Magazin
TEMA TJEDNA: ŽIVJETI I RADITI S KORONOM U SJENI (II)

Hrvoje Jurić: Pozitivne promjene započinju u pojedincu
Objavljeno 9. svibnja, 2020.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: ŽIVJETI I RADITI S KORONOM U SJENI (I)

Popuštanje - da, opuštanje - ne: Iznimno je važno shvatiti da je virus i dalje velika opasnost

INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ

Sve se mijenja, pa i softver u našim glavama

Kao i sve krizne situacije, tako je i ova pandemijska kriza prilika da, iznenađeni nepredviđenim okolnostima, bar nakratko zastanemo, da razmislimo o svemu što nas se tiče i na što možemo utjecati te da nešto naučimo i to iskoristimo u budućnosti. Neki će tu priliku iskoristiti, a neki neće, ali vjerujem da će generalno ipak doći do nekih pozitivnih pomaka, premda zasigurno ne revolucionarnih, jer se revolucije, duhovne ili socijalne, ipak ne zbivaju preko noći - kaže dr. sc. Hrvoje Jurić, profesor etike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, te dodaje:

- Ono što smo, u pozitivnom smislu, mogli naučiti, a neki su i naučili, jest da je moguće usporiti i pojednostaviti život, a da svijet ne propadne. Uobičajeni hektični način života i sve veće ubrzanje skreću nam pozornost s onoga što je doista važno, a pogotovo s onoga što je bitno. Sada to što je važno i bitno možemo lakše i bolje dosegnuti. U negativnom pak smislu, iako je i to zapravo pozitivno, danas možemo spoznati koliko je arogantni ljudski život krhak i ovisan o prirodnim tokovima, što poziva na drukčije razmišljanje i djelovanje u odnosu prema prirodi. Naposljetku, još jedna stvar koja je negativna pouka, ali je kao svaka pouka na kraju krajeva pozitivna: posljednjih smo mjeseci mogli sasvim jasno vidjeti kako se lako i bez otpora ograničava ljudska sloboda, i to ne samo lokalno nego i u globalnim razmjerima. Naime, nije nikakva novost to da živimo pod vlašću tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema koji na sve suptilnije načine ograničava slobodu pojedinaca, ujedno uništavajući zajednice i zajedništvo te društvo i društvenost. No ova nam je kriza omogućila da bolje vidimo što taj sistem i inače čini, ali sada bez rukavica, sasvim eksplicitno. Trebali bismo, i nakon što pandemija mine, pratiti kako sistem provodi kontroliranje, discipliniranje i sankcioniranje, što ovih dana u čistom obliku osjećamo na svojoj koži.

DOGOROČNE TRAUME
Kako smo se kao društvo prilagodili kriznim mjerama i možemo li se uopće naviknuti na duži suživot s koronom, do pojave cjepiva, recimo?

- Društvo se, i globalno i lokalno, odlično prilagođava kriznim mjerama i kriznoj situaciji, a prilagodilo bi se i mnogo gorim mjerama i situacijama, to uopće nije sporno. Međutim, prilagodba nije nešto što je samo po sebi dobro. Prilagodba bez otpora, prilagodba kao nijemo konformiranje s onim što je, kaže se, bogomdano ili je zadano na neki drugi način, s neke druge instancije moći, trebala bi nas zabrinjavati. Ne bismo se smjeli prilagođavati prilagodbama, pogotovo ako su motivirane strahom i lijenošću kao praneprijateljima slobode. Ne podcjenjujem viruse i bolesti, niti ozbiljnost javnozdravstvene situacije, ali političke inovacije koje dolaze na valu pandemije koronavirusa gledam i kao pokaznu vježbu za buduće totalitarizme i diktature. Da parafraziram onu staru parolu: više nas ništa ne smije iznenaditi, samo je pitanje kako ćemo se, kao pojedinci i zajednice, postaviti prema tome, sada i ubuduće. Današnji manjak otpora samo će pojačati takve trendove u budućnosti. Stoga bismo trebali osvijestiti da je ono što nam se nudi kao definitivno, nužno i neizbježno tek mogući početak nečeg boljeg što bi se moglo ostvariti ako se oko toga potrudimo. Ako nasjednemo na popularne priče o normalnosti nenormalnog i, Bože sačuvaj, priče o ‘novoj normalnosti‘, nepovratno ćemo poludjeti, a da to nećemo ni primijetiti. Dobro je rekao Miljenko Jergović: ‘Novo normalno‘ je vazda abnormalno!

