Nije novi na glazbenoj sceni, ali nije ni veteran. Tko je zapravo čovjek imenom i prezimenom Marko Rudelić mogli smo doznati u intervjuu prije nekih godinu dana, također u Magazinu, no što se u međuvremenu dogodilo objašnjava sâm autor u svom drugom širem medijskom predstavljanju ljubiteljima dobre glazbe i dobrog kantautorstva.

U nekom sažetom CV-ju, što bi trebalo pisati o tebi, tvom liku i djelu, da se tako izrazim, a što još nismo doznali s interneta i preko drugih medijskih kanala uključujući i prethodni intervju u Magazinu?

- Do 5. razreda osnovne mislio sam da ću biti nogometaš. Bio sam dosta talentiran i uspješan kao napadač, ali mi je život krenuo u drugom smjeru kad su mi dijagnosticirali astmu te sam morao odustati. U to vrijeme slučajno sam završio na tečaju bubnjeva na poziv prijateljice. Tu je krenula ljubav prema glazbi, velikim dijelom i zahvaljujući profesoru Borisu Beštaku koji je bio izvrstan učitelj. S 15 godina u srednjoj sam imao napadaj astme, što je na kraju ispalo da je bio napadaj panike, a ne prave astme. Povezalo se i s agorafobijom te sam ispao iz srednje škole na godinu dana, pa sâm u tom razdoblju krećem učiti svirati gitaru s obzirom na to da me oduvijek zanimalo stvaranje glazbe. Počinjem i pisati prve pjesme, a stabilizacijom anksioznosti krećem i nastupati po ulici i open-mic večerama. Za kupnju prve opreme radio sam i svakakve poslove, od dostave pizze do distributera hrane i sl. S 19 godina odlazim u posjet sestri u Istru te dogovaram i prve nastupe tamo. Tu krećem osnivati duo te svirati po hotelima, restoranima i beach barovima. U to vrijeme izdajem i prvi EP "Sati". Tri godine kasnije osnivam trio u današnjoj postavi te kreće snimanje "Momentuma", potpisivanje ugovora s Dallas Recordsom, autorski koncerti po Istri i Zagrebu te trajno preseljenje u Istru.

Kad smo kod interneta, negdje sam pročitao da se glazbom baviš od svoje desete godine, a već sa 16 godina počinješ nastupati kao ulični svirač po Zagrebu i Istri. Kakva su ta prva iskustva, ali i ona druga, življenja i sviranja za nekoliko kuna dnevno po ulicama i trgovima...?

- Prva iskustva bila su zanimljiva. Osjećaj izloženosti mi na početku nije bio ugodan, no brzo sam se naviknuo. Ubrzo sam doznao da određeni glazbenici imaju dozvole za većinu najposjećenijih lokacija te mi je nestao entuzijazam da nastavim s time. Bilo je to kratko i zabavno iskustvo.

Kad danas poslušaš svoj prvi EP "Sati" objavljen prije šest godina, kako se osjećaš, jesu li pjesme s tog EP-ja odradile svoje i jesi li zadovoljan svojim tadašnjim kantautorskim početcima?

- Zadovoljan sam, s obzirom na tadašnje iskustvo i činjenice da još nisam imao bend. "Sati" su u mojoj glavi više bili eksperiment nego rad s kojime ću se pojaviti na sceni. Zanimalo me je kakve pjesme mogu napisati i snimiti. Najdraža pjesma mi je "Krećemo kad sunce izađe", koja će se pojaviti i na "Momentumu", u novom ruhu, a vjerojatno će biti objavljena i kao singl.

Nešto i o tvom novom singlu "Živimo na rubu". Gdje se snimalo, produkcija, aranžmani, gosti, tekstovi? Naslov je baš referentan na vrijeme u kojemu živimo, s koronom u sjenu...

- Snimamo uvijek na istom mjestu, u studiju Triban, kod mog prijatelja Larija Šaina. Tekstove i glazbu uvijek pišem sam, a aranžmane radimo svi skupa u studiju. Zanimljiv je proces od ideje do gotove pjesme jer uvijek zvuči drukčije nego kako prvotno zamisliš. Naslov posljednjeg singla definitivno zvuči kao da je smišljen za ovo vrijeme, ali ipak je slučajnost. Tema pjesme je izmjena moći u ljubavnom odnosu.

Zašto se uopće baviš glazbom? Jesu li u pitanju geni, možda obiteljska tradicija, ili postoji neki dublji, filozofski razlog, ili jednostavno prevladava ljubav prema dobroj pjesmi, svirci, koncertu, pisanju tekstova koje uglazbljuješ, ili je riječ o svemu pomalo?

