Do devastirajućeg udara pandemije COVID-19 i njome izazvane krize globalne su ekonomije, nakon 2008., bujale na valu 4. industrijske, ali i 5. društvene revolucije. Ubrzana je digitalna transformacija svih poslovnih i životnih segmenata utjecala na razvoj digitalnih društava i digitalnih ekonomija. Svijet se razvijao i rastao sve većom brzinom, praktično eksponencijalnom, a odnos prema ljudskim i etičkim vrijednostima postajao je sve površniji - napominje dr. sc. Ernest Vlačić, sveučilišni docent i veleučilišni profesor, suosnivač i direktor razvojno-istraživačke organizacije Novamina - Centar inovativnih tehnologija.

Dr. Vlačić je i predsjednik nacionalnog Tematskog inovacijskog vijeća za energetiku i održivi okoliš, član Nacionalnog inovacijskog vijeća te radne skupine za izradu Nacionalne razvojne strategije 2030. Njegov je znanstveno-istraživački i nastavni rad, između ostalog, fokusiran na područja strategijskog i inovacijskog menadžmenta te inovacijskih i industrijskih politika. Pozvani je predavač na većem broju znanstveno-stručnih skupova i gostujući predavač na domaćim i stranim visokim učilištima te obnašatelj dužnosti na upravljačkim funkcijama visokih učilišta. U nastavku razgovora za Magazin dr. Vlačić kaže:


- Pandemija COVID-19 takav je balistički razvoj odjednom znatno usporila, digitalizacija i digitalna transformacija više nisu u centru interesa, i trenutno se ne nalaze visoko u prioritetima i fokusu nacija. Svijet se će se vrlo skoro naći pred svojevrsnim warm resetom, ili pred civilizacijskim osvještenjem i potrebom za nastavak, ovaj put na nešto drukčijim vrijednostima.


Za razliku od krize iz 2008., koja je erumpirala iz financijskih krugova, a poslije snažno udarila po globalnom gospodarstvu, ova je tipološki inverzna, tj. inicijalno najprije pogađa gospodarstvo, prije sveg zbog izolacije i zaključavanja nacionalnih gospodarstava i njihovih ekosustava, prekida protoka roba, usluga i ljudi, promjena prioriteta u potrošnji i slično. Za sada se na financijskim tržištima ogleda s manjim intenzitetom nego ona 2008., no sve ovisi o daljnjem tjeku i dužini trajanja poremećaja. Hoće li se COVID-19 kriza preliti, kada i kojim intenzitetom u globalne financijske sfere, to tek treba vidjeti, a sve ovisi o dužini trajanja pandemijom izazvane gospodarske izoliranosti i zastrašenosti. Ako se ovakav pandemijski poremećaj relativno brzo, tj. u idućih mjesec-dva, anulira, ova kriza može imati mnogo brži period oporavka od one iz 2008., i to zbog relativno robusnijeg kako nacionalnog tako i globalnog financijskog ekosustava od ondašnjeg. U slučaju da pak izolacija i gospodarska neaktivnost ili reducirana aktivnost potraju nekoliko mjeseci, udar na gospodarstvo može biti vrlo snažan, a oporavak nekoliko godina dug. Čak i da se RH uspješno i efikasno obrani od ove pošasti, kao mala zemlja ne ovisimo sami o svojoj sudbini i gospodarski rast nećemo moći ostvarivati bez dovoljno dobro oporavljenih vanjskih trgovinskih partnera. Mnogo analiza, više ili manje metodološki utemeljenih, predviđa procjene pada BDP-ova, no realno je očekivati pad u rasponu od ekstremno optimističnih 5 % do onog od više od 20 % za ovu godinu kad je u pitanju RH, a u svijetu za neke zemlje, prema projekcijama OECD-a, pad može ići i do 30 %. Osobno bih stanje okarakterizirao jako ozbiljnim, donekle i dramatičnim, no izbjegavao bih špekulacije kako ne bih dodatno dolijevao ulje na vatru i rasplamsavao pesimizam, jer se pravim mjerama i djelovanjem ovo stanje može i mora iskoristiti za novi početak, koji će zasigurno slijediti.


Kina se polako oporavlja, no u SAD-u je stanje posebno teško, ne samo u zdravstvenom nego i u ekonomskom smislu, što se može reći i za EU. Koliko je u svemu tome važna intervencija države, dojam je da bez državnih kriznih mjera teško da se gospodarstva mogu oporaviti?