U nedavnom intervjuu za jedne naše dnevne novine između ostalog ste rekli kako je ova kriza prilika da se ‘resetiramo‘ i počnemo drukčije i bolje. Što ste pod tim mislili, možete li to malo šire pojasniti?

- Mislio sam na pozitivne promjene koje, pogotovo u kriznim situacijama, započinju u pojedincu, šire se preko primarnih socijalnih veza, da bi se akumulacijom i sinergijom odrazile i na općedruštvenom planu. Prije točno trideset godina, veliki i nepravedno zapostavljeni mislitelj Ivan Illich rekao je da je mračni scenarij u kojem ostajemo izolirani tragajući za smislom ujedno i prilika za intenzivno prijateljstvo, koje je teško zamisliti u svijetu naslijeđenih veza, poznate kulture, malograđanskih vrijednosti, obilja i sigurnosti. Jednom drugom prilikom Illich je rekao da, u svome zagovoru radikalnih društvenih promjena, nije ni utopist ni romantičar, nego je samo za pojednostavljenje. Ja sam apsolutno na Illichevoj strani i uzimam to što je on rekao kao vrlo duboku misao koja je također i vrlo jednostavan smjerokaz za svakodnevni život.

Mjere popuštanja nužno su rješenje kako život ne bi stao i kako se ne bi gomilali ekonomski problemi. No, gledajući unatrag, koliko nas je život u izolaciji stajao, jesmo li se uopće mogli prilagoditi bez većih trauma, i po mentalno zdravlje, a neki bogme i na ekonomske i financijske teškoće...?

- Od samog početka ove krize bilo mi je jasno, u čemu dakako nisam usamljen, da ćemo posljedice onoga što se danas zbiva trpjeti još dugo. Danas ne možemo ni predvidjeti sve posljedice, ali sigurno je da će one biti i ekonomske i političke naravi, kao i zdravstvene. No među zdravstvenim i javnozdravstvenim posljedicama mnogo će gore biti one koje se tiču psihičkog nego one koje se tiču fizičkog zdravlja. Oni čija je emocionalna i psihička stabilnost već bila narušena dodatno su unazađeni, a ima mnogo onih, i bit će ih još i više, koje je upravo ova situacija bacila u pakao emocionalno-psihičke nestabilnosti. Neki su toliko pazili da se ne zaraze virusom da nisu zapazili kako su se zarazili neizlječivom pandemijskom neurozom ili čak psihozom.

PANDEMIJSKI KVARTET
Kad smo kod posljedica koje trpi društvo, napose ekonomija, rad i poslovanje, tržišta i financije, može li ovakav kapitalistički sustav preživjeti krizu, hoće li nakon ove krize ojačati ili oslabjeti?

- Već sam u više navrata nastojao relativizirati i obesnažiti predviđanja da će pandemija koronavirusa uzdrmati ili čak uništiti kapitalizam. Neki su to najavljivali sa strepnjom, a neki s radosnim iščekivanjem. Ja sam skloniji ovim drugima, ali ne vjerujem da će se radikalnije promjene kapitalističkog ekonomsko-političkog sistema uskoro dogoditi, a posebno ne danas ili sutra, pod utjecajem ove pandemije. Kapitalizam će, fleksibilan kakav već jest, preživjeti i ovu krizu, a budući da mu državni mehanizmi, koji su tijekom krize uspješno trenirali strogoću, bespogovorno asistiraju, kapitalizam će vjerojatno i osnažiti. Mislim ponajprije na to da su i radnici i oni koji bi se trebali boriti za radnička prava i općenito za ljudska prava lukavim pandemijsko-političkim mjerama ušutkani, sasvim pacificirani, na duže staze anestezirani, a možda i eutanazirani.

