Magazin
PISATI ZA MLADE: IVANA ADLEŠIĆ PERVAN

Svaki dio života vežem uz neku pjesmu
Objavljeno 25. travnja, 2020.
SAMO JE NEBO GRANICA: MLADE TREBA POTICATI NA ČITANJE LEKTIRE, ALI I DJELA KOJA SAMI ODABERU

Od izdavanja prvijenca "Stepenice do neba" hrvatske književnice Ivane Adlešić Pervan prošle su četiri godine. Ovih dana objavljen je i njezin novi roman "Učim letjeti, a nemam krila", u Biblioteci za poticanje čitanja zagrebačke Školska knjige. Nastavak je to debitantske uspješnice, čije ilustracije potpisuje Branka Hollingsworth Nara.

O čemu se radi u novoj knjizi? Kakve reakcije čitatelja očekujete?

- Moj prvi roman "Stepenice do neba" predstavljen je na Interliberu 2016. i doista je otada vrlo čitan. Čini se da su mladi čitatelji moj stil osjetili bliskim. Novi roman "Učim letjeti, a nema krila" ponovo se obraća mladoj čitateljskoj publici. Glavni lik, Ivan, u prvom dijelu romana piše dnevnik, ne zato što želi, nego je to dio kazne. No pisanje mu se zapravo toliko svidjelo da u novom nastavku piše memoare i nastavlja tamo gdje su "Stepenice" stale. Drugim riječima, ovo je nastavak prvoga romana jer su me mnogi čitatelji pitali planiram li pisati nastavak, i evo ga. Nestrpljiva sam saznati hoće li se mladima svidjeti jednako kao i prvi roman. Prve reakcije trebale su biti na sajmu Monte Librić u Puli i na Noći knjige, no kako je sve zbog novonastale situacije otkazano, s dojmovima čitatelja malo ćemo pričekati.

POTICAJ ZA PISANJE
Kako ste se odlučili pisati roman za mlade, to je vrlo izazovna vrsta književnosti...?

- Nije mi namjera bila prema onoj - eto, sad ću ja pisati za mlade! Iako je prvi roman izišao 2016., napisan je puno prije. Kolege s faksa često su mi znali govoriti kako imam toliko događaja iz srednje škole da bih o tome mogla napisati nekakav tinejdžerski roman. I tako sam ga napisala sebi za gušt i spremila u ladicu. Ostao bi vjerojatno i danas tamo da nije dospio u prave ruke. Tu prije svega moram zahvaliti profesorici i šogorici Marini Čubrić te urednici Miroslavi Vučić iz Školske knjige, koje su roman prepoznale kao nešto vrijedno izdavanja. Ušao je i u uži izbor za književnu nagradu "Mato Lovrak", što mi je dalo poticaj da pišem i dalje.

Naslovi vaših knjiga vrlo su zvučni, da tako kažem. Kako ste došli na ideju za naslove romana?

- U oba su to zapravo naslovi pjesama. Glazba mi je jako važna, svaki dio života vežem uz neku pjesmu ili glazbeni sastav. Stairway to Heaven moja je pjesma broj 2 (Nakon Lay, Lady, Lay Boba Dylana) i sjećam se da bih se kao tinejdžerica iste sekunde zaljubila u onoga tko bi ju znao odsvirati na gitari. U vrijeme pisanja drugog romana umro je meni jako drag glazbenik Tom Petty i odmah sam znala da će novi naslov biti posveta njemu. Odluka je pala na Learning to Fly, što se na kraju savršeno i uklopilo u cijelu priču o buntovnom tinejdžeru koji se traži, uči, leti i pada.

GLAZBA PROŠLOSTI
Živimo u digitalnom, virtualnom vremenu, uz neku drukčiju, suvremeniju glazbu - znaju li današnji klinci tko su Zeppelini?

- Ne znaju. Ili samo rijetki znaju, a čuli su od roditelja ili čak djedova i baka. Dvojila sam zapravo trebam li na Ivanovu playlistu staviti Led Zeppelin, Hendrixa, Nirvanu ili Doorse, koji možda današnjoj generaciji neće zvučati dovoljno poznato i zanimljivo. No odlučila sam krenuti u misiju - potaknuti djecu na pisanje, čitanje i slušanje dobre glazbe. U današnjem šarenilu raznih izvođača i stilova glazba je zapravo ostala siromašna i dobrim dijelom neslušljiva, pjesme zvuče isto i većina ima kratak rok trajanja. Danas je potrebno od svega napraviti spektakl da bi se privukao slušatelj. Uzmimo, recimo, koncerte superzvijezda. Kako ne mogu ljude baciti u trans samo svojom glazbom, doživljaj moraju upotpuniti raznim vizualnim efektima, a to nerijetko uključuje i letenje po pozornici. S druge strane, Simon i Garfunkel uspijevali su postići isti učinak sa samo jednom gitarom i baršunastim Artovim glasom. To je zato što su prije pjesme imale umjetničku vrijednost i poruku. Stairway to Heaven sljedeće godine puni pola stoljeća postojanja, ali i dalje zvuči dovoljno mlado i osvježavajuće. Na kraju mi se svidjela ideja o romanu za mlade koji će voljeti i njihovi roditelji.

Uspijevate li u tom naumu, jeste li zadovoljni kako vam se karijera razvija?

- Zadovoljna sam. Do sada je bilo jako puno književnih susreta u školama i knjižnicama, zaista uživam u njima i odazvala sam se svakom. Jako mi je bitno ostvariti taj kontakt s čitateljima. Posljednje moje pitanje uvijek glasi: "Tko će danas poslušati pjesmu Stairway to Heaven? Traje oko osam minuta, ali bit će to sjajno iskorištenih osam minuta vašega života!" Uvijek bude onih koji se jave, a nerijetko čak i cijela grupa, što znači da je moja misija na dobrom putu. Nadam se da će jednako prihvatiti i nastavak i jedva čekam nova druženja.

DEČKI I DJEVOJKE
Vole li mladi čitati? Puno se, naime, govori o krizi čitanja, da mladi premalo čitaju, da svi "vise" na internetu, društvenim mrežama...

- Oni će na prvu odmah odgovoriti da ne vole. No u komunikaciji s njima možete vidjeti da to i nije baš tako. Njihov revolt usmjeren je najviše prema lektiri, zato što je to nešto što je obavezno i što se ocjenjuje. Rijetko kada će priznati, jer sve što ima veze sa školom nekako nije cool, da su pročitali sjajna djela s popisa lektire koja su im se itekako svidjela. Pravi poticaj puno znači i zato ih stalno treba poticati na čitanje, kako lektire tako i djela koja sami odaberu jer su im po nečemu zanimljiva i bliska.

Što mislite, čime ste vašu publiku, napose mladu, privukli na čitanje?

- Mislim da je tu ključna vjerodostojnost samoga lika. Ivan je prosječan tinejdžer s problemima s kojima bi se svatko mogao poistovjetiti. Odabrala sam obuti cipele jednog dečka jer znamo da dnevnike pišu djevojke, a dečki su ti koji moraju biti cool. Htjela sam pokazati da i oni mogu biti ranjivi i da umiju itekako duboko proživljavati različite odnose, patiti zbog ljubavi i biti razočarani. Ali da je to zapravo sasvim okej. Uz ljubav, tu je i poneki obiteljski problem, ali i neizbježne školske nepodopštine. Puno nepodopština.

Predajete u školi. Koliko vam je rad s učenicima pomogao u stvaranju lika Ivana Andrića?

- Puno mi to znači. Dosta sam naučila svakodnevno prateći njihovu verbalnu, ali i neverbalnu komunikaciju. Bitno je skužiti njihovu briju.

Koliko su ilustracije bitne u romanu za mlade?

- Mladima, a pogotovo djeci, knjige svakako budu privlačnije kada uz tekst bude i poneka ilustracija. Tihomir Tikulin Tico i Branka Hollingsworth Nara svojim su bogatim ilustracijama vizualno dopunili tekstualne dijelove i tako ih učinili još zanimljivijima.

SLAVONIJA U DUŠI
Rodom ste iz Slavonije. Kako to da je glavni lik iz Zagreba?

- U Zagrebu sam završila fakultet i ostala sljedećih deset godina. Obožavam taj grad. Svi važni životni događaji dogodili su mi se upravo tamo. Obitelj bi me se vjerojatno odrekla da se bar dio radnje ne odvija u mom Đakovu.

Jesu li onda i neki dijelovi romana autobiografski?

- Jesu. Iako sam i ja bila buntovna duha u srednjoj školi i nisam bila odlikašica, škola mi je uvijek bila draga. Najviše zbog netipične gimnazijske ekipe, koja se baš cijela skupila u mom, "c", razredu. Mnogi od tih osebujnih ljudi bili su inspiracija u kreiranju određenih likova. Ivanova sestra, koja je naporna, tvrdoglava i neshvaćena, preslika je mene iz, recimo, trećeg razreda, jer tada je moj pubertet doživio kulminaciju. Knjiga "Učim letjeti, a nemam krila" vodi nas i na maturalac i mislim da će se puno mojih školskih prijatelja prepoznati u određenim situacijama.

Kako to da ste se iz Zagreba preselili u Jakšić, selo nadomak Požegi?

- To je suprugov rodni kraj. Drukčije smo složili prioritete kada smo dobili dijete. Život je ovdje puno jednostavniji, bez jurnjave i stresa. Priznajem da mi je trebalo dosta vremena da se priviknem, ali mislim da smo dobro odlučili. Još uvijek mi nedostaje zvuk noćnog tramvaja ili gradska vreva, ali ono što sam smatrala nedostatkom, pretvorilo se u prednost, pogotovo u ovo vrijeme izolacije. Nama se život u posljednjih mjesec dana uopće nije puno promijenio.

Planirate li i treći nastavak romana, novu knjigu u skorije vrijeme?

- Razmišljala sam o tome. Ivan je upisao fakultet. Tek sada kreće na pravo životno putovanje. Tko zna što ili tko mu se sve može naći na tom putu.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Poznavanje generacije
Ivana Adlešić Pervan autorica je koja izuzetno dobro poznaje preokupacije suvremenih generacija te im na privlačan, humorističan način i bliskim jezikom progovara o brojnim suvremenim i aktualnim temama, pozivajući se na iskustva mladih čitatelja. U tom se nizu tema povremeno potkradaju i neke tabu-teme koje su također sastavni dio odrastanja, ali koje nikako ne dominiraju u priči o jednom posve normalnom tinejdžeru. Takav pomno osmišljeni pristup temama u djelima za mlade pridodaje osjećaju vjerodostojnosti književnoga lika, za kojim mladi čitatelji žudno tragaju u literaturi. Činjenica da je realna autorica također mlada spisateljica koja dobro poznaje popularnu kulturu, dodatno pridonosi osjećaju životnosti romana. (Ulomak iz pogovora dr. sc. Marine Gabelice)
O autorici...
Ivana Adlešić Pervan Đakovčanka je rođena 17. travnja 1980. Godine 2013. s obitelji se iz Zagreba seli u Jakšić, selo nadomak Požegi, gdje od tada radi kao nastavnica engleskog jezika. Osim romana piše kratke priče i poeziju za djecu. Ivana Adlešić Pervan na sceni književnosti za mladež javila se relativno nedavno. Njezin prvijenac “Stepenice do neba” objavljen je 2016. u Biblioteci za poticanje čitanja Školske knjige, a od samog je pojavljivanja naišao na iznimno dobre kritike i struke i publike. Na Međunarodnome natječaju za kratku ljubavnu priču “Moje drago serce” za najbolju kratku ljubavnu priču, nadahnutim oproštajnim pismom Petra Zrinskog supruzi Katarini, Ivana je pobijedila pričom “Struja”, za koju je u ožujku 2019. primila Prvu nagradu “Stjepko Težak”, koju su 2014. utemeljili Ogranak Matice hrvatske u Ozlju, Gradska knjižnica i čitaonica Ivana Belostenca Ozalj i Grad Ozalj.
O ilustratorici...
Branka Hollingsworth Nara rođena je 1974., živi u Samoboru. Diplomirala je grafičko oblikovanje u Zagrebu, a poslijediplomski studij ilustracije za djecu i mlade završila je na EINA Centre Universitari de Disseny i Art de Barcelona. Samostalna je ilustratorica udžbenika, knjiga za mlade, slikovnica i naslovnica, autorica je plakata i promidžbenih vizuala te voditeljica stripovskih radionica za mlade.
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: REKAPITULACIJA EUROPSKE UNIJE

Vedran Obućina: Europa u dvije različite slike

KREŠIMIR SEVER PREDSJEDNIK NEZAVISNIH HRVATSKIH SINDIKATA

Nužno je i povećanje plaća