- Točno je da se Kina oporavlja i da gospodarska aktivnost nakon snažnog pada ubrzano raste, a s druge strane SAD tek treba osjetiti pravi udar pandemije. Nažalost, EU je dodatno ugrožen, kao i u svim ostalim gospodarsko-socijalnim aspektima, zbog svoje teritorijalne, gospodarske, pa i jezične fragmentiranosti i asimetrične razvijenosti. U ovakvim situacijama, s ciljem prigušenja ovog poremećaja, državna je intervencija normalna i obvezatna kako bi se sačuvao nacionalni gospodarski integritet. S druge su strane državni intervencionizmi, doduše nešto drukčijeg tipa, vrlo svojstveni upravo Kini i SAD-u, a korišteni kao snažno oruđe u kontekstu vođenja globalne ekonomske utakmice prema cilju ostvarenja globalne tehnološke dominacije. EU će, prema riječima predsjednice EK Ursule von der Leyen, morati iskrojiti novi EU budžet, u formi suvremenog "EU Marshllova plana", a isti se plan već zaziva i naslućuje na globalnoj razini, pa čak i OECD u tom smislu predlaže tzv. globalni Marshallov plan. Različite su države primijenile različite intervencijske mjere, koje su konceptualizirane i provedene u državama prema specifičnoj situaciji u kojoj se svaka od njih nalazi, i samo će vrijeme pokazati koja je država svoje mjere dovoljno pragmatično, usmjereno i inovativno osmislila, a zatim i primijenila.

Stanje nije nimalo lako ni u RH. Vlada je stavila u funkciju dva paketa kriznih mjera. Kako to komentirate? Može li se više i bolje, radikalnije i sveobuhvatnije...?


- Promatrano s gospodarskog aspekta, kriza koju je prouzročio COVID-19 stavlja RH u posebno kompleksnu i specifičnu poziciju, no to vrijedi praktično za svaku ekonomiju. Volumen unutarnjeg nacionalnog tržišta RH prilično je ograničen i snažno smo ovisni o uvozu. U dobrom je dijelu u proteklom periodu kronične deindustrijalizacije nacionalna prerađivačka industrija, a s njom i izvozno orijentirana industrija bila sustavno zanemarivana. Turizmu, koji u BDP-u čini najmanje 15 %, ove godine prijeti gotovo potpun krah, a poljoprivredna je proizvodnja pogrešnim politikama, pritiscima uvoznih lobija, ali i demografskim implikacijama, u kontinuiranoj atrofiji. Razumijevajući osjetljivost situacije, Vlada RH je nakon snažnog pritiska niza dionika, posebno onih iz realnog privatnog sektora, odlučila znatno "podebljati" volumen i intenzitet prvotnih mjera, pa je tako stavila na raspolaganje relativno robustan integralni fiskalno/monetarni paket potpore ugroženom gospodarstvu. Radi se o paketu mjera koji je po svom intenzitetu de facto jedan od vodećih u EU-u, u relativnom razmjeru s veličinom ekonomije, no čini se da je dobro pozicioniran i na globalnoj razini.


Pitanje je može li se bolje, imamo li snage, sposobnosti i znanja za takvo što. Brojne su inicijative iznjedrile na stotine prijedloga mjera, od kojih se dio njih, posebno vezano uz otpise obaveza, ukidanja parafiskalnih nameta i djelovanje prema racionalizaciji troškova javnog sektora, još nije ostvario. Protivnik sam linearnog rezanja plaća javnom sektoru, i smatram da, ako će se plaće racionalizirati, to treba kratkoročno ići u apsolutnoj vrijednosti prema svima, osim naravno onima na prvoj liniji fronte, a sve s ciljem kratkoročnog očuvanja integriteta gospodarstva i dosad stvorenog socijalnog/tehnološkog ljudskog kapitala. Na taj se način neće potrošački potencijal smanjivati, nego samo socijalno raspodijeliti. Ako kratkoročno (dva-tri) mjeseca takva mjera ne postigne rezultate, onda treba krenuti radikalnije u racionalizaciju, i to ne više prema smanjenju plaća, dapače one se mogu i popraviti onim dijelovima javnog sektora koji stvaraju vrijednost, a oštrim rezovima ići prema ostatku državnog aparata.


Uz navedeno ukidanje parafiskalnih nameta, ono što se zaista sada treba pokrenuti i planirati jest da tijekom srednjoročnog razdoblja interveniramo u državni aparat primarno reorganizacijom ustroja države, revizijom povlaštenih mirovina, analizom i ukidanjem nepotrebnih nacionalnih i regionalnih agencija i, konačno, ciljanom digitalizacijom, koja će omogućiti postupno smanjenje broja potrebnih radnih mjesta u javnom sektoru, a koja će u isto vrijeme omogućiti vrednovanje učinka tih zaposlenika.


Ostane li i nakon krize javni sektor glomazan i trom, doći će opet do dizanja financijskog opterećenja građanstva i gospodarstva, jer zbog te će smanjene ekonomske aktivnosti doći do pada prihoda proračuna, a to će se morati nadomjestiti novim nametima. Što će u konačnici dovesti do većeg deficita nego rezanjem neproduktivnog dijela javnog sektora.


Koji bi zapravo trebali i morali biti prioriteti u spašavanju RH ekonomije, gospodarstva, financija...? Tko će najviše stradati - građani, poslodavci, poljoprivrednici, trgovci, turistički sektor..., je li turistička sezona izgubljena?


- Nalazimo se u specifičnoj situaciji, u kojoj će se, ako poremećaj bude dovoljno dugo trajao, stvarajući kritičnu masu potpore strukturnim promjenama, one i pokrenuti, u suprotnom se vrlo lako možemo vratiti na prethodno stanje, nažalost, s minimalnim kozmetičkim intervencijama u postojeći sustav.