Zaključno, kakva bi bila ocjena dosadašnjeg rada nadležnih RH institucija, Kriznog stožera, mjera koje donosi Vlada, uključujući i aktualne mjere popuštanja u tri faze, kako je najavljeno i kako se, vidimo, provodi?

- Gledamo li samo brojeve zaraženih, umrlih i izliječenih, kojima smo svakodnevno bombardirani, Nacionalni stožer civilne zaštite i medijski sveprisutni ‘pandemijski kvartet‘ bili su vrlo uspješni. Ali već sada možemo navesti brojne primjere koji narušavaju tu lijepu sliku: od pretjerano restriktivnih, a nelogičnih mjera preko tendencije da se neproglašeno izvanredno stanje koristi kao izlika za dalekosežne pravne i političke poteze do guranja pod tepih važnih problema koji nisu nestali, pri čemu je najveći problem migranata i odnosa hrvatskih vlasti i policije prema njima. Stara brutalnost postat će još gora u vrijeme ‘nove normalnosti‘. (D.J.)
TINA BRZIĆ

ZAJEDNO SMO JAČI

 

Koronakriza doista već traje već više od dva mjeseca, no upitno je što smo iz toga naučili. Nažalost, ljudi su bića navika koje im donose stabilnost i prividan osjećaj kontrole, što se događa i sada. Umjesto da osluhnemo okolinu i realitet u kojemu smo se sada našli, mi pokušavamo sve kako bismo se vratili na staro, na stari način življenja. Iz koronakrize mogli smo naučiti kako se prilagoditi na promjene i postati fleksibilniji. Najvrednije iskustvo trebalo bi biti kako smo svi dio jednoga i kako naša osobna odgovornost utječe na globalnu sigurnost. To bi bilo predivno kada bismo doista usvojili svijest o tome kako svaka naša radnja utječe na druge, bilo odmah danas, bilo u nekoj budućnosti, sutra.

SPLITSKA POSEBNOST
Posljedice koronakrize tek slijede. Utjecaj mjera izolacije i socijalne (fizičke) distanciranosti vidi se na svim poljima ljudske aktivnosti, a ujedno se očituje i u psihičkom dijelu funkcioniranja. Nažalost, imamo mnogobrojne negativne primjere izolacije diljem Europe u pogledu povećanja obiteljskog nasilja. Nadalje, mnogi ljudi koji su se prethodno osjećali usamljenima i beznadnima, tijekom izolacije nisu mogli tako brzo i efikasno posegnuti za pomoći koja im je prijeko bila potrebna. Smatram kako će najveća globalna posljedica ove krize biti strah i eventualno razvijanje PTSP-a. Moderno društvo smrt stavlja pod tabu, i sve se do sada radilo kako bi se gradio dojam da je smrt daleka - i tada nam se dogodi pandemija. Svatko je ugrožen i nepoznato je gdje se opasnost skriva. Smatram kako bismo trebali više razgovarati o smrti, o strahovima koje vežemo uz taj pojam i približiti se prihvaćanju iste kao dijelu ciklusa života. Ljudi koji njeguju i žive vlastitu duhovnost definitivno su na višoj razini i mjestu prihvaćanja vlastite smrtnosti.

Split, kao i cijela Hrvatska, pokušavao je sustavno približiti i uvesti mjere prevencije. Smatram kako se velika većina istih vrlo dobro pridržavala te je sveprisutnija svijest o mogućnosti ugroze starijih osoba. Inatnih i prgavijih pojedinaca u Splitu uvijek ima, no to ovaj grad i čini ovakvim kakav jest, čudesan u svakom pogledu. Postoji temperament Splićana koji će ponekad nešto i prekršiti, no ako shvate kako je netko ugrožen, uvijek će reagirati. Kod nas je prisutan duh zajedništva te pozdravljam i pohvaljujem sve građanske inicijative koje su se organizirale i pomagale potrebitim članovima grada, od navijača do mladih ljudi koji su svakodnevno obavljali kupnju namirnica za starije građanstvo.

