Magazin
BLEIBURG U SARAJEVU

Hoće li događanje naroda
spriječiti misu zadušnicu?
Objavljeno 16. svibnja, 2020.

Proteklih dana svjedočimo nevjerojatnoj mobilizaciji u susjednoj Bosni i Hercegovini izazvanoj najavom održavanja mise zadušnice za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali 16. svibnja. Predstavnici najmoćnijih političkih i vjerskih čimbenika u toj zemlji, veleposlanstva Sjedinjenih Država i Izraela, nevladine udruge, glumci i operne dive danima ne prestaju kritizirati odluku da se komemoracija žrtvama poslijeratnih pokolja održi baš u Sarajevu.

Dogodilo se i čudo. Po prvi puta nakon više desetljeća približila su se, ako ne i poklopila stajališta bosanskih Srba i Bošnjaka, dviju najbrojnijih zajednica u Bosni i Hercegovini, ujedinjenih u negodovanju zbog “pokušaja da se rehabilitiraju ustaše” (Milorad Dodik). Tko zna, možda javni linč kome je izložen kardinal Vinko Puljić i prijetnje smrću koje dobiva postanu i kamen zaglavni nove, ujedinjene i sretne Bosne i Hercegovine, utemeljene na zajedničkim vrijednostima kao što su antifašizam te postdejtonsko bratstvo i jedinstvo temeljeno na političkom savezu bosanskih Srba i Bošnjaka, Dodika i Izetbegovića mlađeg?

LAŽNI ANTIFAŠISTI
Vjerojatno gužve u “šeheru Sarajvu” ne bi bilo da se nisu dogodile pandemija koronavirusa koja je zaustavila sve javne aktivnosti, ali i prelaske granica kao i potres koji je ozbiljno oštetio zagrebačku prvostolnicu. Oba događaja onemogućila su održavanje uobičajene komemoracije na Loibaškom polju nedaleko Bleiburga, a otpalo je i zamjensko slavljenje mise zadušnice u katedrali u Zagrebu. Održavanje uobičajenog katoličkog obreda misne molitve za pokojne preuzeo je na sebe sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić koji je do sada to više puta činio pa čak i osobno predvodio misu zadušnicu na Bleiburgu. Vjerojatno, kao i ranijih godina, nitko ne bi ni znao što se događa u Katedrali Presvetog Srca Isusovog u Sarajevu da spomenuta misa zadušnica nije proglašena i središnjom komemoracijom za žrtve masovnih partizanskih pokolja nad poraženim vojnicima i civilima nakon svršetka Drugog svjetskog rata iza koje je stala udruga provokativnog “endehazijskog” naziva Počasni bleiburški vod. Možda smo zaboravili da je ono što je u Hrvatskoj “normalno” nije i u tobože “antifašističkom” Sarajevu. Mnogi u Bosni i Hercegovini koji su siti tamošnjih Hrvata i njihove političke volje, političkih organizacija pa i Katoličke Crkve jedva su dočekali na nož jedan duboko vjerski i čovječan čin kao što je misa zadušnica za ljude kojima se ni groba ne zna. Spominjanje Počasnog bleiburškog voda bljesnulo je u očima mnogih kao crvena krpa. Ono što je dodatno misu za mrtve u sarajevskoj katedrali učinilo prvorazrednim političkim skandalom u očima brojnih pravdoljubivaca u Sarajevu jest pokroviteljstvo Hrvatskog sabora i supokroviteljstvo nadstranačke političke organizacije iz Mostara koja nosi naziv Hrvatski narodni sabor BiH. Zahvaljujući nevjerojatnoj moralnoj histeriji, iza koje su složno stala sva tri člana Predsjedništva BiH Željko Komšić, Šefik Džaferović i Milorad Dodik, nedužna misa zadušnica izjednačena je s nekakvom “hrvatskom invazijom” i činom “rehabilitacije ustaških zločina”. Odjednom su svi postali veliki antifašisti upirući prstom u kardinala Vinka Puljića i preplašene sarajevske Hrvate kao dežurne krivce. Istoga dana zakazan je i veliki prosvjedni skup na Marijin Dvoru, a sve je više prijedloga da prosvjednici blokiraju ulaze u katedralu.

