Akcija Glasa Slavonije pod imenom Glas za Top 11 NK Osijek završila je, a čitatelji Glasa, navijači bijelo-plavih, odnosno svi oni koji su glasovali, rekli su svoje. Odabrali su najbolju momčad osječkog prvoligaša od sezone 1977./78., kada se klub vratio u prvoligaški razred bivše države, prvi put pod imenom NK Osijek.

Glasale su 5583 osobe koje su podijelile 7256 glasova, a u idealnih 11 ušli su Miroslav Žitnjak, Damir Vuica, Domagoj Vida, Bakir Beširević, Srećko Huljić, Nenad Bjelica, Goran Popović, Ivica Grnja, Robert Špehar, Ivan Lukačević i Petar Krpan. Ovakvi izbori često znaju biti sklizak teren, teško je odlučiti tko je doista zaslužio ući u najuži izbor, a onda se i pri glasovanju dogode iznenađenja. No sve je bilo na čitateljima Glasa Slavonije, svima onima koji su glasali, a oni su rekli svoje. I kriterij im na nekim pozicijama možda nije bio izabrati najbolje, nego najpopularnije, jer kako drukčije objasniti da Davor Šuker nije ušao u idealnih 11. O aktualnom predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza svatko može imati svoje mišljenje, ali činjenica jest da je upravo on najslavniji nogometaš poniknuo u Gradskom vrtu. Vjerojatno je presudilo što Zlatna kopačka Svjetskog prvenstva 1998. nekim svojim stavovima, promišljanjima i djelima odavno nije na istoj valnoj dužini s velikom većinom Osječana, ali to je sad već neka druga priča.

Na poziciji vratara izbor je bio između Pave Majera, Dušana Alempića, Miroslava Žitnjaka i Marina Skendera. Svaki u svoje doba odigrao je veliku ulogu na osječkim vratima, a ispred svih je završio Žitnjak. On se na sceni pojavio u jugoligi, bio je predvodnik sjajne osječke generacije juniora koja je dogurala do finale Kupa Jugoslavije (poraz od Vojvodine 1:0). Trebao je biti i član “Čileanaca”, reprezentacije Jugoslavije koja se okitila naslovom svjetskog prvaka do 20 godina. No umjesto na Svjetskom prvenstvu s Prosinečkim, Bobanom, Šukerom, Jarnijem, Mijatovićem... morao je u JNA. U dresu Osijeka je u ligi bivše države imao velikih nastupa, prve godine HNL-a je bio na vratima Zagreba, a u Gradski se vrte vratio u ljeto 1994. i bio dio one sjajne momčadi koja se borila za naslov prvaka. Čudesnim obranama stigao je i do reprezentacije Hrvatske, za koju je odigrao premalo, samo jednu utakmicu. No Žitnjakove obrane još su uvijek u pamćenju, pa je u anketi dobio 48 posto glasova i iza sebe ostavio Majera (31 posto), Alempića (11) i Skendera (10).

Tko će zauzeti mjesto vrlo važnog centralnog braniča nije bilo puno dvojbe. Uvjerljivo je slavio dvojac V&V - Damir Vuica i Domagoj Vida. U obrani je Osijek uvijek imao dobre igrače, pa na žalost svi ti borci bez mane koji su nosili bijelo-plavi dres nisu mogli pronaći svoje mjesto u najboljoj momčadi. Damir Vuica bio je dio generacije koja je u proljeće 1999. godine uzela Kup Hrvatske, za sada jedini trofej u osječkim vitrinama. Igrao je za klub iz rodnog grada čak 11 sezona i skupio 295 nastupa, što je doista impresivna brojka. Navijačima ostaje u sjećanju i kao čovjek koji je zabio pogodak u prvoj pobjedi Osijeka nad Dinamom u HNL-u uopće, u jesen 2000. godine. Odmah iza Vuice u glasovanju je završio omiljeni bećar Domagoj Vida. Donjomiholjčanin je u Gradskom vrtu proveo četiri godine, potom otišao u Bayer Leverkusen te preko dva Dinama (Zagreb i Kijev) stigao do Bešiktaša. Bio je važna karika Vatrenin na putu osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. Vuica je u Glasovu izboru dobio 32 posto glasova, devet više od Vide. Iza njih su završili Stjepan Vranješ (15), Mirko Lulić (14), Vlado Kasalo (10) i Ivica Kalinić (6).

Zbog formacije momčadi desni i lijevi bekovi su u izboru išli uz obranu, a tko je čitateljima broj jedan na lijevoj i desnoj strani nije bilo previše dvojbe. Razlike u glasovima bile su prevelike. Splitski bend TBF pjeva “Nikad više igrača ka šta je bija Baka”, misleći naravno na Blaža Sliškovića, ali ima i Osijek svoga Baku. To je Bakir Beširević, rekorder po broju nastupa u plavo-bijelom dresu (327). Igrao je deset sezona za Osijek i bio apsolutni vladar na lijevoj strani, pa su pokraj njega i neki vrlo dobri igrači ostali u sjenci. Uz Baku je u ovom izboru u sjenci ostala i legendarna osječka “trojka” Mile Dumančić, kao i hrvatski reprezentativac Borna Barišić. Beširević je premoćno pobijedio za Top 11 s 29 posto glasova, Dumančić je dobio 13, a Barišić 11. U idealnih 11 na desnoj strani ušao je Srećko Huljić, koji je na toj poziciji igrao krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Svjedoci njegovih igara kažu kako nije bio klasični bek, nego fini tehničar čija se igra bazirala na inteligenciji, a ne na snazi. Neki od glasača možda ga nisu nikada uživo gledali, ali vjeruju na riječ starijima. U izboru su bili i Jasmin Džeko i sadašnji trener Osijeka Ivica Kulešević, ali nisu imali šanse pokraj Huljića, koji je dobio 23 posto glasova. Džeko 17, a Kule sedam.