Relativno lako smo se tehnički pripremili za koronakrizu, no kako dalje živjeti sa strahom, tjeskobom i neizvjesnosti? Kao što sam ranije spomenula, postoji velika vjerojatnost razvijanja PTSP-a, ako ne razgovaramo i nismo u kontaktu s realitetom. Što to znači? To znači razgovarati s nekim i dijeliti svoje strahove i probleme. To može biti stručna osoba, prijatelj, ili član obitelji. Imajte na umu kako se mi bojimo samo onoga što nam je nepoznato. Što više pojedine teme otvaramo, to nam postaju poznatije i manje strašne. Ne znam kakva će nam budućnost izgledati, no mogu odgovorno konstatirati kako svaki pojedinac ima vlastiti kapacitet za promjenu, a društvo je tu kako bi nam pružilo vanjsku podršku i udvostručilo taj kapacitet. Promjena je prirodna i događa se, htjeli mi to ili ne. Baš kao i uvođenje modernizacije života, interneta i mobitela, što nam je prije 20-ak godina bilo nezamislivo, a sada nam je sastavni dio svakodnevnice. Upravo poučeni tim iskustvom brze adaptacije na sve izazove moderne, tehnološke civilizacije, ne sumnjam kako ćemo se jednako dobro prilagoditi na vrijeme poslije koronakrize.

ZA BOLJI SVIJET

Nakon "sto dana", kada iziđemo iz koronakrize, pokušajmo ostati svjesni, svjesni realiteta, svjesni naše stvarnosti. Život je vrlo krhak i zajedno smo jači. Cijenimo svaki dan i svaki trenutak, jer život se jedino i odvija "ovdje i sada". Nadalje, ono što nam koronakriza podcrtava jest to da smo svi ovisni jedan o drugome, a to je činjenica i bez krize. Svi dijelimo isto mjesto, planet, isto vrijeme, i nadamo se istoj budućnosti. Ostanimo svjesni toga zajedništva i odgovornosti, kako kroz sebe tako i za druge. Zanimljivo je kako je "svijet" stao zbog koronakrize, i kako smo svi poslušali savjete kriznih stožera i krenuli u akciju zajedno, zamislimo samo kako bi bilo kada bismo u budućnosti tako reagirali da pomognemo i učinimo ovo mjesto boljim, bez samo motiva da se spasimo…

Iz Splita: Tina Brzić, dipl.psiholog/www.psiholog-tinabrzic.com

RENATA BARIĆ

U SVAKOM DANU PRONAĆI NEŠTO DOBRO

 

Korona nas je prisilila da zastanemo i zapitamo se, da siđemo s automatskog pilota dinamičnog života modernog, tehnološki naprednog čovjeka i okrenemo se sebi i istinskim vrijednostima. To što se vrijeme usporilo, obveze smanjile, zvukovi utišali daje nam šansu da čujemo svoj unutarnji glas - da osluhnemo sebe i shvatimo što doista želimo, što nam je bitno, što trebamo kako bismo živjeli bolji život i rasli kao osobe. Činjenica jest da smo mi izvorni dio prirode i nitko od nas ne može biti istinski sretan ako se otuđi od svoje biti. Ljudi su u ovoj situaciji pokazali da su spremni - na povratak sebi. Poslovica kaže: ‘Dabogda imao pa nemao‘, i čini se da nas je stigla ta istina. Tek kad smo izgubili ono što smo prihvaćali zdravo za gotovo, shvatili smo koliko nam je to bilo vrijedno. Čini mi se da nikad nije toliko ljudi bilo vani, u šetnji, na biciklima, na livadama, u šumi i nadam se da smo tu lekciju usvojili, jer se isplati - kaže dr. sc. Renata Barić, sportski psiholog s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.

Jesmo li se fizički i psihički koliko-toliko prilagodili novim uvjetima življenja?

