i za godinu dana. Razlog je bio isključivo nemogućnost priređivanja svadbe u vrijeme epidemije, a ne održavanje obreda vjenčanja u crkvi. Sami obred vjenčanja pred oltarom zahtijeva nazočnost mladenaca, kumova i župnika. Svi su ostali koji pribivaju ovome činu tek uzvanici. Gledano teološkim očima i sa stajališta kanonskog prava, sakrament vjenčanja međusobno podjeljuju mladenci sami sebi. Prema Pažinovim riječima, sve do 16. stoljeća nije bila potrebna nazočnost svećenika da bi vjenčanje bilo valjano. Kako bi se ipak onemogućile zloporabe, u obredu vjenčanja župnik se nakon Tridentinskog sabora pojavljuje u prvom redu kao svjedok, a potom i kao netko tko će taj brak blagosloviti. Naposljetku bi se taj brak upisao u crkvene knjige. No, postoje i neobične iznimke.

- Crkveni propis kaže, ako mladenci iz objektivnog razloga razborito smatraju da u roku od mjesec dana ne mogu doći do župnika, onda vrijedi vjenčanje bez župnika, dakako uz obvezatnu privolu obaju mladenaca i nazočnost kumova. U redovito doba takvih uvjeta nema, ali možemo zamisliti da je slična situacija primjerice postojala u Baranji tijekom okupacije. Da bi takav brak bio valjan, bitno je da dvoje mladenaca jedno drugome pred dva svjedoka izjavi da žele postati muž i žena, da će jedno drugome biti vjerno cijeli život te u slučaju bolesti. Mi kažemo privola za ono što Englezi nazivaju zavjet. Postoji još jedan zanimljivi primjer. Ako se dvoje nekrštenih ljudi vjenča kod matičara, nakon što se oni kasnije u životu krste njihova se ženidba priznaje kao sakrament. U tome se slučaju njihova ranije dana privola uzima u obzir, objašnjava Zvonko Pažin.

Nekada su crkvena vjenčanja bila u jesen, zimu ili nakon korizme. Danas, zbog traženja pogodnog termina za svadbu, nije neobično da mladenci zakažu vjenčanje i usred ljeta. Pažin podsjeća da su crkvena vjenčanja i ranije bila moguća i za vrijeme korizme, osim na Veliki petak ili Veliku subotu, ali bez svadbe koja se u tom liturgijskom razdoblju nije mogla održati.

Drugim riječima, povratak u normalu kada je riječ o takvom važnom događaju za svakoga tko tek ulazi u život i osniva obitelj bit će polagan. Župne su crkve spremne primiti mladence, ali će termini njihova održavanja ovisiti o mogućnostima održavanja svadbene zabave te o općoj epidemiološkoj situaciji.