Kako je izvjesno da će se osmi (ili deveti, računaju li se i prvi višestranački izbori iz 1990. godine) parlamentarni izbori u Hrvatskoj održati najkasnije 12. srpnja, SDP je odlučio biti prvi i brže-bolje javnosti predstaviti suradnju pet stranaka nazvanu Restart koalicija.

Zašto su to učinili bez ozbiljne pripreme i programa prilagođenog trenutačnoj situaciji nije jasno, no ono što su predstavili kao programsku platformu bilo je samo ponavljanje svega što su hrvatski birači već imali prilike čuti na svim izborima unatrag 20 godina. Siromaštvo, potencijali turizma i poljoprivrede, reforme zdravstva i obrazovanja, korupcija, pravosuđe i sve drugo, kao da u protekla dva mjeseca nismo bili suočeni s pandemijom i potpunim zastojem života. Nema tu puno odgovora na ono što danas sve ljude u Hrvatskoj najviše zanima, hoće li imati posao, moći školovati djecu i čime će plaćati osnovne potrebe. Od imena koalicije njezina sadržaja i samih sudionika sve je bezidejno i nemaštovito. Davor Bernardić je, čini se, odustao od onoga što je najavljivao prije samo godinu dana i što mu je bar naizgled osiguralo dobre rezultate u posljednja dva izborna ciklusa. Na to ga je izgleda ponukao ozbiljan pad popularnosti koji stranka bilježi posljednja tri mjeseca, ali i snažni pritisci iz vlastitih redova. A u njima Bernardić nema ni jedno novo lice kojim bi osvježio ekipu ljudi pretplaćenih na saborske stolce još iz doba kada je stranku vodio Zoran Milanović. Svjestan je Bernardić da od većine tog Milanovićeva kadra nema podršku jer njegovu smjenu otvoreno priželjkuju još od 2016. godine, kada je preuzeo stranku. No imao je i prilike i vremena da puno prije Restart koalicije napravi restart u stranci. Umjesto da je na krilima dobrih izbornih rezultata iskoristio idealan tajming i zahvalio se na suradnji svojim unutarstranačkim kritičarima, on to nije imao snage, a vjerojatno ni hrabrosti učiniti. Istim tim likovima Bernardić nudi pozicije na listama. Odustao je šef SDP-a i od najava da će na svake sljedeće izbore stranka ići samostalno ili samo uz provjerene partnere, HSS i HSU. Činila se dobrom tadašnja ideja da SDP ide u jednoj koaliciji sa seljacima i umirovljenicima, a da zasebnu koaliciju stvore sve preostale stranke lijeve orijentacije. Umjesto toga počeo je Bernardić okupljati priljepke čiji se sadašnji glasački potencijal mjeri u postotku statističke pogreške. Promatrajući s toga aspekta, koalicijski partneri HSU, HSS, GLAS i SNAGA ukupno SDP-u ne donose više od četiri posto glasova (prema posljednjem Crobarometru), a apetiti za mjesta na listama sigurno su im veliki.

Osim toga, šef socijaldemokrata pozvao je i sve druge stranke i pojedince s lijevog političkog spektra da se pridruže koaliciji, međutim nikako da se među partnerima ukaže i jedini od kojega bi SDP imao stvarne koristi, a to je IDS. Kako stvari stoje, Bernardić bi u svojim redovima sada rado vidio Most, a možda i HNS te se čini da će se na kraju Restart koalicija pretvoriti u Restart kukuriku koaliciju. To je samo znak velike nervoze koja je zahvatila oporbu nakon saznanja da će se izbori održati krajem lipnja ili početkom srpnja.

Međutim, oporba uz sve ove nedostatke pravi i greške u koracima gotovo svakim novim javnim nastupom. Okomili su se na Nacionalni stožer, a ni sami ne znaju što bi u ovakvim okolnostima poduzeli. Sve je više međusobnih nesuglasica među partnerima. Za razliku od Milanovića, koji je gubio izbore, a ostajao na čelu SDP-a, Bernardiću je jasno da taj privilegij neće imati. Izgubi li ove izbore, za njega to znači konačan kraj. To što se doveo u situaciju da mu polovina stranke podmeće gdje god stigne, da koalicijski partneri, koliko god bili beznačajni, vode svoju politiku, isključivo je njegova krivnja. Nije sve gotovo, čuda se događaju, uostalom u to smo se uvjerili i na predsjedničkim izborima, ali čini se da je suparnik sada mnogo ozbiljniji i jače motiviran i mobiliziran. Uostalom, SDP je uvijek dobivao izbore kada se glasovalo protiv nekoga, a ne za njih.