- Ovi su uvjeti doveli do globalnih pozitivnih ekoloških posljedica, a mnoge zemlje upravo su tu tendenciju prepoznale i kao preventivnu mjeru: grade se biciklističke staze, države dodjeljuju financijska sredstva za popravak bicikala i sl., čime se smanjuje gužva u gradskim prometalima. Potiče se ljude na tjelesnu aktivnost koja je važna jer pozitivno djeluje na raspoloženje, što nam je sad potrebno. Ovo je odličan trenutak da rebrendiramo tjelesnu aktivnost i promoviramo je kao sredstvo za podizanje mentalnog zdravlja i psihološke dobrobiti, a ne samo tjelesnih benefita. Dobro nam dođe veća otpornost na stres, više samopouzdanja i samopoštovanja, bolja samoprocjena individualne kvalitete života, bolje seksualno zdravlje i zadovoljstvo socijalnim odnosima, što su sve znanstveno dokazane pozitivne posljedice redovite tjelesne aktivnosti. Ako se trebala dogoditi ova situacija da bismo se trgnuli, onda u njoj zbog toga možemo naći i razlog za zahvalnost. Psihologija uči da je zahvalnost blagotvorna, opuštajuća i ljekovita. Dobro je biti zahvalan na važnim stvarima, obitelji, zdravlju, ali i malim sitnicama, rascvjetanoj tratinčici i šalici čaja, ali i na svakom životnom iskustvu, čak i onom neugodnom jer smo iz svakog nešto dobili za sebe. Zvuči na prvu čudno, no u tom smislu možemo biti zahvalni, na kraju, i na ovoj koroni. Ali možemo li se naviknuti na život s njom? Tko nas pita možemo li?! Morat ćemo. Ljudi inače ne vole promjene, skloniji su sigurno plivati unutar svoje zone ugode, čak i pod cijenu dobrih stvari koje svjesno time propuštaju. No ove nam okolnosti ne daju izbor. Dakle, promjene su već prisutne kod svakog od nas, važno je da budemo disciplinirani, držimo se propisanog i odgovornim ponašanjem pokažemo da mislimo na dobrobit zajednice, jer tako čuvamo i sebe.

PRILAGOĐENI SPORTAŠI
Koliko je ova pandemijska zdravstvena kriza ujedno i važan psihološki problem, kod nekih vjerojatno i psihijatarski, napose za ljude izložene ugrozama vlastitog zdravlja, ali i prijašnjim kriznim mjerama poput izolacije, ograničenog kretanja i dr., koje sad ipak popuštaju? S tim u vezi - vodite brigu i o brojnim hrvatskim olimpijcima, kako oni reagiraju na ovu situaciju?

- Svaka krizna situacija i psihološki je problem, nosi sa sobom dozu stresa. Nekima je ovo izazvalo i ozbiljnije psihičke probleme, čemu su posebno bile sklone osobe koje su vulnerabilnije na stres ili otprije imaju neke poteškoće psihološke prirode. Svakako je psihološki problem i osjećaj nedostatka osobne slobode, ali i porast obiteljskog nasilja, o čemu svjedoče iskustva i izvješća kolega psihologa u Hrvatskoj i Europi. Nadalje, unutar četiri zida, prepušteni sebi, ljudima je porasla praksa ispijanja alkohola, ali i prekomjernog jedenja povezanog s dosadom ili emocionalnom glađu, što bi se moglo razviti u trajniji problem.   

Što se tiče sportaša, oni su dobro. U početku su i vrhunski i ostali sportaši bili zatečeni i zbunjeni situacijom, pomalo ljutiti i iznenađeni, potom prestrašeni, a onda je većina krenula dobro poznatim strategijama - aktivno. Sportaši su ljudi naviknuli na teško i na ovu situaciju reagiraju sportski i borbeno. Istraživanja psihologije sporta pokazuju da su oni u prosjeku emotivno stabilniji i mentalno čvršći od prosječne populacije, tako da je većina te kapacitete i vještine usmjerila u nove, prilagođene aktivnosti kojima su pokušavali održati svoju formu trenirajući kao da znaju za što treniraju i kao da su natjecanja sljedeći mjesec. Ono što je nekima bilo čudno jest promijenjeni način života, što se ponajprije odnosi na boravak na jednom mjestu umjesto stalnih putovanja na koja su godinama naviknuli.

