Objavljeno 16. svibnja, 2020.
Veli se da se čovjek sam rađa (s iznimkom blizanaca) i - sam umre. Tako je u svim našim dubokim tjeskobama zapravo strah da smo sami ili da ćemo ostati sami, bez prijatelja i zaštitnika, sami u neprijateljskom i bezdušnom okružju. Svoje razdoblje duboke tjeskobe jedan je čovjek opisao kao osjećaj da se nalazi u dubokom suhom bunaru, pri čemu se tek gore u visini vidi samo mali otvor svjetla. Zacijelo se slično osjeća malo dijete koje ostane bez roditelja. To je ono siroče nad kojim se svi lako sažalijevamo. Međutim, netko bi, s dozom pesimizma, mogao reći da je čovjek po svojoj naravi - siroče. Umru mu roditelji, a onda se počnu i prijatelji prorjeđivati, što se osobito vidi na proslavama obljetnica mature. Konačno dolazi starost, bolest, tjeskoba, samoća, eventualno - starački dom.
Tako su se nekako mogli osjećati i apostoli nakon Kristova uskrsnuća. On se njima, istina, ukazivao, ali nije bio stalno s njima. Mislili su da su izgubili vođu i učitelja. Kako će se sada snaći, uplašeni, tjeskobni i uznemireni? Isus - koji će se uskoro od njih posve odijeliti - tješi ih. Veli: “Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.” Isus je, vele Djela apostolska, uzašao na nebo i više nije boravio s apostolima na vidljiv način, ali im je poslije poslao snagu s neba, samog Duha Svetoga, tako da su zadobili novu snagu da su mogli nastaviti Isusovo djelo.
Taj osjećaj samoće i odbačenosti i sam je Isus iskusio. Učenici su se razbježali, narodni su se glavari urotili protiv njega, a puk, koji ga je donedavno bio slavio, mahnito vikao: “Raspni ga, raspni!” Pod njegovim križem ostali su vjerni samo Isusova majka, apostol Ivan i još tri žene. U najstrašnijem trenutku izgledalo mu je da ga je i njegov Otac napustio, tako da je kriknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Onima koji vjeruju u njega Isus veli: “Neću vas ostaviti kao siročad.” Riječi su to okrjepe i ohrabrenja tolikima koji se osjećaju odbačenima, izdanima, napuštenima, posvema osamljenima. Veli psalam: “Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti.” Isus svoju utjehu nastavlja riječima: “Doći ću k vama.” Govori to onaj koji je život, u čijim su rukama vrata vječnosti. Sretan je i smiren čovjek koji u ovim nesigurnim i prevrtljivim vremenima vjeruje tim riječima.
Piše: Zvonko PAŽIN