- Imam veliku potrebu da se izrazim kroz glazbu, i to nema veze sa svjesnom odlukom. Osjećam glazbu kao poziv. Čak i ne razmišljam o tome toliko jer mi je potpuno prirodno da živim to. Što se tiče gena, tata je bio DJ neko vrijeme i prva sjećanja su mi na albume Stevieja Wondera i Cata Stevensa. On mi je i prenio velik dio ljubavi prema glazbi. Mama je uvijek pjevušila talijanske pjesme, a za sestru smo svi mislili da će biti pjevačica jer je bila uvijek u zborovima od malih nogu.

Što se inspiracije tiče, tko je najviše utjecao na tebe kao singer/songwritera, koji autori, pjevači, izvođači sa svjetske, a možda i s domaće scene?

- Jeff Buckley, Michael Kiwanuka, Hozier, Cat Stevens, Darko Rundek, Damir Urban, Arsen Dedić.

Znam da mnogi kantautori ne vole kad ih se svrstava u žanrovske ladice, no moram te ipak pitati kako bi sam označio svoj stil? Može li se reći, kako je to naglasio jedan od kolega novinara, da sviraš "stilsku mješavinu pop-rocka, bluesa, soula s jazz-prizvukom"?

- Mislim da je vaš kolega bio u pravu. Volim kad je pjesma jazzy, kad je produkcija mekša i kad harmonije imaju malo više boje.

Što se tiče ostalih žanrova, definitivno ima elemenata i soula i bluesa i pop-rocka na albumu.

Kakva su ti dosadašnja koncertna iskustva? Imaš relativno puno nastupa in live, pa s tim u vezi pitanje: što tebi znači živi nastup pred publikom i kako te publika prihvaća?

- Pa dosta, da, u prosjeku sto koncerata godišnje, većinom svirajući obrade. Autorski koncerti su nešto rjeđi, no iskustva su odlična. Uvijek me napune energijom i publika nas generalno jako dobro prihvaća. Cilj nam je da imamo sto autorskih koncerata godišnje.

S koncertima u vezi, kako podnosiš sadašnje krizno stanje izazvano pandemijom korone kad su svi javni nastupi otkazani i ne zna se kad će ih uopće biti. Nedostaje li ti koncerata, i tvojih i tuđih?

- Mislim da nikome nije lako i u ovom razdoblju je najvažnije da se osnovne potrebe zadovolje. Nedostaju mi koncerti, no vjerujem da će se situacija ubrzo popraviti i da ćemo opet normalno funkcionirati.

Pratiš li glazbenu scenu danas, inozemnu i domaću? Što slušaš kad ne slušaš samog sebe, svoje pjesme? I što gledaš od filmova i serija, koje knjige čitaš?

- Pratim scenu dosta i, definitivno, gotovo nikad ne slušam samog sebe. (smijeh) Naporno je slušati sebe jer samo razmišljaš jesi li mogao nešto bolje snimiti ili otpjevati, bar se ja tako osjećam. Od domaće scene slušao sam dosta Porto Morto i Mangroove, odličan je i posljednji album Ede Maajke te mi je zanimljiv i Svemirko jer su na neki način uhvatili duh ex-yu rocka. Od stranih izvođača najviše sam slušao Kiwanuku i Hoziera, a često se vraćam i staroj soul glazbi. Trenutno čitam Eckharta Tollea, a volim pročitati i dobar roman te poeziju. Trudim se čitati jednu knjigu tjedno. Posljednji dobar film koji sam pogledao je The Gentlemen.

Marko Rudelić danas, zreliji i iskusniji, u ovo digitalno doba koliko si in s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Još uvijek tražim svoje mjesto na društvenim mrežama s obzirom na to da nikada nisam objavljivao puno postova. Učim se u hodu i prilagođavam sebi, fokus mi je na kvaliteti objava. Mislim da su društvene mreže odličan alat ako se koriste na pravi način.

Živimo u kaotičnim, histeričnim i paranoičnim vremenima. Pratiš li sva ta zbivanja i kako na njih reagiraš, hladne glave ili i tebe, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Rekao bih da više-manje reagiram hladne glave jer mi se čini da nas pokušavaju manipulirati strahom. Ne mogu reći da mi je svejedno, naravno da me pogađa dosta stvari, no često se ispostavi da je istina negdje u pozadini.

Nakon svega, EP-ja i tri singla, kad će konačno i taj dugoočekivani album?

- Planirali smo album za ovo proljeće i onda se pojavila korona. Zato smo odlučili objaviti album na jesen. Nadamo se da neće biti drugog vala. (smijeh)

Ukupno uzevši, kakva je budućnost Marka Rudelića, prije svega kao kantautora, glazbenika?

- Ista kao i naslov sljedećeg singla koji planiramo izdati - "Nitko ne zna što sutra donosi"!

Marko Rudelić u tri-četiri riječi?

- Integritet, upornost, empatija, snalažljivost.