Ljude možda i više od koronavirusa muči strah, nelagoda, tjeskoba, panika, depresija... neizvjesnost dokle će to sve trajati, taj i takav "suživot s koronom". Kako se ta stanja odražavaju na mentalno zdravlje, psihičku stabilnost ljudi?

- Vi spominjete ovdje neugodne emocije potaknute neizvjesnošću i nedostatkom osjećaja kontrole. Većina nas voli neku predvidljivost i bar okvirnu rutinu u svojim životima i teško se mirimo s pomakom unatrag, kako uglavnom doživljavamo ovu situaciju u odnosu prema prijašnjem životu i navikama. Negativna psihološka stanja, ako potraju, mogu postati trajnija preokupacija i okidač za neke otprije postojeće "probleme iz mirovanja" ili mogu povećati osjetljivost za potencijalno negativne stvari u novim situacijama. Drugim riječima, osjećamo li se loše, razmišljamo negativno sukladno negativnim emocijama koje proživljavamo, a to razmišljanje ih pojačava i potiče, pa se vrtimo u začaranom krugu i selektivno percipiramo stvari oko sebe. To nam stvara strah, a može djelovati i na tjelesno zdravlje. Koliko ćemo biti uspješni u suočavanju s tim ovisi o našem mentalnom stavu, a tu pomaže prihvaćanje. To ne znači rezigniranu pomirenost, nego djelatnu prilagodbu na nove okolnosti. Ostanemo li nostalgični u čekaonici starog života, teže ćemo živjeti svakodnevni - producirat ćemo nezadovoljstvo i narušavati si kvalitetu života, ali i odnose. Jednostavno, dobro je spustiti letvicu želja i očekivanja i živjeti dan po dan, a u svakom pojedinom danu, ako to želimo, možemo naći nešto dobro.

BUDIMO DOBRI LJUDI
Ukupno uzevši, kad sve ovo prođe, za idućih sto dana ili više, hoćemo li, i možemo li, iz sve te krize izići snažniji, mentalno jači kao ljudi, uključujući i veću moralnu i svaku drugu odgovornost?

- Sve su ove mjere imale smisla ako su nam zaštitile zdravlje, ali i ako smo uspjeli u ovim okolnostima narasti kao ljudi, postati bolja verzija sebe. Važno je ne samo biti čovjek nego biti dobar čovjek. To podrazumijeva dozu odgovornosti za svoje ponašanje i brižnost prema drugima i prema samom sebi. To znači i djelovanje koje odražava mudrost, umjerenost u doživljavanju i reakcijama, pravednost i slijeđenje pravila i normi zajednice, ali i stav i hrabrost da se borimo za ono što nam je važno i u što vjerujemo. U danima korone svatko od nas različito je zalijevao ove biljčice u vrtu svog života, u odvojenosti smo nalazili snagu za podršku koju smo i tražili i davali na razne načine, međusobno smo se osjećali povezani nevoljom u svojoj ljudskoj slabosti koja je prelazila granice nacija, država, karantena i zajedno smo rasli.

U tim malim, različitim vrtovima života većina od nas uzgajala je i uzgaja i dalje jednu istu biljku, a to je cvijet strpljenja. Strpljenje nam pomaže da budemo mudriji, umjereniji, suosjećajniji, pravedniji, ali i uporniji i čvršći kad treba, da budemo dobri ljudi. Nadam se da će, za opće dobro, taj cvijet još dugo cvasti u našim vrtovima, te da ćemo se mi, kao dobri vrtlari, o njemu dobro brinuti. (D.J.)
Možda ste propustili...

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Tamne mrlje američke povijesti

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA KAO POLITIČKO PITANJE (II)

Ljiljana Filipović: Jezik je virus!

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana