DR. SC. ZVONIMIR GALIĆ
Projekt "Implicitna ličnost, donošenje odluka i vođenje u organizacijama", čiji je voditelj dr. sc. Zvonimir Galić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nailazi na veliko zanimanje javnosti. O tom istraživanju, ali i aktualnim temama vezanima uz koronakrizu, razgovarali smo s dr. Galićem za ovotjedni Magazin.
Za početak, sažeto, o kakvom se projektu radi, u koji ste uključeni zajedno s kolegama?
- Moj istraživački tim trenutačno radi na jednom velikom projektu o psihologiji vođenja/menadžmenta koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Pregled dostupnih spoznaja pokazuje da više od 50 % menadžerskih odluka rezultira neuspjehom, a razlozi za takve statistike uglavnom su vezani uz psihološke karakteristike vođa/menadžera, među kojima se posebno izdvaja racionalnost. Racionalno je ponašanje ono koje je u funkciji dugoročne dobrobiti pojedinca i grupe, a moguće je jedino ako i samo ako je utemeljeno na točnim uvjerenjima o svijetu oko nas. Vrlo često pametni ljudi upravo zbog svoje podložnosti iracionalnosti naprave vrlo glupe stvari.
Kada smo planirali ovaj projekt, ni na kraj nam pameti nije bila pandemija. No, analizirajući situaciju u kojoj smo se našli, primijetili smo niz neracionalnosti - inteligentne ljude koji se neodgovorno ponašaju zbog svoji krivih uvjerenja o naravi koronvirusa ("to je samo jača gripa"), obrazovane ljude koji šire sulude teorije urote (npr. o povezanosti koronavirusa s 5G mrežom ili Zakladom Billa Gatesa) ili stručnjake koji ustraju u prije uspješnim načinima suočavanja sa zdravstvenom prijetnjom i kada je potrebno promijeniti način djelovanja (npr. nevjerojatne upute HZJZ-a za škole i vrtiće).
KRHKOST DRUŠTVA
Vidio sam i pročitao na portalu ideje.hr vaš tekst "Racionalnost u doba korone". Kako je to i može li se uopće biti i ostati racionalan u ovoj pandemijskoj koronahisteriji? Drugim riječima, u kakvoj su svezi, da se tako izrazim, koronavirus, racionalnost i građani?
- Kriza vezana uz koronavirus naučila nas je dvije važne stvari. Prva je koliko smo međusobno povezani. Primjerice, ako se samo mali broj nas ne bude pridržavao važnih uputa za suočavanje s virusom, trud institucija i preostalih građana bit će potpuno uzaludan. Druga stvar koju smo naučili jest da su društva i ekonomije vrlo krhki. U samo nekoliko dana prešli smo put od općeg potrošačkog optimizma do situacije u kojoj su nam ugrožene potrebe za osnovnom fizičkom i ekonomskom sigurnosti.
Upravo zbog snažne međusobne povezanosti i visoke cijena neodgovornog ponašanja presudna je racionalnost svih dionika, odnosno onaj smjer ponašanja koji donosi dobrobit za najveći broj ljudi. U slučaju građana to su odgovorna ponašanja koja proizlaze iz znanstvenih činjenica o naravi virusa i načinima suočavanja s njime, a u slučaju donositelja odluka to su načini suočavanja s javnozdravstvenom situacijom, ali i svijest o njihovim učincima na društvo i ekonomiju. Izazovnost je ove situacije u tome što je ona posve nova i nepoznata, pa i građani i institucije moraju neprestano revidirati svoja uvjerenja i ponašanja u skladu s novim informacijama. Da bismo se uspješno suočavali sa situacijom, racionalno je da mijenjamo svoja uvjerenja i ponašanja ovisno o najnovijim znanstvenim spoznajama o situaciji u kojoj se nalazimo. U tom smislu su institucije kao što je Stožer civilne zaštite u vrlo izazovnoj situaciji, u kojoj je racionalno mijenjati smjerove svog postupanja, a pri tome ne ostavljati dojam neozbiljnosti i neodlučnosti.
GOLEME PRIJETNJE
Koliko je ova pandemijska zdravstvena kriza ujedno i važan psihološki problem, kod nekih vjerojatno i psihijatrijski, napose za ljude izložene ugrozama vlastitog zdravlja, ali i kriznim mjerama poput izolacije, ograničenog kretanja i dr.? Ljude možda i više od koronavirusa muči strah, nelagoda, tjeskoba, panika, depresija... kako se ta stanja odražavaju na psihičku i fizičku stabilnost ljudi?
- Situacija u kojoj smo se svi našli po svojoj je psihološkoj naravi ekstremna u nekoliko aspekata. Prvo, mi i/ili naši bližnji izloženi smo neposrednoj zdravstvenoj prijetnji. Drugo, uobičajeni način života promijenjen nam je naglo, znatno a da nas nitko nije pitao za suglasnost. Treće, nad svima nama je prijetnja ekonomske krize, koja će u manjoj ili većoj mjeri ugroziti egzistenciju, odnosno uobičajeni način života. Dakle, paralelno smo izloženi golemoj količini promjena i prijetnji koje stvaraju psihološki vrlo neugodan osjećaj gubitka kontrole nad situacijom. Normalno, posljedica takve situacije je tjeskoba, koja među najranjivijima od nas te onima koji imaju najmanje materijalnih i socijalnih resursa može izazvati i ozbiljne psihičke tegobe.
