Kultura
MILOVAN TATARIN, OD ISKIDANIH DRONJAKA SASTAVIO PRIČU

Tamo gdje je zašutio život, progovorila je moja mašta
Objavljeno 6. svibnja, 2020.
Pojavio sam se u izgubljenim životima imenovanih i neimenovanih Nutarnjograđana da ih izručim nezaboravu

I kada nakon stotina stranica zaklopite korice, poželite doznati nastavak priče, proširiti osječku priču izvan tada još postojećih zidina, ponovo se vratite Vilmi Vukelić i njezinim osječkim sjećanjima... - rekla je su dr. sc. Marina Vinaj o novoj knjizi osječkog povjesničara književnosti i sveučilišnog profesora Milovana Tatarina Zvijezda baruna Beckersa i dala nam povod za razgovor s autorom.



Kažete: "Okupio sam što sam mogao, a tamo gdje je zašutio dokument, nastavio sam ja, da uz pomoć fantazije povežem drhtavu, rašivenu i rasparanu cjelinu". Što je pisac htio reći?


- Junaci o kojima pišem živjeli su u doba u kojem su se ostavljali u najvećoj mjeri nediskurzivni tragovi: zidovi, bedemi, kipovi, kovani balkoni, vrata i prozori, kućni kipovi, zatim, rezalo se meso i čistio krumpir, razbijala jaja, kuhalo se, kopalo, pekla rakija, lovila riba. To je bio život - niz ponovljivih radnji koje se svakodnevno moraju obaviti. U 18. stoljeću još ne postoje preduvjeti da, primjerice, barun Beckers ili kovač Vogl zapišu svoju priču. Ne misle da to trebaju činiti, ta vrsta individualnoga pripovjedačkog egoizma tada ne postoji. Ljudi žive, a tu i tamo ostane kakav trag u administrativnim spisima, recimo gradskim protokolima: udovici se imenuju tutori, netko nekoga tuži, netko je ostao dužan pa ne vraća dugove itd. Crkveni redovi vode interne kronike, a što će zabilježiti i u kolikom opsegu, ovisi o mnogo čemu: možda svijeća titra, možda je zapisivač umoran. Konačno, ako nigdje, mladenka i mladoženja bit će zabilježeni u Liber copulatorum, rođeni u Liber baptizatorum, a svatko završi u Liber defunctorum, knjizi umrlih. Svoje sam junake nalazio još i u Zemljišnoj knjizi, raznim statističkim popisima, gdje je bilježeno koliko su imali kuća i jutara zemlje, koliko krava i konja, stogova sijena, ovaca i košnica pčela. Stavimo na stranu složen proces skupljanja raspršenih podataka; kad ih stavite ispred sebe, shvatite da imate iskidane dronjke, a vi od te sirotinje želite ispričati priču. Naravno da zamišljate: ako neki dokument nosi nadnevak iz travnja, zamišljate da je stiglo proljeće, da je priroda prolistala, da su dani sunčani, po drumovima se još uvijek ne diže velika prašina jer sunce nije isušilo zemlju. Ja sam se pojavio u izgubljenim životima imenovanih i neimenovanih Nutarnjograđana 18. stoljeća da od fragmenata složim priču i izručim ih nezaboravu. Tamo gdje je zašutio život, progovorila je moja mašta.

Gdje završava povijest, a počinje priča i obrnuto?


- Negdje sam pročitao da počeci i krajevi pripadaju priči, u životu ih nema. Samo u priči - kaže filozof povijesti Louis O. Mink (1921-1983) - postoji trenutak kad je Kolumbo otkrio Ameriku. Povijest i priča su kao pas koji je uhvatio svoj rep pa se veselo vrti ukrug. Ako su ispisi iz matica vjenčanih, rođenih i umrlih, zatim ulomci iz gradskih protokola, navodi iz franjevačke i isusovačke kronike te dnevnika-kronike župnika Antuna Josipa Turkovića, povijest, onda je Zvijezda baruna Beckersa puna povijesti. Sve su godine točne i provjerene, one koje sam zatekao u literaturi, a krive su, ispravio sam. O velikom osječkom dobrotvoru Johannu Kollhofferu napisao sam tekst koji je u svemu točan i iz njega ćete - prvi put, usput rečeno - saznati što je Kollhoffer bio po zanimanju, kako mu se zvala supruga, gdje su se vjenčali, kako im se zvala jedinica kći, koja je, kako je to rekao Josip Bösendorfer, "umrla u cvijetu mladosti" i čijom je smrću Kollhoffer bio toliko pogođen da je nepokretno i pokretno imanje ostavio za izgradnju sirotišta. Rekao sam i kad je Kollhoffer umro, bilo je to 28. veljače 1788, dosadašnji izvori smrt mu redoviti stavljaju u krivu godinu. Je li to povijest? Jest. Kollhoferova punica, udova Maria Anna Leibinger, nije voljela zeta, kinjala ga je i žalila se da se ne brine za nju, dugo je oklijevala prije nego što mu je predala imovinu pokojnoga muža. Je li to priča? Jest.

Koliko dugo se zrcalila ideja i kojemu žanru knjigu možemo pridružiti?


- Možda sam ju htio napisati i prije, no nisam mogao, nisam imao arhivsko znanje i životno iskustvo. U četvrtom broju časopisa Kolo iz 1999. Helena Sablić Tomić priredila je tematski broj Nebo nad Osijekom. Pozvala me na suradnju, pa sam napisao tekst Tvrđa - nevidljivi tragovi: zanimale su me prehrambene navike župnika Turkovića, izmislio sam razgovor cara Josipa II. i Matije Petra Katančića, a oni su se doista sreli 30. travnja 1783, no nigdje nije zabilježeno što su razgovarali. Taj sam tekst potom uvrstio u knjigu Povijest, istina prašina iz 2002, u kojoj me zanimala granica između događaja i priče, povijesti i historiografije, onoga što se dogodilo i onoga što je o tom što se dogodilo ispripovijedano. Priče o Tvrđi smjestio sam na kraj knjige, jer sam htio reći da je zamišljanje legitiman dio historiografova posla i da se historiograf koristi istim onim strategijama kojima i književnik. To ne treba tajiti ni mistificirati, to je jednostavno tako. No svejednako treba biti oprezan s jednom riječju - istina. Ne smijemo ju nepotrebno eksploatirati i banalizirati. Na pitanje o žanrovskom određenju knjige ne znam odgovoriti.

Koji su sve izvori utkani u knjigu? Kako je bilo iščitavati stare rukopise i jeste li zašli na teren povjesničara čije ste navode često ispravljali?


- Na kraju knjige nalazi se popis literature, pošteno je navesti one na čija sam ramena stao da bi mi Nutarnji grad bio koliko-toliko pregledniji. U pričama sam redovito grafički - italicom ili navodnicima - označavao preuzeto gradivo, kadšto navodeći ime autora, kadšto ne. Raspon autentičnih izvora nije velik jer je jedan svojeglavi osječki gradonačelnik u 19. stoljeću stari gradski arhiv prodao mesarima kao makulaturu: matice vjenčanih, krštenih i umrlih, gradski protokoli, franjevački i isusovačka kronika, Turkovićev Dijarij, Zemljišna knjiga iz 1747/1748. To mi je bio osnovni okvir. Naravno, nisam mogao bez radova Josipa Bösendorfera, Kamila Firingera, Ive Mažurana i Stjepana Sršana. No u priče sam uklapao koješta, vadeći iz svog književnog pamćenja ono što me se dojmilo: vojničke molitve prije odlaska u rat, pjesme protiv kuge, molitve rodilja pred porod, stari recepti za liječenje, susreću se tu Homer i Ivo Andrić, Erazmo Roterdamski i Milan Begović, Jiři Šotola i Vilma Vukelić, Lampedusin Gepard i Meredithov Egoist, ulomci iz kalendara Adama Filipovića Hendentalskoga s ulomcima iz Kollhoforove oporuke, zapisi o onodobnom pravljenju kave sa zapisima o nastanku satova i mjerenju vremena itd.