Posebno se to odnosi na bošnjačku javnost i politiku koja sebe naziva “antifašističkom”, namjerno zaboravljajući visoki udio bosanskohercegovačkih muslimana u vojsci i tijelima vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Nećemo ovdje podsjećati koje su to sve visoke državne dužnosti obnašali Osmanbeg i Džaferbeg Kulenović, Hilmija Bešlagić, Mehmed Alajbegović, Meho Mehičić, Asim Ugljen, Ademaga Mešić, Alija Šuljak ili Junus Mehmedagić. Od svih tih imena nas u ovome trenutku najviše zanima endehazijski intelektualac Mustafa Busuladžić, koji se istaknuo velikom privrženošću poglavniku Anti Paveliću i Hitlerovom intimusu Mohammedu Aminu Al Husseiniju. Taj bošnjački velikan dobio je prije nekoliko godina voljom “antifašista” iz Stranke demokratske akcije svoju ulicu i osnovnu školu u Sarajevu.

Vrlo je zanimljivo upletanje američkog veleposlanstva u ovu priču koje je pozvalo organizatore bleiburške komemoracije da se suzdrže “od povijesnog revizionizma i retrogradne retorike”, cinično dodajući kako se “svi moramo usredotočiti na prave vrijednosti demokracije, pomirbe i međureligijskog dijaloga”. Teško je razumjeti kakve vrednote podupire današnja Amerika. Lani je mnoge iznenadila vijest da je američko veleposlanstvo u Zagrebu svojim novcem obnovilo Spomen dom NOB-a u Srbu. Posve je jasno zašto Sjedinjene Države ne žele pretjerano spominjanje Bleiburga s obzirom na svoju nečasnu ulogu prilikom izručenja hrvatskih vojnika i civila partizanskim kordonima smrti u svibnju 1945. Ono što se bukom oko sarajevske mise zadušnice želi spriječiti, to je javno podsjećanje na smrt više desetina, a možda i stotina tisuća Hrvata, koje su Brozovi partizani okrutno i bez suda pobili, bacajući njihova tijela u kraške jame i masovne grobnice po Sloveniji, ali i drugdje u Jugoslaviji. To je ta povijesna istina koja se ne smije izreći ni 75 godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata, čak ni u tami sarajevske katedrale! U tom krvavom obračunu s idejom hrvatske države i njezinim građanima stradali su brojni Hrvati iz Bosne i Hercegovine obiju vjera (dakle i Bošnjaci!) te brojni slovenski i srpski antikomunisti.

ULOGA AMERIKE
Bivša država je pobila tolike ljude i zabranila svaki govor o tome. Danas, u ime “demokracije, pomirbe i međureligijskog dijaloga” treba ponovno o tome šutjeti, poručuju naši američki prijatelji, podupirući post festum komunističke masovne pokolje. No, nije uvijek bilo tako. Treba podsjetiti da je 1961. na komemoraciji bleiburškim žrtvama u Clevelandu sudjelovao američki kongresnik Michael A. Feighan. Zbog kritika koju mu je uputio, tadašnji jugoslavenski konzul u Pittsburghu Ivan Mirošević protjeran je iz Sjedinjenih Država. Na komemoraciji bleiburškim žrtvama 1965. u Clevelandu senator Frank Lausche osudio je poslijeratne likvidacije u Jugoslaviji. No, bila su to neka druga vremena.

Danas je puno praktičnije pritisnuti najmanju zajednicu u Bosni i Hercegovini, zabraniti da oplakuje svoje žrtve, lažno je optužiti i tako joj začepiti usta. Jedan čitateljski komentar u Dnevnom avazu (koji uredništvo ne uklanja danima!) najbolje objašnjava ovakvu logiku: “Puljić, treba ga ubiti što prije i sve pristalice ustaške natjerati u zločinačku Hrvatsku”.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Prijeti li Škorinu Domovinskom pokretu raspad?

2

OSJEČKA NOGOMETNA PROŠLOST (II.)

U “Jugi” je skrojena hrvatska velika četvorka?

3

TRANZICIJSKA BESPUĆA: SLAVONSKA INDUSTRIJSKA BAŠTINA

Industrijski kombinat Gaj: Slatinski div završio u muzeju