U tijeku je ukidanje ograničenja i popuštanje kriznih mjera u interesu normalizacije društva na svim razinama. Koliko to znači da se vraćamo u normalu ili novu normalu? Kakav bi zapravo mogao biti tzv. suživot s koronom u idućim mjesecima?
- Potpuna normalnost je, nažalost, daleko ispred nas. Mi se trenutačno navikavamo na novu normalnost, u kojoj postoji stalna prijetnja izbijanja novih virusnih žarišta. Ova je kriza jako promijenila naše navike: moramo održavati fizičku distancu, više radimo i školujemo se od kuće, više kupujemo online, manje putujemo i drukčije se družimo.
Neke od tih stvari nestat će s pronalaskom cjepiva i s nestankom zdravstvene prijetnje (npr. opet ćemo moći putovati i ići u kina i kazališta), druge će trajno postati dio naših života (npr. rad od kuće ili online trgovina). Ljudi su vrlo "plastični" i brzo se naviknu na promijenjene okolnosti. Koliko će ta prilagodba biti uspješna, u velikoj mjeri ovisit će o racionalnosti svih ključnih aktera u društvu u vremenu koje je pred nama.
(D.J.)
SILVIJA STANIĆ: Povratak u stvarnost
Ovih dana svjedočimo smanjenju krize izazvane pandemijom koronavirusa, ušli smo u fazu popuštanja restriktivnih mjera kretanja i okupljanja, i čini se kako idemo u smjeru kojem smo se nadali svih ovih dana u izolaciji od okoline.
PSIHOLOŠKI ZAMOR
A činjenica jest da smo punih mjesec i pol dana živjeli u krugu ukućana, većina nas radila je od kuće, većina djece i dalje ostaje u školi na daljinu. Preko noći smo ostali bez života na kakav smo naviknuli, ostali smo bez mogućnosti koje nikad nismo dovodili u pitanje, sve je postalo online, uglavnom su se sve životne aktivnosti događale iz jedne prostorije. Mnoge je iznenadilo kako smo se od danas do sutra uspjeli priviknuti na potpuno novi način života. I da ne bi bilo prejednostavno, netom po uvođenju mjera zabrane rada i okupljanja, stanovnike Zagreba zadesio je i jedan od najjačih potresa u novijoj povijesti. Potres, koji je donio mnogo štete i koji je, nažalost, mnogima oduzeo domove, ostavio vidljive ožiljke u središtu grada i podsjetio nas kako ništa nije pod kontrolom, stavio je pečat na ionako uzdrmanu sliku trenutka u kojemu živimo. U samo tjedan dana suočili smo se, dakle, s dvije vrlo stresne situacije koje su zahtijevale iznimne psihološke resurse suočavanja i prilagodbe.
Možemo reći da smo doživjeli dvostruku psihološku traumu koju definiramo kao situaciju u kojoj doživljavamo ugrozu života, zdravlja, ili integriteta, bilo vlastitu, bilo kod bliskih osoba. Reakcije s kojima se većina suočila uključivale su tjeskobu, apatiju, nesanicu i sl. I premda se većina ljudi uspješno naviknula na stres i prilagodila situaciji, s vremenom se pojavio i psihološki zamor.
Sada, kada pogledamo cijelu sliku i zaključimo da je teži dio iza nas, zašto nam je sada tako teško vratiti se "u normalu". Prije svega, koliko god se situacija vraćala "u normalu", jasno nam je da to nije život na kakav smo naviknuli, da to nije povratak na staro. Neizvjesnost od onog što slijedi, zabrinutost zbog ekonomskih posljedica, nemogućnost planiranja stvari koje nas vesele, poput godišnjeg odmora, strah da bi se cijela situacija mogla ponoviti, doista mogu djelovati demotivirajuće. I doista, neki se ovih dana susreću s nedostatkom motivacije, boje se povratka na posao, boje se povratka među ljude. Od nas se u posljednjih mjesec i pol dana očekivala iznimna fleksibilnost, da u potpunosti promijenimo način života, a sada se očekuje da se s istom fleksibilnošću vratimo na staro. Dobar dio naših psiholoških resursa uložili smo prilikom ulaska u život socijalne distance, a učinci potresa dodatno su pojačali naša ulaganja. Čini se kako su nam zalihe psiholoških snaga iscrpljene i kako je teško odjednom nastaviti dalje.
IMPERATIVI VREMENA
Ako osjećate teškoće oko prilagodbe na novu situaciju, prije svega ne zaboravite da je to sasvim očekivano. Sjetite se da ste uspješno savladali prilagodbu na uvjete kakve nismo mogli niti zamisliti. Dopustite si polaganu i postupnu prilagodbu na izlazak iz kuće, na ostvarivanje socijalnih kontakata, i ne očekujte od sebe da se preko noći vratite istom životu kakav ste živjeli prije. Nakon ovakvih stresnih i traumatskih događaja nema povratka na staro, što ne znači nužno da će budućnost biti lošija. Može biti i bolja, samo budite blagi prema sebi, dopustite si da taj proces traje onoliko koliko nam je potrebno.
Uz mjere opreza i odgovornost u socijalnim odnosima koja postaje imperativom vremena u kojem živimo, trebat će vremena da se prilagodimo, opustimo i ponovno pronađemo lakoću i radost u svakodnevici.