Tko su likovi vaše sentimentalne povijesti, osim baruna Beckersa?


- Za neke sam odmah znao da im želim posvetiti priču: general Johann Stephan Beckers, trgovac i prvi gradonačelnik Daniel Ferdinand Vesentin, kirurg Johann Caspar Amman, župnik A. J. Turković, pjesnik M. P. Katančić, tipograf Ivan Martin Divalt, prvi gradonačelnik triju združenih osječkih gradova Franjo Blažić, Johann Kollhoffer. Neki su mi se nametnuli, ne uvijek na isti način: o knjižnici Antuna Kostića pisao je Ive Mažuran, ističući među knjigama samo Robinsona Crusoea, a mene je zanimalo može li se popis knjiga sačuvan u ostavinskoj masi ipak nadopuniti; Giovanni Giuseppe Francesco Tremelli bio je orguljaš u župnoj crkvi u doba dok je još bila turska džamija posvećena u kršćansku crkvu, susretao sam ga često u maticama, morao sam se zapitati: tko je taj Talijan; dok sam tražio nešto drugo, po maticama vjenčanih i krštenih uočio sam ime Marije Paule rođene Kallaneck udane Rebentisch, ništa o njoj nisam znao, na kraju se ispostavilo da je bila velika dama; ništa nisam znao o apotekaru Franzu Ludwigu Pokornom, Perzijancu Johannu Manucku koji je u spisima označen kao Caffesieder, umro je 1723; iako ju često spominju, nigdje se nešto suvislo nije dalo pročitati o Mariji Anni rođenoj Beckers udanoj Petrásch, koja je dala podići Kužni pil. Konačno, ni sanjao nisam da ću upoznati Gregora Tatarina; ne znam je li to moj predak, a ako i ne dijelimo isti DNK, uzeo sam ga za simboličnog pretka. Volim što je jedan Tatarin na prijelazu 17. u 18. stoljeće bio u Tvrđavi.

U mozaiku svakodnevice osječke Tvrđe prevladavaju tužne priče. Kako je bilo nositi se s, tada, surovom svakodnevicom, čestim i ranim odlascima?


- Nitko vas tada nije učio što je sreća, nije to bilo takvo doba. Jednostavno ste živjeli, ustajali i lijegali, ne znajući što je to odmor, vikend ili godišnji. Nakon što bi obudovjeli, žene i muškarci brzo bi, za mjesec-dva, stupali u novi brak. Čudno? Ne: ostajala su djeca, uhodane radionice i trgovine, kalfa bi oženio majstoricu, trgovac bi oženio suprugu gostioničara, djeca bi dobila oca ili majku, život je išao dalje. Nije čovjek onoga doba bio "tvrda srca", nije bio emocionalno opstipiran. Naprotiv: muškarac je trebao ženu, žena je trebala muškarca, da se netko pobrine za djecu, da pokrpa odjeću, da skuha kupus, da zaradi kruh. Ono zbog čega su ljudi o kojima sam pisao za mene junaci jest činjenica da su živjeli život i onda kad život nije bio - kako nam danas hoće sugerirati - zabava, igra i beskrajna sreća. Kad listate matice umrlih, pod vašim prstima protječu mjeseci, godine, desetljeća, odjednom cijelo stoljeće, a vi neprekidno svjedočite umiranju beba koje su tek prodisale, doživjele pet ili deset dana, umiru desetogodišnjaci i sedamnaestogodišnjaci, odrasli ljudi. Franjo Blažić pokopao je svu svoju djecu, ženu Katarinu, pa je na kraju i on umro. Djecu smiju krstiti babice upravo zato što se nikad ne zna kako će završiti porod, župnik dolazi u posljednjem trenutku da tek rođenoj bebi dade krst in periculo (u opasnosti) jer je očigledno da neće preživjeti. Ipak, u maticama umrlih vrlo često se ni ne spomene ime umrlog djeteta, čak ni onda kad je u pitanju neki viđeniji Nutarnjograđanin, primjerice barun Marko Pejačević, ili trgovac Paul Sibenberger, ili trgovac Gregor Nikolantin. Višegodišnje čitanje matice umrlih - najtužnije knjige na svijetu - učinilo me je melankoličnim, što se u knjizi osjeti.