Gradskim vrtom ordinirale su brojne sjajne “desetke” i krila, nisu svi zaslužni i odlični mogli ući u najuži krug, a ovi koji su bili u anketi vodili su veliku borbu za pobjedu. Razlike u glasovima bile su vrlo male, ali čitatelji su za razdoblje od 40-ak godina koje obuhvaća izbor Glasa Slavonije odabrali Nenada Bjelicu i Gorana Popovića. Tu su još Ivica Grnja i Robert Špehar, koji su po vokaciji bili izraziti ofenzivci, ali smo ih svrstali među veziste zbog praktičnih razloga, točnije formacije 4-4-2 u kojoj je postavljena idealna jedanaestorica NK Osijek od 1977. godine do danas.

Bjelici je čini se suđeno biti u idealnoj momčadi. Prije dva dana izabran je u najboljih 11 u povijesti španjolskog Albacetea za koji je igrao od 1993. do 1996. godine, a u Top 11 je i NK Osijek. Iako je u jednom trenutku došlo do kratkog spoja između njega i navijača Osijeka, razum je ovaj put prevladao i Bjelica je zasluženo našao svoje mjesto u naj, naj momčadi. Jedan je od najzaslužnijih za prvu europsku bajku NK Osijek i plasmana u 3. kolo Kupa UEFA, a te divne jeseni 2000. predvodio je momčad i do titule jesenskog prvaka. Bio je idol navijača, ne samo zbog nogometnih vještina, a bio je proglašen i za hrvatskog nogometaša godine te dospio do reprezentacije. Glasači nisu imali previše dvojbi ni kada je Robert Špehar u pitanju, iskonska desetka koja je imala instinkt napadača. Zabijao je Šole na sve moguće načine i iz svih pozicija. U osječkom dresu je bio najbolji strijelac hrvatskog prvenstva (u sezoni 1994./95. zabio je 22 pogotka, a u 2003./04. sezoni 18 pogodaka). Oni koji su ga gledali u Gradskom vrtu, ali i ovi mlađi, svjesni su kako je Špehar plemeniti materijal koji mora biti među idealnim. O Ivici Grnji se sve zna, dovoljno je reći - jedan od sinonima Osijeka onoga doba. Bio je jedan od ključnih igrača za povratak u prvoligaško društvo, ali i prvih godina u elitnom razredu jugolige. “Struja” je bio car na lijevom krilu, neuhvatljiva driblinga, sa sjajnim osjećajem za centaršut. Davno je završio igračku karijeru, ali Grnja je i danas pojam osječkog nogometa. Među veznjacima četvrtu poziciju zauzeo je Goran Popović, čovjek vrijedan za svaku momčad. U Osijeku je igrao od 1976. do 1986. godine i bio prava radilica na terenu, a zbog brzine, energije i žilavosti navijači su ga nazvali “Bombica”. Bjelica i Špehar dobili su isti postotak glasova (19), Grnja je ostao treći (16), a Popović četvrti (15). U idealnoj momčadi pak nije bilo mjesta za Stjepana Čordaša (10), Branka Karačića (8), Antu Rakelu (7) i Miroslava Bičanića (7).

Iznenađenje se dogodilo u izboru napadača. Davor Šuker najslavniji je izdanak Gradskog vrta, napadač čije su pogotke slavili Osijek, Dinamo, Sevilla, veliki Real Madrid, Arsenal..., slavila ih je cijela Hrvatska, posebice one 1998. kada je postao i Zlatna kopačka na Svjetskom prvenstvu. No sve to nije bilo dovoljno da Šuker bude u idealnoj momčadi NK Osijek. No ljudi su birali i izabrali, a Šuker je završio na trećem mjestu iza Ivana Lukačevića i Petra Krpana. A mjesta u napadu ima samo za dvojicu.

Ivan Lukačević Lux obilježio je jednu eru osječkog nogometa, ali i društvenog života grada. Bio je ubitačan na terenu, ali i pravi šmeker izvan njega. Oni koji se sjećaju, kažu da je bio preteča Paula Gascoignea, Erica Cantone ili Davida Beckhama, šoumen rado viđen u svakom društvu, a na terenu noćna mora za suparničke braniče. Lux je za Osijek igrao od 1972. do 1982., zabijao je nogom, glavom, iz svih pozicija u šesnaestercu ili izvan njega. Bio je gradska ikona, nogometaš kojeg su svi znali i cijenili, današnje generacije možda ne znaju kako je Lux igrao, ali legenda traje i svi znaju za Luxa koji je u ovom izboru dobio i najviše glasova, njih 305, odnosno 26 posto. S 287 glasova drugi u izboru je Petar Krpan, koji je terenom ordinirao u drugoj polovini 90-ih godina prošloga stoljeća. Igrama u dresu bijelo-plavih zaslužio je poziv izbornika Miroslava Blaževića i bio dio reprezentacije koja je na SP-u 1998. osvojila broncu. Krpan je mjesto u idealnoj momčadi zaslužio skupivši 26 glasova više od Šukera. Iza tog trojca ostali su Almir Turković (114 glasova), Goran Vlaović (106) i Stanko Bubalo (84).

Glasovanje je završilo, čitatelji Glasa Slavonije i navijači Osijeka izabrali su najbolju momčad od sezone 1977./78., na žalost u Top 11 nije bilo mjesta za sve sjajne igrače koji su nosili bijelo-plavi dres.