Kad je u pitanju industrijska transformacija i tranzicija nacionalnog gospodarstva u ovoj poodmakloj eri 4. industrijske revolucije, ona se hitno i katalizirano ovom krizom mora institucionalno usmjeravati i poticati prema razvoju industrija više dodane vrijednosti temeljenih na tehnologijama industrije 4.0+ i umjetnoj inteligenciji, jačanju prerađivačke i procesne industrije, razvoju moderne poljoprivrede, razvoju ekoloških tehnologija. To sve smještam u kontekst nove nacionalne industrijske paradigme, a koncept koji s grupom vizionara/pragmatičara zagovaram naziva se konceptom tzv. pametne industrije Hrvatske, ili Smart Industry Croatia. U tom je smislu i smjeru ministar Zdravko Marić nedavno iznosio svoja gledišta.


Nažalost, turizam čini poseban izazov u ovim vremenima, posebno zbog svoje nacionalne isprepletenosti i osjetljivosti na ovakve ili slične poremećaje, te čini jednu od ključnih varijabli u razmatranju skorog pada BDP-a. Definitivno će ovogodišnji prihodi u turizmu biti devestirajući, ali to mogu donekle ublažiti ad-hoc posjeti domaćih gostiju, ili gostiju iz naših susjednih zemalja.


Zanimljivo zvuči i daje nešto umjerenog optimizma klasifikacija osiguravajuće tvrtke FM Global, koja je još 2019. izradila indeks otpornosti gospodarskih sustava (Global Resilience Index), u kojemu se RH među 130 ekonomija nalazi na 37. mjestu. U tom je smislu bolje pozicionirana od regionalnih susjeda - Slovenije na 42., Srbije na 63. te BiH na 70. poziciji.


Može li i koliko pomoći rebalans proračuna? Gdje zapravo pronaći novac, iz kojih izvora (i uz pomoć EU-a), da bi ekonomija koliko-toliko funkcionirala u sadašnjem i budućem kriznom razdoblju?


- O rebalansu proračuna kontinuirano se govori, i logično je da do njega u ovoj situaciji uskoro i dođe. Oni će zasigurno uključiti niz dosad predloženih mjera, ali i onih intervencija u javnom sektoru koje su još u pripremi. Postoji više načina financiranja deficita ili mjera ublažavanja kod ovakvih hibridnih kriza (uključujući i potres u Zagrebu), a to su vlastita sredstva, nacionalno raspoloživa fondovska sredstva, nepovratna sredstva pomoći iz EU-a, sredstva svjetskih monetarnih organizacija (MMF i Svjetska banka), ali i klasično komercijalno zaduživanje. Zagovornici trenutnog i brzog zaduživanja navode da "jeftinog novca ima napretek", no vjerujem da se radi o trenutnoj poziciji, i ako u tom smjeru želimo djelovati, potrebno je trenutak iskoristiti preko think thanka vrhunskih i sposobnih financijskih stručnjaka, koji mogu promptno i učinkovito reagirati. I pitanje je koliko će takvo stanje potrajati, jer se, kako je već navedeno, kriza može vrlo brzo preliti i na financijski sektor, stvarajući ozbiljne teškoće manjim ekonomijama, koje se u panici žele jeftino zadužiti.

Uzimajući sve činjenice u obzir, kako će uopće izgledati svjetska ekonomija, gospodarstvo, burze... u situaciji neizbježne recesije, da se malo "poigramo" prognozama, i koliko bi kriza mogla potrajati?


- Ako prazninu koju je ostavio SAD zbog Trumpove politike "America first!" ne ispune druge zemlje, ne samo što će biti mnogo teže zaustaviti trenutnu epidemiju nego će i njezin utjecaj još godinama trovati međunarodne odnose. Ipak, svaka je kriza i prilika, i moramo se nadati da će ova pandemija pomoći čovječanstvu kako bi shvatilo akutnu opasnost koju čini globalno nejedinstvo.


U svom članku u Financial Timesu povjesničar i filozof Y. N. Harari iznosi dilemu izbora čovječanstva, hoćemo li krenuti putem daljnjeg razdora ili ćemo krenuti putem globalne solidarnosti. Ako odaberemo razjedinjenost, to ne samo što će produžiti krizu nego će i vjerojatno rezultirati još gorim katastrofama u budućnosti. Ako odaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom nego i protiv svih budućih epidemija ili kriza u budućnosti.
I za kraj, kriza je i prilika za novi start, to vrijedi i sada! Slično kao u povjesti kod izraelske nacije, u ovoj trenutnoj situaciji treba pronaći zajedništvo, snage i kreativnosti, da bismo se vlastitim znanjem i sposobnostima socijalno inovirali, kako u gospodarstvu tako i u društvu. Takav će nam pristup omogućiti kvalitetniji restart, brži oporavak i višu razinu relativne nacionalne konkurentnosti - svojevrsni nacionalni warm reset. (D.J.)