Ovom se knjigom uvaženi profesor starije književnosti razotkriva kao sjajni narator. Otkrivamo Vaše drugo, pravo (?) lice pripovjedača koji ne skriva svoju duboku povezanost s likovima, njihovim, prečesto sjetnim uspomenama. Jeste li zaplakali koji put? Neki čitatelji jesu.



- Veliki sam protivnik "snažnih žena", "snažnih muškaraca" i "vječnog optimizma". Za mene, to su umjetni konstrukti, neprirodna očekivanja, površna priča o životu kao igri i zabavi. Umara me tiranija sreće, kvazifilozofija da život trebaš čvrsto držati u svojim rukama, a slab se pokazati ne smiješ nikad: plakati, imati oznojeno pazuho itd. Melankolija, tuga, depresija, izgubljenost, razočaranje, plačljivost… sve su to prirodne emocije od kojih se ne sklanjam niti ih pred drugima skrivam. Kažu, elegična je i "crna" Zvijezda baruna Beckersa, u svakoj priči mnogo smrti, pogotovo dječjih. Da, to je istina, tako je bilo i tako se nekoć živjelo, mi to danas više ne možemo razumjeti: Divalt je, recimo, s prvom suprugom Annom Marijom u tri godine dobio tri kćeri, Anna je poživjela dva mjeseca, Anna druga dva dana, a Josepha pet dana. Usprkos svemu, išlo se dalje, kupovale su se knjige, venecijanska ogledala, ogrlice s tri reda bisera i prstenje s velikim rubinom, rađalo se i prerano umiralo, zašivalo se srce i ujutro ustajalo. Budući da nisam "snažan muškarac" kvasio sam oči vrlo često: plakao sam nad Walpurgom Lesier, ženom koja je potkraj 1694. bila podvrgnuta carskom rezu, pogledajte godinu i zamislite kako je ta žena morala trpjeti; potresla me je sudbina Franje i Katarine Blažića koji žive između kolijevke i groba. I, znate, to je dobro: plakati nad sudbinama ljudi koji su u našem gradu živjeli prije 300 godina. Prošle sam godine pročitao knjigu Georgija Gospodinova Fizika tuge u kojoj se, među ostalim, govori i o odljuđivanju. Istina je, gubim ljude, umiru, sele se, neki su ostavili mene, a neke sam ostavio ja, iz mnogih razloga. No bez obzira na to, gorko plačem nad Walpurgom i Franjom iz sasvim prirodnog uzroka: oni - a ne suvremenici - kultiviraju moju empatiju.

Narcisa Vekić
Muzej Tvrđave i Nutarnjega grada?!
Knjiga je svojevrsni vodič kroz povijest Tvrđe, svakom pojedinom pričom ulazimo u neku od zgrada, razotkrivamo njezinu unutrašnjost i pratimo život stanara. Zamišljam svojevrsnu 3D projekciju, možda u sklopu muzeja ili pak neke virtualne izložbe... - Dok sam pisao, o tom nisam razmišljao. No razmišljao sam o nečem drugom: kako bi bilo dobro kad bi u Tvrđi postojao muzej Tvrđave i Nutarnjega grada. Zamišljam ga u Donjoj ili velikoj oružarnici, to je ona zgrada u ulici Vatroslava Jagić koju svi znaju kao Vegu. U njoj napraviti raskošan muzej Tvrđave, izložiti projektne planove koje su austrijski inženjeri slali u Beč, nacrte svih četiriju velikih vrata, složiti tematske sobe: kako se liječilo, kako živjelo, tko su bili gradonačelnici, od Vesentina nadalje, što se čitalo, jelo, odijevalo, kako krstilo djecu, kako pokapalo, svakako soba posvećena Divaltu, a u jednoj bi stajao jedan jedini predmet - Kollhofferova oporuka… Jasno vam je, naravno, da je to moja mašta, ali svejedno napišite. Tko zna, možda netko čuje!
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana